Antun Miletić – autor falsificiranog brzojava iz „afere Waldheim“ 1988. godine?!

Esej stanovitog Davida Goldmana „This disgraceful mocking of the Holocaust needs to stop now“, objavljen u Jerusalem Postu 14. kolovoza ove godine, kao bomba je odjeknuo društvenim mrežama. Prvi put se u izraelskom medijskom mainstreamu, sa židovskih pozicija, mogao čuti kritički glas glede manipulacija i ovdašnjih „šlepanja“ uz židovsko stradanje u NDH. Goldman se kroz osudu pseudohistorijskog dogmatiziranja koje već više od pola stoljeća vlada u politikama pamćenja na „našim prostorima“ i javnim govorom o Drugome svjetskom ratu, a kojega je kolateralna žrtva upravo židovska memorija na Holokaust i njegovo izvorno antisemitsko značenje, usput osvrnuo i na svježije „doprinose“. Pa tako i na pretenciozne tvrdnje dr. Ive Goldsteina, zagrebačkog sveučilišnog profesora, za čije je problematične teze ustvrdio kako predstavljaju upravo ono što je najmanje potrebno Židovima u ovom trenutku – neznanstvena naklapanja i dolijevanje ulja na vatru.

Nažalost, autor nije upoznao čitatelje s dosad najopsežnijom i najpodrobnijom demontažom Goldsteinova profesionalnog i stručnog habitusa, osvrtom dr. Vladimira Geigera na njegov kapitalni i velehvaljeni „Jasenovac“, čime bi znatno osnažio oštricu argumentirane kritike i dobio na ozbiljnosti.

Spomenuti dr. Geiger nas, među ostalim, u svojoj kirurški preciznoj recenziji upućuje na politički kompromitirana i ideologizirana uporišta Goldsteinova narativa. U sklopu toga, ukazuje na tvrdnju kako su, prema Goldsteinovim rječima, „glavni i najiscrpniji“ izvori za povijest logora sabrani u tri knjige Antuna Miletića, te u nastavku konstatira sljedeće: „Svakome imalo upućenijem jasno je da u sustavnom širenju ,jasenovačkoga mita” značajno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, inače pukovnika bivše Jugoslavenske narodne armije, upornog i dugogodišnjeg zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700.000 osoba. Za Goldsteina je pak Miletić „skrupulozni istraživač” (str. 211., 781.), što će reći: (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Za Goldsteina je očito skrupulozan svatko onaj koji potvrđuje njegove osobine.“ Zbirke izvora o Jasenovcu koje je priredio spomenuti Miletić, tada voditelj Vojnoistorijskog instituta, središnje ustanove za „pisanje ratne povijesti“ u SFRJ, same po sebi ne bi nužno morale biti problematične ako se urednik vodio postulatima akademskog poštenja, te pravilima historiografske i arhivske struke. Međutim, kada se uzmu u obzir ne baš časne rabote u kojima je taj Goldsteinov autoritet bio istaknutim sudionikom, a o najkrupnijoj od njih – o tzv. aferi Waldheim - bit će riječi u rečenicama koje slijede, tada se postavlja pitanje opće vjerodostojnosti sabranih izvora koje je dotični pukovnik JNA objavio pod pečatom Vojnoistorijskog instituta. Iz čega opravdano proizlazi i pitanje koliko te skrupuloznosti koju mu dr. Goldstein pripisuje kao vrhunskom autoritetu uopće ostaje na kraju priče ako utvrdimo da je riječ o – falsifikatoru!

