Ukrajina je naša sestra po povijesti

Pred koji dan 29. siječnja ove godine u novinama koje pratimo, "The Wall Street Journal", bio je interesantan članak: "Ukrajinski identitet izluđuje Moskvu" (Ukraine's Identity Riles Moscow", strana A5, siječanj 29-30). Čitajući taj teški članak o Ukrajini, nisam se mogla odmaknuti od razmišljanja o Hrvatskoj - toliko su nam sudbine slične.

Pisac tog izvrsnog članka, gosp. James Marson, govori o postepenom vremenskom odvajanju Ukrajine od Moskve, kako su sve učinili da se odvoje od svega što je podsjećalo ili bilo rusko. Dugačak je to bio put za Ukrajince, koji su životom plaćali svoju borbu protiv Moskve. Teško i opasno je bilo promovirati ukrajinski identitet pod čizmom Rusije.

Probavali su to nekoliko puta, ali nisu uspijevali. Ipak, jednom od kijevskih vođa je uspjelo otvoriti KGB užasne arhive, progovorio je o Holodomoru, kojim su Rusi pobili nekoliko milijuna Ukrajinaca. Sada, nekoliko godina u miru, u svojoj vlastitoj državi, polako su uspjeli maknuti ruskog medvjeda iz ukrajinskog života, posebno što se tiče jezika. Tako sada u Ukrajini prevladava ukrajinski jezik, nasuprot ruskom, koji je dugo godina bio zapovjedni jezik svih onih koji su živjeli pod komunističkom čizmom Moskve. U to vrijeme bila je upravo sramota govoriti ukrajinski, to nije bilo u modi. Sad to više nije tako. Ukrajinci su čak 2021. godine izglasali i zakon koji zahtijeva da svaka trgovina ili neko poslovno mjesto mora dati uslugu na ukrajinskom.

Vjerojatno ih je najviše zaboljelo kad je grad Kijev "proglašen" ukrajinskim gradom, i svi nazivi tog grada su tipično ukrajinski. Nema više nekakvog "Kijeva", već sad je samo "Kyiv". Ruse je to pogodilo u sam živac, jasno, zajedno s ostalim promjenama. Maknuti su gotovo svi spomenici iz "ruskog" vremena, ulice su promijenile imena ruskih heroja u imena ukrajinskih junaka ili povijesnih osoba. Možda je Moskvu jako zaboljela činjenica da su i lokalne edicije novina ili magazini tiskani samo na ukrajinskom, a ne više samo na ruskom jeziku. Po piscu ovog izvrsnog članka, čak se i pozdrav u Ukrajini izmijenio. Recimo, sada su mnogi prihvatili nacionalistički pozdrav "Slava Ukrajini", a odgovor je "Slava herojima". Ukrajinci se ne daju, izgleda, a nije ni čudo, nakon toliko milijuna mrtvih u Holodomoru ili za vrijeme Staljina i kasnije.

No, Ukrajinci su otišli i dalje, Pobunili su se i protiv Ruske Ortodoksne crkve, i počeli slaviti Boga u kijevskom Patrijarhatu, lokalnoj crkvi, koja je pomagala 2004. revoluciju i rat. Za one koji to ne znaju, godine 2019. ukrajinska crkva je dobila samostalnost od istambulskog Patrijarha Bartolomeja.

