Tri „kontroverzne“ obljetnice koje redovito svađaju javnost

U razmaku od samo mjesec i pol dana u Hrvatskoj se obilježavaju čak tri „kontroverzne“ obljetnice koje redovito svađaju javnost i ostavljaju gorak okus u ustima. Prva je obljetnica 22. lipnja, Dan antifašističke borbe, uspomena na okupljanje sisačkog partizanskog odreda. Prema relevantnim povjesničarima i svjedocima, na taj dan nije se dogodilo ništa spektakularno. Mala skupina komunista okupila se u šumi Brezovici kod Siska kako bi analizirala stanje u Europi nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Po svemu sudeći, taj je datum kao obljetnicu „progurao“ prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kako bi napravio otklon od dotadašnjeg, kompromitiranog partizanskog Dana ustanka 27. srpnja. Nametnuti praznik u narodu nije zaživio, a s obzirom na sve izrečeno, možda bi trebalo razmisliti o spajanju Dana antifa. borbe s obilježavanjem veličanstvene pobjede nad Turcima kod Siska, koja se također dogodila 22. lipnja (1593. godine.) Ta je bitka označila prekretnicu u dotadašnjim ratovima s Osmanskim carstvom; zaustavljeni su daljnji prodori Turaka u središnju Europu, a „ostaci ostataka“ kraljevine Hrvatske mogli su napokon predahnuti od stalnih ratova. I naša javnost mogla bi odahnuti kad bi se dva događaja iz bliske i daleke prošlosti spojila u jedinstveni praznik - „Dan antifašističke borbe i pobjede nad Turcima“. Ako ništa drugo, u budućim proslavama 22. lipnja političari i građani mogli bi slobodno birati što će toga dana slaviti i gdje će se pojaviti – u Brezovici ili sisačkoj utvrdi, pa bi time jednom zauvijek prestale jalove rasprave koje je odavno trebalo prepustiti povjesničarima.

Bal vampira

Druga, još žešća prepirka, vodi se oko nekadašnjeg „Dana ustanka naroda Hrvatske i BiH“, koji pada 27. srpnja i obilježava se u Srbu i Drvaru. Sudionici proslave, samozvani predstavnici srpske manjine i olinjali Jugoslaveni, obilježavaju dan kada su na području Like i susjednih dijelova Bosne četnici s komunistima krenuli u boj protiv „fašista“, to jest žena, djece i staraca hrvatske nacionalnosti koji su dotada mirno živjeli na području zahvaćenom ustankom. Pobunjeni četnici iskoristili su priliku da potpuno istrijebe hrvatsko stanovništvo s tog prostora. Napali su i poubijali čak i mirne hodočasnike koji su se sa svojim župnikom vraćali s proslave blagdana Svete Ane, što je, i po tadašnjim mjerilima, nevjerojatan zločin! Nakon što su navodni „antifašisti“ pobili velik broj civila i uplašili se možebitne reakcije vlasti NDH, potražili su zaštitu kod svojih pokrovitelja – talijanskih fašista?! Skandalozno je da današnje vlasti u Hrvatskoj uopće dopuštaju održavanje bala vampira u Srbu; jasno je da takvim nastupom kojekakvi plaćenici i provokatori samo siju mržnju i opterećuju međunacionalne odnose. Kakve koristi od toga imaju obični Srbi? Što im je to dobroga donio četnički ustanak 1941., ili 1991.? Srpsko stanovništvo u tom dijelu Hrvatske gotovo je nestalo, i za nekoliko desetljeća tko zna hoće li će itko više ondje živjeti. Isto vrijedi za susjednu BiH. Na širokom potezu od predgrađa Bihaća, preko Bosanskog Petrovca do Ključa i Sanskog mosta danas gotovo da i nema Srba; zamijenili su ih Muslimani-Bošnjaci. Što bi na to rekao pokojni Branko Ćopić?

UZP protiv „Oluje“

Treća obljetnica, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nije toliko sporna u Hrvatskoj, ali jest u širem okruženju. Pred samo desetak godina Beograd, Haag i London pokušali su „udruženim snagama“ u montiranom sudskom procesu kriminalizirati oslobodilačku operaciju „Oluja“, kao tobože najveće etničko čišćenje u Europi nakon drugog svjetskog rata. Malo im je falilo da uspiju, i pritom se nisu nimalo zamarali povijesnom istinom! Srbi i dan-danas kukaju nad svojim porazom, zaboravljajući da je samo mjesec dana prije oslobađanja Knina srpska vojska osvojila muslimanske enklave Srebrenicu i Žepu. Što je nakon toga uslijedilo dobro je poznato. Istu sudbinu trebala je doživjeti i bihaćka enklava; sve je već bilo spremno za njezin pad, novi pokolj Muslimana i novo sramoćenje međunarodne zajednice. Brzom intervencijom Hrvatskih snaga Bihać je spašen, ali, u novije vrijeme muslimanski revizionisti u Sarajevu i Bihaću drsko osporavaju presudnu ulogu Zagreba. Istu razinu nezahvalnosti pokazuju i Srbi! Zamislimo na trenutak kako bi izgledala „Oluja“ da je Hrvatskom vojskom zapovijedao nekakav ekvivalent Ratka Mladića? Koliko bi Srba platilo glavom da su naši vojnici preuzeli srpske (ili muslimanske) standarde ratovanja? Svaki nepristran promatrač morao bi priznati da je broj civilnih i vojnih žrtava u „Oluji“ (ne)razmjerno malen, pogotovo uzmemo li u obzir mnoštvo vojnika koji su u operaciji sudjelovali, te veličinu prostora koji je oslobođen. Hrvati doista mogu biti ponosni; nitko drugi na njihovom mjestu ne bi se tako viteški ponio prema poraženom neprijatelju!

Dinko Pejčinović