„Ušao u sudnicu kao Nadbiskup – izašao kao sveopći uzor čovječanstva“

Pokušajmo metodički zamisliti da je bl. Stepinac danas s nama: zagrebački nadbiskup, kardinal Katoličke crkve. Pitamo kako bi on - nadbiskup, kardinal, teolog, pastir - agirao i reagirao na događanja unutar svoje nadbiskupije, na događanja unutar Crkve i teologije, na događanja u EU i u hrvatskom društvu i hrvatskom narodu, na zbivanja u današnjoj civilizaciji? Metodički bi bilo moguće da nabrojimo sve ono što nas danas muči i onda zamolimo nadbiskupa za njegov odgovor. Najprije bismo htjeli saznati bi li komunizam još i danas vladao našim prostorima da Stepinac nije bio spreman na mučeništvo i, sukladno tomu, bi li hrvatski narod još uvijek stenjao pod režimom komunizma sanjajući i tiho u strahu izražavajući svoju čežnju za neovisnom hrvatskom državom?

Odgovor na ovo posljednje pitanje možemo odmah dati s tvrdnjom: veliki dio zasluge za nastanak neovisne suverene hrvatske države ima nepokolebiva oporba nadbiskupa Stepinca komunističkom režimu i njegovim ciljevima kao bezbožnoj ideologiji zajedno s jednodušnom potporom biskupa, većine klera i većine katoličkog puka.

Danas možemo uvjerljivo govoriti o Stepincu kao svjedoku vremena, kao vizionaru čije su vizije i ideje postale zbilja. Usporedimo vrijeme u kojem je živio Stepinac s našom današnjicom. Suprotnost jedva da može biti većom: onda fašizam i komunizam u Europi - danas demokracija i pravna država. Onda Crkva progonjena i u društveno-kulturnim katakombama – danas Crkva u pravno zajamčenoj slobodi djelovanja i prisutnosti u javnom životu. Onda Crkva u duhu papa od Pia IX. do Pia XII. – danas Crkva u duhu Drugog vatikanskog sabora. Onda nacionalna država i nacionalna svijest kao vrhovne kulturno-političke vrjednote - danas transnacionalne integracije i globalizirani svijet.

Mogli bismo navesti i druge suprotnosti između Stepinčeva i današnjeg vremena, primjerice suprotnosti u etici, u filozofiji, moralu. Jedno je sigurno: osoba Stepinca i njegovo životno djelo su danas još aktualniji nego prije. Njegovu aktualnost i sveopću uvaženost dokazuje njegovo proglašenje blaženim. Njegovu sveopću vrijednost i veličinu za današnji svijet i za daljnji razvoj kulture života i spasenja u današnjoj civilizaciji dokazuje neobično, neshvatljivo i neosnovano protivljenje uzdignuću blaženoga Alojzija Stepinca na oltar svetosti od određenih krugova društva i politike, i najviše sa strane SPC: Srpske pravoslavne crkve. Katoliku kritičnog i otvorenog duha zaista je neshvatljivo kako su ovi neobični pritisci na Katoličku crkvu, konkretno na papu, mogli zaustaviti već gotovi pozitivni proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. Samo nekoliko rečenica o tome. SPC mora znati, i vjerojatno znade, da ne može nikako zaustaviti kanonizaciju: sam čin proglašenja svetim sada službeno blaženog, i stvarno svetog, Alojzija Stepinca. Očito se radi o čisto političkom djelovanju SPC u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj. To Vatikan mora znati, i vjerojatno zna. Katolici u Hrvatskoj traže da se prestane s politikanstvom neprijatelja Hrvatske u pitanju svetog i najsvetijeg za hrvatski narod i njegovu povijest. Papa Pio XII. je dokazao posve drugi odnos prema katoličkom hrvatskom narodu dodijelivši čast kardinala nadbiskupu Stepincu u najtežim prilikama života. Papa Ivan Pavao II. je dokazao izvrsnost odnosa Svete stolice prema Hrvatima proglašenjem nadbiskupa Stepinca blaženim. Svjetska javnost je dokazala u ono doba svoje uvjerenje o istini svega što se događalo u komunističkoj Hrvatskoj. To pokazuje izjava jedne od najpoznatijih osoba u javnosti Amerike: „Ušao je u sudnicu kao zagrebački nadbiskup, a izašao je iz sudnice kao sveopći uzor čovječanstva i kao duhovni vođa svog hrvatskoga naroda“. (Fulton J. Sheen).

