Krštenjem na novi život

Iz vjere kritički razmišljati o vjeri nije razumljivo na prvi pogled. Imamo nelagodni osjećaj da se radi o proturječnosti ili čak o paradoksu jer instinktivno prianjamo uz tvrdnju da vjerovati znači ne stavljati u pitanje ono što vjerujemo. Još k tome govorimo o pravu vjernika kao subjekta vjere da kritički razmišlja o vjeri. Mnogi vide u tome znak slabe vjere. Kritički vjernik je drugog mišljenja podsjećajući na istinu da samo onaj koji posjeduje potpunu spoznaju Boga i njegovog plana spasenja, nema potrebe za daljnja pitanja. Tko je taj od nas ljudi koji ima tu spoznaju? Tko je intuitivno doživio Božju stvarnost - mistici nam svjedoče da je to moguće - taj se više ne može zadovoljiti sa svojom naučenom vjerom nego će neprekidno biti na putu traženja s ciljem što neposrednijeg približavanja Bogu. Subjektivna vjera kao i objektivirana vjera u dogmama, definicijama, liturgiji pokazuju se tom vjerniku sredstvima. Osjeća se nekako spontano dovoljno snažnim pa ne prestaje kritičkim osvjetljavanjem aktualne vjere dalje koračati prema cilju: prema što savršenijoj spoznaji Boga. Ovaj stav kritičkog vjernika potvrđuje i objašnjava divnim riječima Grgur Nazijanski: „Čini mi se da čovjek pojmovno mnogo toga razumije o Bogu, ali iznad tog pojmovnog razumijevanja Boga je beskonačno više. Planinar nikada ne prestaje ići dalje prema vrhuncu. On prima početak (kretanja prema gore) iz već započetog kretanja prema gore. Za čovjekov duh ima samo jedan način kako spoznati Boga: nikada se ne zaustaviti kod pojmova Boga“. (Komentar Pjesme nad pjesmama). Zašto je tome tako?

Zašto čovjek jednom povjerovavši ne može ostati nepokretan na mjestu bez daljnjeg penjanja prema vrhuncu spoznaje Boga? To obrazlaže sveti Augustin na njemu svojstven egzistencijalni način: „Tražite Boga! Želimo ga tražiti da bismo ga našli; želimo ga tražiti nakon što smo ga našli. Kada bismo ga tražili s ciljem da ga nađemo, Bog je sakriven. Kada bismo ga tražili, nakon što smo ga našli, Bog je neizmjerivi. On zasićuje svoga tražitelja u toj mjeri, u kojoj ovaj shvati Boga. I Bog čini onoga, koji je shvaćanjem našao Boga, još sposobnijim da ovaj opet i ponovno traži da bude ispunjena njegova čežnja.“ (In Joh Ev Tract 63;1). Razlog je opet egzistencijalno razumljiv svakom čovjeku koji je doživio što je prava ljubav. Ona je u sebi traženje. Kako ljubav ne prestaje, jer je ona sreća čovjeka, tako ne prestaje niti traženje onoga što ljubimo. Stoga Augustin kaže: „Traženje nađenoga raste sa sve većom ljubavlju“. (Enn in Ps.104.3). To vrijedi za kritičkog vjernika. Iz spoznaje doživljene ljubavi Boga on će dalje tražiti ljubav Boga kroz dublju i daljnju spoznaju.

U toj perspektivi želim potaknuti današnjeg katolika na svjesno razmišljanje o vjeri i vjerničkom životu pod uvjetima današnje civilizacije. To trebamo činiti zajedno iz vjere jer nju smatramo sigurnim izvorom spoznaje o samoj vjeri i o nama vjernicima. Kod toga se ne smijemo bojati naše kritičke svijesti i otvorenosti duha prema svakoj istinskoj spoznaji, dolazila ona iz bilo koje strane. Naravno, svjesni smo da dinamika kritičke svijesti donosi sa sobom izvjesnu nesigurnost u vjeru, pa čak tu i tamo određenu početnu sumnju. No, vjerujem da se kod ove dinamike nikako ne radi o slaboj vjeri ili čak o gubitku vjere nego u konačnoj perspektivi o jačanju vjere na osnovi novih pojmova i novog načina govora o vjeri. Za to stajalište nalazimo ohrabrenje kod Pavla Apostola koji nam poručuje: : „Ne uobličujte se ovomu svijetu, nego se preobražujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2). Taj „Ne uobličujte se“ znači najprije: kršćani katolici nisu konformisti; oni se ne prilagođuju samo tako onome što „duh vremena“ proizvodi pod šiframa: progresivno, liberalno, konzervativno, tradicionalno, revolucionarno, znanstveno, politički oportuno. Razlog te katoličke nesuvremenosti, tog kritičkog duha, te opreznosti i nepovjerenja prema elitama svijeta i zvijezdama propagande vidi Pavao u tamnim stranama koje oblikuju naš svijet nakon istočnog grijeha. Taj naš svijet je prolazan, nesavršen i kratak. U njemu djeluju i zle snage, u njemu djeluju grijeh i poroci, lakomost i zaslijepljenost. Gdje je čovjek, tu je mogućnost nesavršenosti i pada.

Nažalost, to vrijedi za sve članove Crkve: za „obične“ vjernike – laike - i za nositelje najviših službi u Kristovoj Crkvi: za svećenike, biskupe, za papu. Već iz te spoznaje dobivene iz životnog iskustva danas i još više iz povijesti Crkve proizlazi načelo: Svaki katolički kršćanin nije primio samo bitna saznanja o temeljnim istinama i vrjednotama objavljene kršćanske vjere nego i svetu dužnost da po njima živi i da ih brani i štiti u javnom i privatnom životu. Odatle slijedi: katolički vjernik je po naravi svoga po krštenju obnovljenoga bića osposobljen kritičkim duhom upoznavati i prosuđivati događanja u Crkvi i u društvu. Te njegove spoznaje su opravdanje i ujedno poziv na njegov praktični zahvat u proces oblikovanja javne svijesti u društvu i u Crkvi. Stanje društva i današnje civilizacije je zaista u dubokoj krizi.

Čovjek otvorenog i kritičnog duha ne može šutjeti. Nažalost, stanje u našoj Katoličkoj Crkvi je zabrinjavajuće. Katolički vjernici bi trebali dignuti svoj glas s ciljem obrane duha i istine jedne katoličke i apostolske Crkve. Događaji u Crkvi pojedinih nacija i država - primjerice u Njemačkoj - prisiljavaju katolički svijet da računa s onim najgorim za Crkvu danas. Jednako zabrinjavajuće je što se događa s pitanjem o liturgiji, konkretno o zabrani tridentinskog obreda svete mise. Katolički vjernik živi za istinu i snagom istine, a ne za dijalog o istini, a ne za stvaranje modernih struktura institucije… Svaki dan je vrijeme za glasni govor. Jer što više šutimo, to je prostor slobode govora i vjere sve uži. Protivnici Crkve i nas vjernika neprestano javno iznose grijehe, slabosti Crkve da ne bi morali govoriti o svojim grijesima, o svojem kriminalu po taktici: napad najbolja samoobrana. Od nas traže toleranciju prema njima, a sebi pridržavaju pravo na agresivnost prema nama vjernicima i Katoličkoj Crkvi.

dr. Josip Sabol