Afera Waldheim

Naime, godine 1986. se iz Svjetskog židovskog kongresa prolomila vijest o tome kako je tadašnji austrijski predsjednik, a prije i glavni tajnik UN-a (1972. – 1981.), Kurt Waldheim, zataškao neke kontroverzne detalje iz svoje biografije 1942. - 1945. U ožujku iste godine Svjetski židovski kongres je objavio da je Waldheim 1942. proveo u njemačkoj vojsci u Jugoslaviji, u činu poručnika, u nimalo nezavidnim aktivnostima. Navode o postojanju ozbiljnih prvorazrednih dokaza protiv Waldheima za beogradsku televiziju je 22. siječnja 1988. iznio vojni povjesničar Dušan Plenča, režimski specijalist za partizansku povijest, čime se zakotrljala lavina reakcija između Beograda, Beča, Berlina i Washingtona, popraćena interesom velikih svjetskih novinskih kuća. Dana 1. veljače 1988. njemački tjednik „Der Spiegel“ objavio je kopiju Plenčina inkriminirajućeg dokumenta, datiran na 22. srpnja 1942. godine, prema kojemu je Waldheim kao obavještajni časnik sudjelovao u selekcijama i deportacijama civila i talaca u logore, zaključujući kako je riječ o krunskom dokazu o upetljanosti mladog poručnika u masovne zločine njemačke vojske. Austrijski mediji, s druge strane, problematizirali su Plenčinu kontradiktornost u izjavama i zauzeli stajalište kako pitanje vjerodostojnosti dokumenta treba staviti na dnevni red prije bilo kakva nametanja krivnje. Sam austrijski predsjednik sa sebe je otklonio svaku vrstu izravne odgovornosti i negirao uopće mogućnost postojanja takva dokumenta, te za „Die Presse“ izjavio da se ne osjeća krivim i kako se najvjerojatnije radi o poslijeratnom fabriciranju dokumentacije. Prema pisanju „New York Timesa“ od 2. veljače 1988., doznajemo da je Plenčin dokument „Der Spiegelu“ ustupio novinar „Večernjih novosti“, Danko Vasović, za svotu od 30.000 američkih dolara! S druge strane, beogradska „Politika“, koja je od početka podrobno pratila slučaj i prenosila objave stranih medija, prenijela je izjavu Dušana Plenče kako on za dokument nije primio ni jednog jedinog dinara, ali ne iznosi podatke o tome gdje se nalazi original dokumenta, niti je poznato kako je Plenča došao do njega. Plenča je, stoji u članku „New York Timesa“, naglasio kako Waldheima izravno optužuje čak šest ili sedam različitih dokumenata, ali nije precizirao u kojoj su pismohrani pohranjeni, tek usputno je dometnuo da ih je najvjerojatnije vidio unutar građe o NDH u glavnom državnom arhivu u Beogradu.

Traži se (nepostojeći) original

U lociranju kontroverznog „Plenčina telegrama“ istog trena se uključila brzinski sastavljena međunarodna komisija predvođena uglednim njemačkim istraživačem dr. Manfredom Messerschmidtom. Komisija je već 2. veljače za „Associated Press“ izjavila kako dokument nije u arhivima i ubrzo obznanila kako u tom trenutku nitko nije znao gdje se nalazi original dokumenta, te da je po svemu sudeći – nestao bez traga. Minucioznost i tvrdoglavost komisije ubrzo je natjerala Plenču da odustane od suradnje s kolegama iz komisije, tvrdeći kako su „površni u svom radu“. Štoviše, stjeran uza zid, Plenča je za beogradske medije nastojao okrenuti ploču te diskreditirati kolegu Messerchmidta riječima kako se radi o „bivšem oficiru Wehrmachta“ upitne istinoljubivosti. Konfuznost i kontradikcije u izjavama o lokaciji originala ubrzo je sam Plenča dodatno podgrijao izjavom za „Der Spiegel“ gdje navodi i Zagreb kao moguće mjesto gdje je pohranjen dokument. No, predstavnik zagrebačkog arhiva je novinaru „Reutersa“, kako prenosi „Der Spiegel“ izjavio kako mu nije poznato postojanje takva dokumenta, te mu nije jasno iz kojih razloga je Zagreb uvučen u igru potrage za dokumentom. U prilog obrani Plenčine pozicije ubrzo se oglasila beogradska „Politika“ s objavom faksimila jednog ustaškog dokumenta od 18. lipnja 1942., sastavljenog u Daruvaru, u kojem se spominju imena istih onih osoba, zarobljenika s Kozare, koje se nalaze u telegramu koji je stavljen Waldheimu na teret, pokušavajući time nekako dokazati da je riječ o povijesno autentičnom događaju, o kojemu eto svjedoči i ustaška strana, pa valjda samim time ne bi ni uključenost njemačkog časnika Waldheima trebala biti upitna. Taj amaterski manevar uklopljen je u objavu niza priloga koji su se ticali zločina njemačke vojske u Jugoslaviji, s argumentacijom da je Waldheim zasigurno znao što se događa oko njega. S druge strane, tijekom cijele tzv. afere Waldheim je službeno stajalište Jugoslavije bilo vrlo suzdržano, čak i indiferentno, uz formalnu konstataciju kako je usmjerena k izgradnji dobrih odnosa s Austrijom, te kako ničim ne će opstruirati istraživanja u vezi s autentičnošću dokumenta, ni utjecati na njih. Bilo je jasno da je eventualno kockanje sa svrstavanjem na stranu Plenče i Vasovića preskupo za tako mali ulog.

