Nepokopani mrtvaci...

10. kolovoza 1991.

Kojom se brzinom šire naša groblja! Križevi i grobnice na sjevernoj strani Lovrinca tek što se nisu stopili sa susjednim naseljem. Teško je za vrelog ljetnog dana pohoditi mrtve. Da je barem nebo tmurno, pred kišu ili da dopire prohladni vjetar s Mosora...

Ali smrt ne bira sezonu i godišnjice se nižu od siječnja do prosinca. U sjetnim mislima na svoje pokojnike drhtim od srdžbe prisjećajući se nepokopanih mrtvaca što se ovih dana raspadaju po žitnim poljima, kukuruzištima, voćnjacima i povrtnjacima Lijepe Naše.

Nazivaju me prijatelji iz Ženeve, Pariza, Madeire, Londona... Pitaju je li to moguće! Koja bi to europska armija, danas na pragu 21. stoljeća, onemogućila pokop mrtvih tjelesa... Nismo li u smrti svi jednaki. Ne ukazuju li civilizirani ljudi posmrtno poštovanje i najljućem neprijatelju. Ne razlikujemo li se po tome od zvijeri!

Zar nije dovoljno užasna spoznaja što su te pokojnike rasporila ili razmrskala puščana i mitraljeska zrna, minobacačke mine, topovske granate ili rakete, zaklao nož!

Nije li dovoljno okrutno što su im sažgani i porušeni teško stečeni domovi na rodnoj grudi?

Tko je stvorio, tko odgojio ta čudovišta što zabranjuju pokop pokojnika?

Koje li su vjere, koje li političke stranke? Kako će u oči pogledati dojučerašnjem susjedu i prijatelju? Kako milovati djecu, poljubiti suprugu ili majku? Imaju li i oni svoje mrtve?

A Europa već četrdeset i šest godina naivno misli da su zvijeri u ljudskoj spodobi, barem na njezinu teritoriju, zauvijek istrijebljene...

Sjećam se nesretnih pogrbljenih žena u crnini i djece što su potajno i u strahu, dugi niz godina poslije rata, na ovom istom Lovrincu, uzaludno pokušavali označiti i okititi grobove svojih milih. Međutim, slugani bezumne mržnje pod krinkom mraka skidali su križeve i gazili cvijeće još iste noći. Nisu dopuštali poštivati i oplakivati pokojnike. Navodno, samo zato što su bili likvidirani u ime 'viših ciljeva'. Ali, u ime kojih načela ne dopustiti majkama, suprugama, djeci pohoditi i kititi grobove svojih mrtvih! Nije li već tada bilo bačeno bezumno sjeme mržnje koje sada ponovno niče...

Nazivaju me prijatelji iz Ženeve, Pariza, Madeire, Londona... a ja nemam riječi odgovora.

Pitam se hoće li neki naš književnik napisati hrvatsku inačicu Morts sans sepulture ...

12. kolovoza 1991.

Stanje nesnosno. Iz dana u dan sve teži udarci. Početkom mjeseca pokolj u Dalju. Prava istina još se ne zna (od 2500 Hrvata ostalo 150!) Navodno je veliki broj izbjegao, ali koliko je masakriranih? Četnici, unatoč nazočnosti Savezne komisije nisu dopustili pristup predstavnicima sredstava za priopćavanje (osim TVB).

Gine se posvuda. Jučer je smrtno pogođen i reporter HTV Lederer. Vojska je uskratila upotrebu helikoptera, pak je iskrvario u vožnji do Zagreba. (Vidjeli njegove posljednje kadrove zalazećeg sunca...) Na TV vidio i dr. Slobodana Deškovića (mog znanca iz mladih dana), s ekipom je kao kirurg primarijus u ratnoj zoni oko Siska. Opisivao kako je uzaludno pokušavao spasiti život teško ranjenom snimatelju.

Prošlog tjedna JRM izvršila operetni desant i blokadu Šolte. (Navodno zbog krađe oružja iz nekog vojnog skladišta). Rastjerali ono malo turista i djecu Oxfordske ljetne škole. Istog popodneva Split nadlijetali ratni zrakoplovi. Splitska Općina reagirala kasno i mlako (...) Prilično osoba (osobito onih s deviznim računom) bježi u inozemstvo. Pribojavaju se frontalnog napada Srbije i JNA. Francuzi posjećuju Tuđmana, jesu li konačno progledali? Iz Pariza stigao inž. Vanja Bego. Pričao mi o sramotnoj peticiji koju je prošlog lipnja predsjedniku Mitterandu uputila skupina 'jugoslavenskih intelektualaca' nastanjenih u Francuskoj Zahtijevali su da spriječi raspad Jugoslavije, neka se suprotstavi „ostvarenju sna nekolicine neonacista koji su zaveli dio hrvatskog pučanstva“. Upozoravaju na tobožnju opasnost koja bi zaprijetila čak i Francuskoj (!) od „mega-empire germanique!“ koje bi se prostiralo od Sjevernog do Jadranskog mora itd. Otrcane fraze. Sve je to organizirao pariški srpski loby, izgleda, osobito snobovi što su običavali ljetovati i zimovati po dubrovačkim hotelima...

Počele primitivne razmjene zarobljenika. Oni, što ih nam vraćaju, odreda su pretučeni. Mi, naprotiv, prema njihovima postupamo majkaterezijanski civilizirano!

Nova koalicijska Vlada dobro startala. Nastoji što više internacionalizirati hrvatsko pitanje. Toga se Milošević i Adžić najviše boje. Ipak, Talijani se uporno protive priznanju Hrvatske i Slovenije!...

Sjedio večeras pred štekatom pod zapadnim zidom stare Vijećnice na Pjaci. Unatoč kasnom satu, obilje mladosti: pijuckaju, šetuckaju, pričaju. Sa zvučnika nostalgična kancona. Krhka plavojka poput lepršava daška jurila na koturaljkama. Kao da je stigla iz neke druge sretnije zemlje. Nailazak dvojice gardista naoružanih strojnicama vratio me u stvarnost...

Frano Baras