Podsjeća li vas to na nešto? Ne podsjeća li vas to na našu Hrvatsku i njenu borbu za neovisnost od Jugoslavije-Srbije? Sjetimo se mnogih koji su svoje živote dali za hrvatsku neovisnost, sjetimo se Hrvatskog proljeća i masovnih hapšenja, bježanja iz Hrvatske i danas gotovo nema zemlje na svijetu gdje ne živi netko, tko je pobjegao iz tzv. Jugoslavije kako bi spasio svoj život. Zatim obrambeni Domovinski rat, kad je Srbija - ne Jugoslavija - pucala po Hrvatskoj, ubijala Hrvate gdje god je mogla, jer nismo htjeli biti "Jugoslaveni", baš kao što Ukrajinci ne žele živjeti pod ruskom brutalnom čizmom. Nismo htjeli govoriti srpsko-hrvatski, nismo htjeli biti ugnjetavani, ubijani, građani drugog reda - samo zato jer nismo htjeli biti Jugoslaveni, već imati svoju zemlju, svoju himnu, svoj jezik, svoju domovinu - baš kao što i Ukrajina stalno želi, ali joj ne uspijeva maknuti se od ruskog medvjeda.

Ne znam što je pred nama, ali nije dobro. Oblaci se nadvijaju nad svijet, čuje se zveckanje oružja. Sjećam se kad je bio obrambeni Domovinski rat u Hrvatskoj, netko mi je rekao da je područje Balkana ustvari eksperiment u malom na koji gleda cijeli svijet kako će završiti, kojim putem će krenuti, jer ovo je samo predigra moskovskoj dominaciji ili kineskom napadaju na Taiwan. Da, točno je to rečeno, znam da su nas pomno gledali i vjerovali da se nećemo uspjeti obraniti pred srpskom - nemojmo više govoriti "jugoslavenskom" - okupacijom. No, neke stvari nisu uzeli u obzir: predsjednika Franju Tuđmana, koji je točno znao kako "dišu" u Jugoslaviji, znao je sve što je bilo nužno za obranu Hrvatske protiv vrlo snažnog okupatora. I nisu uzeli u obzir našu hrvatsku mladost, naše hrvatske branitelje, koji su svojom izvanrednom hrabrošću obranili svoju domovinu. Teški dani čekaju ukrajinski narod, baš kao što su 90.-ih godina čekali i naš hrvatski narod, koji je patio i trpio desetljećima strašan srpski teror i sve je kulminiralo 1991. i da nije bilo predsjednika Tuđmana u to vrijeme, bio bi sigurno drugi, još strašniji Bleiburg. No, zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu i nevjerojatno hrabrim hrvatskim braniteljima, naša Hrvatska je slobodna, neovisna, ali i u problemima, koji nisu nepremostivi, samo treba malo snage i hrabrosti pogledati istini u oči i maknuti sve one, koji su se obogatili, sve one koji varaju ili podmićuju - a vrijeme je kratko.

Ljudi nam odlaze, Hrvatska se prazni.....

Iako se nadam da do agresije na Ukrajinu neće doći, vjerujem da je to ipak samo pitanje vremena. Duboko se nadam da će ukrajinski narod sve učiniti kako bi obranio svoju neovisnost i slobodu. Vidim i slušam svakodnevno na TV kanalima da će ukrajinski branitelji biti jednako hrabri i požrtvovni kao i naši hrvatski branitelji u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, i da će obraniti svoju napaćenu domovinu Ukrajinu od daleko snažnijeg neprijatelja, koji ne preza ni pred čim. Komunizam ide na nož, i to je dokazano više puta, a sad se ponovno dokazuje u Ukrajini, ali i u Zagrebu. Čujem da se vraća ime 10. proglašenog po redu svjetskog zločinca Kazališnom trgu u Zagrebu. Žalosno! Na slavu ubojice svog naroda, zar ne? No, ostavimo to za neko drugu priliku.

Ukrajina je naša sestra po povijesti. Prošla je isti put kao i Hrvatska, trpjela baš kao i Hrvatska, oblaćena je baš kao i Hrvatska. Ne znam što će hrvatska Vlada odlučiti u slučaju ruske agresije na Ukrajinu, no nadam se da će se sjetiti kroz što je prošla Hrvatska devedesetih godina. Sve to čeka napaćeni ukrajinski narod, koji samo želi svoju slobodu i neovisnost. I neka im Bog pomogne, kao što je nama pomogao.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada