Ostavite „Juditu“ na miru

Prevodimo s hrvatskoga na hrvatski?

U povodu izlaska preradbe „Judite“, iznimnoga djela Marka Marulića, na mrežnim stranicama MZO-a piše kako se „starija književnost prevodi i prilagođava suvremenom jeziku u svim zemljama“ te kako se „skupina znanstvenika... služila ranijim prijevodima, no ovo je prvi prijevod stihova u prozu kako bi Judita bila potpuno razumljiva svima“. 

U Školskom rječniku hrvatskoga jezika za natuknicu „prevoditi“ stoji objašnjenje: „zamjenjivati riječi jednoga jezika riječima drugoga jezika...“. Pa kako to onda Marulićevu „Juditu“, koja je već bila „u versih harvacki složena“, prevodimo s hrvatskoga na hrvatski?

Preradba koja ne prati izvornik

U prilagodbi, pa i prevođenju, postoji općepoznato pravilo da jedan znak u jednom jeziku, u jednom tekstu, mora biti istovrijedan ili što više istovrijedan drugomu. Isto je i u književnosti kad je riječ o prilagodbi ili prijevodu. Marulićeva je „Judita“ epska poema, lirsko-epski spjev, a ne proza. Ako želimo prilagoditi tekst „Judite“ hrvatskomu književnom (standardnom) jeziku, onda ga treba prilagođivati upravo epu, a ne prozi. Pjesništvo i proza ne pripadaju istoj vrsti ili žanru književnosti. Ako to činimo, onda udaljavamo čitatelja od izvornika. „Judita“ u prozi nije Marulićeva „Judita“ u epu, nego samo tumačenje (interpretacija) Marulićeva djela. Tumačenje ili interpretacija tuđega djela pak nikad ne pripada „kulturnoj senzaciji“.

Biblija za djecu, primjerice, nije baš Biblija.

Narječja bi trebalo znati

Dalje se postavlja pitanje treba li onda i druga djela „štokavizirati“, ili ići i u drugom postupku „čakavizacije“ i „kajkavizacije“ hrvatske književnosti? I što ćemo onda dobiti na kraju krajeva, neku mješavinu jednoga djela? Narječja se na žalost ne uče sustavno u školama, ali se uče po izboru na dopunskim satovima, i to kajkavsko na kajkavskom tlu, a čakavsko na čakavskom, i sve to u novije vrijeme. Trebalo bi to biti sustavno i propisano, pa onda ne bi trebalo isto na isto prilagođivati ili kako poneki kažu – „prevoditi“.

No čini se da odabir Judite za „prevođenje“, oprostite, nije baš bio iz altruističnih razloga (naklada je „Judite" od 17.000 primjeraka), a i znanstvenoistraživačka ustanova valjda nije agencija za prilagodbu ili prevođenje... Narječja treba izučavati u školama na osnovi bogate pismene baštine, tada ne treba bilo što bilo čemu stalno prilagođivati i umjetno pretvarati pjesništvo u prozu, a prozu u pjesništvo, uvodeći čitateljstvo, pa i našu djecu, u neku zbrku. Ne treba iz školarca stvarati lijenčinu koji nije u stanju samostalno ili zajedno s nastavnikom na dopunskim satovima ili u danima odmora pročitati „Juditu“ u izvorniku na čakavskom.

Čitatelj