Komisija je nakon nekoliko dana donijela konačan sud. Nisu postojale temeljne pretpostavke da se utvrdi autentičnost dokumenta, a time i izravna odgovornost Waldheima, niti se moglo argumentirano potkrijepiti optužbu da je sudjelovao u zločinima, bez obzira na to što mu je dobar dio zainteresirane javnosti imputirao moralnu odgovornost samim time što je na području zapadne Bosne te 1942. služio na položaju njemačkog časnika. Već 5. veljače je Plenča čitavu diskusiju nepromišljeno prebacio u teren zavjere, u nemogućnosti da priloži originale, tvrdnjom kako američka administracija ima povjerljive informacije o Waldheimu i utječe na neovisnost komisije tako što u predmetne spise odbija uvrstiti njegove tvrdnje i nalaze. Stvar je tih dana dodatno zakomplicirana i NIN-ovim intervjuom s Antunom Kolendićem, jugoslavenskim rezidentom u Beču 1940-ih, u kojemu je konstatirano kako je Jugoslavija još 1947. tražila izručenje Waldheima temeljem sumnji u umiješanost u deportacije i likvidacije na Kozari, ali je to stopirao sovjetski NKVD. Špijun Kolendić je na osnovi toga tvrdio da se radi o suradniku Sovjeta koji ga drže na kratkom lancu zahvaljujući podatcima o njegovoj prošlosti. No dizanje halabuke i uvlačenje Amerikanaca i Sovjeta u priču nisu stvar ni za milimetra pomaknuli s mrtve točke. Okršaju oko Waldheima koji je u prvim tjednima veljače 1988. vladao među političarima, diplomacijama i obavještajcima pridružio se i rivalitet dviju najvećih medijskih kuća u Njemačkoj.

Glavni konkurent „Der Spiegelu“, list „Stern“ je izašao s ekskluzivom kojom je pobijao „Der Spiegelovo“ senzacionalno otkriće, ističući kako je riječ o lažiranom uratku, a to je potkrijepljeno kriminalističkom ekspertizom koja je utvrdila da je „Plenčin telegram“ pisan na pisaćem stroju koji uopće nije postojao 1942. godine! Međutim, sve više je bivalo jasno kako je svako daljnje raspredanje sasvim suvišno ako se ne osnaži originalom. Duboka politička kriza koja je zahvatila Austriju, i dovela u pitanje nastavak Waldheimove političke karijere, za nekoliko je tjedana uspješno sanirana na način da je Waldheim ipak uspio osigurati podršku ključnih političkih aktera u zemlji, pri čemu je uz njega stao i kancelar Vranitzky sa svojom parlamentarnom većinom, usprkos nastojanjima domaće i međunarodne socijalističke ljevice da izazove opoziv predsjednika. Nemogućnost pronalaska originala usmjerila je priču u pravcu da je sve očitije kako se radi o falsifikatu, te se na koncu i sam „Der Spiegel“, suočen s najavljenom privatnom tužbom od strane Waldheima, ispričao čitateljima. Na koncu, najkraći kraj je izvukao diskreditirani povjesničar Plenča, Vasović je pokupio novac, Waldheim izašao bez veće štete, a pravi mutikaše ostali su u zavjetrini.

Nalaz američke CIA-e: Plenča nema original, a Miletić gura fotografiju kao lažni dokaz