Zar je to razlog zašto opozicija protiv kanonizacije Stepinca diže svoj politički glas? I evo još jednog teksta, zapravo osobne ispovijesti prema liku Stepinca samo šest godina od sudskoga procesa: „Od prvog dana hrvatski se narod duhovno ujedinjuje u ovome Božjemu čovjeku, koji odmah postaje gromobran i gromoglasnik, svjedok jedne nove Teofanije – bogojavljenja - usred dramatske borbe s razvezanim demonskim silama najnovije epohe Crkve i kršćanstva, usred jednoga od najstarijih kršćanskih naroda Europe, koji vječno kidan i raskidan stoji između Istoka i Zapada… Danas se jasno vidi da je Stepinac govorio u ime čovječanstva. On je srce svijeta, okrenuto prema Kristu…

Sve nas upućuje da Stepinčev slučaj promatramo na višem planu savršenoga kršćanstva. Ne brani on slobodu čovjeka i slobodu jednoga naroda, slobodu Crkve i slobodu svoga biskupskoga poslanja iz nekih socioloških premisa, ili iz neke humanitarnosti demokratskih načela, iz nekog nacionalnog odgoja ili neke političke orijentacije. Svi su ti kriteriji, doduše legitimni, ali Stepinac prezire smrt, jer brani u Hrvatskoj ugrožena Krista osobno, Krista iz kojega izvire bit slobode i bit pravde i bit ljubavi… Stoga je Stepinac sebe smjestio u autentičnu kontinuaciju misterija Kristova u Crkvi, a Crkva je bitno Crkva mučenika“ (Dušan Žanko, Stepinac i Saloma).

Već iz ovih riječi možemo zaključiti da blaženi Alojzije Stepinac spada s pravom u red svetaca Katoličke Crkve. To znači u mnoštvo onih ljudi s kojima drugovati znači susret s izvorom radosti i neuništive snage, svjetla i sreće života. Općinstvo svetih nam govori istinu koja ispunja naše duše mirom, nadom i životom bez mržnje i laži. Svaki svetac je božansko i ljudsko remek-djelo. Tko može biti protiv toga da se Stepinac uvrsti u Općinstvo svetih? Stepinac je javno molio: „Daj, Gospodine, da svi ljudi upoznadu, da si nam Ti Otac, a mi svi bez razlike boje, jezika i oblika tvoja djeca, a među sobom braća“. „Javno odgovaram nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, koji bi htjeli da predstavnicima Katoličke Crkve sugeriraju, što bi oni imali činiti, da tobože ne padne krivnja na Crkvu za mnoga zla djela, koja su se zbila i koja se zbivaju. Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno ustali protiv zločina, koji su se zbivali u pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja… Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjeg bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili bilo kome drugome… Već danas stavljamo upit na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina, da li je Katolička Crkva huškala na rat… ili netko drugi? Da li je Katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost koja je urodila tako žalosnim posljedicama? Koliko puta je Katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života, da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu? Sve je bilo uzalud… Nikad Katolička Crkva ne može priznati sistema, koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim radom stečenu imovinu, radniku i čovjeku uopće, njegovu dušu… Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi negirao obitelj, htio obitelji oduzeti svaki sakramentalni značaj i zapriječiti da bude izvor života i odgajalište djece… To su naša stanovišta: Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Ona pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje… Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Crkva među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijedi riječ „u laži su kratke noge.“ (Iz propovijedi na završetku pokorničke procesije na blagdan Krista Kralja 1943.godine).

Smireno čitajući i otkrivajući duh, dušu i svjetonazor zagrebačkog nadbiskupa u vremenu apsolutne duhovno-intelektualne tame u Europi dolazi mi samo jedno na pamet: ponos da je u Zagrebu živio u osobi nadbiskupa Stepinca čovjek vrhovnog čovještva i utjelovljenja ljubavi Boga i bližnjega. Alojzije je bio za sile tame prejako svjetlo i zbog toga su htjeli to svjetlo ugasiti. Uzalud. Ljudi tame nisu u stanju shvatiti da je bit Svjetla da svijetli. I što je tama sve gušća, to je svjetlo svjetlije. Tama Lepoglave, tama Krašića nisu mogle umanjiti svjetlo duha, duše i uma nadbiskupa. Alojzije Stepinac nije se mogao vratiti na nadbiskupsku stolicu. Vratio se u grobnicu iza oltara svoje Katedrale odakle će još toplije i svjetlije nego za života usmjeravati svoj voljeni hrvatski narod i braniti slobodu katoličke vjere i svog hrvatskog naroda. Njegovu svetost ne mogu nikakve niske manipulacije sa bilo koje strane izbrisati iz duše hrvatskoga katoličkog vjernika. Blaženi Alojzije Stepinac jest svetac Katoličke Crkve.

dr. Josip Sabol