Oko autentičnosti Plenčinog telegrama zainteresirala se i američka administracija. Zbog ratne prošlosti i sumnji u sudjelovanju u deportacijama solunskih Židova, SAD je Waldheima otprije držao na „crvenoj listi“. Pragmatičniji razlozi hladnog odnosa prema Austrijancu leže i u činjenici da je kao generalni tajnik UN-a bio naklonjen ljevičarskim pokretima i ometao američke interese u svijetu, te su otprije imali nekih neriješenih računa. Prema dostupnom CIA-inu izvješću iz veljače iste godine, naslovljenom „GoY press statement on Waldheim, reaction to Commision report“, zadatak potrage za originalom povjeren je povjesničaru Patricku Treanoru, članu specijalnog istraživačkog odjela Ministarstva pravosuđa SAD-a. Nota bene, Treanor će se desetljeće kasnije pojaviti kao istraživač Haaškog tribunala. On je još od 25. siječnja 1988. imao ugovorene posjete arhivima u Beogradu, Zagrebu i Banja Luci (dakle, samo nekoliko dana nakon Plenčina intervjua za beogradsku televiziju), a 4. i 5. veljače i Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Isto tako, potvrđuje nam izvod iz diplomatskih bilješki, imao je u planu poslušati Plenčinu i Vasovićevu stranu priče. Prema istim bilješkama, Treanor je potvrdio kako su najmanje dvojica stranih novinara bila upoznata s ponudom da im Plenča ustupi kopiju dokumenta o Waldheimovoj ulozi u deportacijama civila s Kozare, te ne ostavlja sumnju da se pritom radi o nekom drugom dokumentu. U izvještaju CIA-e, konstatira se kako su im poznate veze Plenče s Vasovićem iz „Večernjih novosti“, te im je od travnja 1987. poznata informacija kako Vasović ima namjeru objaviti knjigu o Waldheimu, a izdavačka kuća Mladost nedavno je obznanila kako će knjiga biti predstavljena oko 10. veljače i da će biti poprilično šokantna, bazirana na spoznajama do kojih je došao istraživanjem vojnih arhiva i iz kojih je vidljivo da je Waldheim svojim potpisom slao ljude u logore i u smrt. Treanor također konstatira kako Plenča najvjerojatnije nije primio nikakav novac, nego je primopredaja kanalizirana preko Vasovića koji se tada nalazio u Hamburgu. U razgovoru s Plenčom, Plenča mu je ponovio kako se ne može sjetiti gdje je pronašao kontroverzni dokument, s obzirom na to da je istovremeno istraživao na nekoliko mjesta, te je zbog toga ostavio dojam „zbrkanosti u vezi detalja iz prošlosti“ i slabog vladanja „relevantnom terminologijom“. Naravno, i sam Treanor je izrazio veliku skepsu prema autentičnosti dokumenta.

Preslika cjelovitoga originalnog deklasificiranog izvješća CIA-e dostupna je na sljedećoj poveznici

Trenaor je zaključio kako ni Vasović nije vidio original, nego jedino što mu je bilo poznato jest kopija koju mu je ustupio Plenča, i to tek nekoliko dana prije odlaska u Hamburg gdje je imao dogovoren susret s uredništvom „Der Spiegela“. Put u Hamburg, kako je iznio Treanoru, nije ugovoren u vezi s kontroverznim dokumentom, nego radi prodaje fotografije na kojoj je navodno Waldheim u društvu s Pavelićem i zapovjednikom protupartizanskog pothvata na Kozari, generalom Fritzom Stahlom. Također, izjavio je kako je fotografiju dobio od – Antuna Miletića iz Vojnoistorijskog instituta! Da stvar bude pogubnija po Miletića, sam Treanor je osobno provjerio navodne izvore fotografije, stoji u izvješću CIA-e, te je utvrdio da fotografija uopće nije iz izvora na koje je upućen, niti se na toj fotografiji nalazi Waldheim!

Savezni javni tužitelj: istraga o falsificiranju brzojava vodi do Antuna Miletića!

Fijasko s „Plenčinim telegramom“ imao je pravosudne reperkusije u Jugoslaviji. Nakon smirivanja afere provedena je istraga Saveznog javnog tužitelja s ciljem otkrivanja, „izvršioca krivičnog dela falsifikovanja brzojavke od 22. jula 1942. u kojoj je kao naredbodavac označen poručnik Kurt Valdhajm“, kako stoji u povjerljivom dopisu upućenom Predsjedništvu SFRJ dana 27. travnja 1988. Javni tužitelj Miloš Bakić je tom prilikom ustvrdio kako je na osnovi istražnih radnji nedvosmisleno jasno kako u vojnom arhivu ne postoji original ni kopija telegrama objavljenog 1. veljače 1988. u „Der Spiegelu“, te se radi o falsifikatu, u čijoj izradi su se eventualno koristili fragmenti iz jednog drugog dokumenta iz arhivske građe koju je prethodno koristio Dušan Plenča – iz dopisa MUP NDH upućenog stožeru ustaške vojnice 18. srpnja 1942! Istražne radnje su potvrdile, navodi se u dopisu, kako je Plenča krajem siječnja 1988. ustupio dokument novinaru „Večernjih novosti“ Danku Vasoviću, kojeg je isti prodao Nijemcima. Nije utvrđeno, navodi se u nastavku, je li dotičnom Vasoviću bilo poznato radi li se o falsifikatu.

Dopis završava sljedećim riječima, citiram: „Isto tako sprovedenim istražnim radnjama utvrdjeno je da je fotokopija koja je prodana 'Špiglu' sačinjena od strane Plenče, ali se sa sigurnošću ne može utvrditi da li je za njeno fotokopiranje korišćena fotokopija falsifikata ili je vršena montaža originalnom dokumentacijom. Dušan Plenča tvrdi da je za sačinjavanje fotokopije brzojavke koristio već postojeću fotokopiju koja je bila u fasickli s 139 dokumenata a koje je on dobio od Antuna Miletića. Inače, grafološkim veštačenjem potpisa na reversu o korišćenju arhivske građe utvrdjeno je da je potpis Dušana Plenče falisfikovan. S obzirom na okolnosti da se potpis Dušana Plenče na reversu mogao da falsifikuje samo u Arhivu oružanih snaga SFRJ, kao i na činjenicu da je načelnik Arhiva oružanih snaga Antun Miletić fasciklu s dokumentacijom o arhivskoj gradji fonda NDH predao Plenči i Vasoviću, te da je on bio recenzent knjige Danka Vasovića o Kurtu Valdhajmu, opštinski javni tužilac smatra da je za ovaj predmet dalje nadležno Vojno tužilaštvo (…)

Razvidno je da se krak istrage pružio do samog Miletića kao najodgovornije osobe, uz ozbiljne indicije o kriminalnim radnjama, no kako se radilo o vojnom licu i vojnoj instituciji, to je prelazilo ovlasti civilnih pravosudnih organa, te nam u ovom trenutku nije poznat sudski epilog ove priče nakon što je slučaj prebačen vojnom tužitelju. Šlag na tortu u vezi indicija o falsifikatorskim rabotama Miletića stavio je, doduše, nekoliko godina kasnije, stanoviti Vuk Jovanović u jednom povjerljivom dopisu Branku Kostiću, potpredsjedniku Predsjedništva Jugoslavije, iz 1992. godine, gdje u vezi afere Waldheim sugerira nevinost Plenče u cijeloj toj priči, te navodi kako je Plenča poslužio kao žrtveno janje u angažmanu pojedinaca iz državnog vrha u obrani Waldheima. Jovanović prilično odvažno ističe kako „svi ti falsifikati su radjeni po narudzbini i pravio ih je Miletić po naredjenju admirala Mamule uz sugestiju Lončara“.

Prema Jovanovićevim riječima, a imajući na umu da je on sve ono što je išlo u prilog Waldheimu post-factum sagledavao kao protusrpsko djelovanje, pojedinci iz vrha vojske bili su u dosluhu s Waldheimom, te bez jasnije potkrijepe ističe sljedeće: „dr. Miletić je po naredjenju Lončara i dozvoli admirala Mamule a u superviziji bivšeg ustaše do 1943. a u zadnje vrijeme generala Fabijana Trge sve to uradio sa organima bezbednosti“ (op.a. Fabijan Trgo nije bio u ustašama, ali je važan u kontekstu rasprave o Miletiću kao njegov blizak suradnik i urednik partizanskih zbirki povijesnih izvora). Štoviše, nastavlja Jovanović, general Marko Negovanović je svima koji su bili upoznati s tim radnjama zaprijetio „tko bilo što zucne ode mu glava“. Ove posljednje navode nije moguće provjeriti bez sustavnijeg istraživanja te problematike, a vjerujemo da kao takvi uopće nisu poznati ni Miletićevu „obožavatelju“ dr. Goldsteinu, no daju dovoljno uporišta kako bi se pretpostavilo da u ovom slučaju vrijedi ona stara narodna - gdje ima dima, ima i vatre - te je temeljem toga opravdano iskazati sumnju u apsolutnu autentičnost i vjerodostojnost ostavštine Antuna Miletića u inim kontroverznim pitanjima naše bremenite povijesti 1940-ih. Ako je krivotvorinom ciljao na destabilizaciju vrha tada susjedne države Austrije i difamaciju bivšeg glavnog tajnika UN-a, nije li moguće da je tijekom karijere imao dovoljno drskosti falsifikatorskim nervom udariti i na kapitalna pitanja zajedničke hrvatsko-srpske povijesti?

Tomislav Ražnjević