Put razvoja k vjeri

U vezi s temom je li hrvatsko društvo „katoličko društvo“, važno je naći odgovor na pitanje nalazimo li se kao Crkva, kao kršćani u situaciji akulturacije: to će reći u situaciji, gdje dvije ili više kultura stoje u procesu interakcije s neizvjesnim rezultatom. Konkretno: kršćanska kultura ili barem kršćanski nadahnut način života i jedna druga kulturna tvorevina, recimo liberalističko društvo, ili sekularizirano društvo, ili ateističko društvo.

Rezultati interakcije među kulturama?

Što može biti rezultat tog procesa interakcije među više kultura? Čisto teoretski gledano to može biti: jedna strana prihvaća neke elemente druge kulture; ili se posve integrira u drugu kulturnu stranu i time nestaje jer gubi svoj identitet. Treća mogućnost: obje strane se nalaze u procesu koincidencije. Govoriti u ovim kategorijama ima samo onda smisla, ako stvarno postoje ta dva modela kulture ili nacrta života. Umjesto jasnog odgovora pitajmo posve teoretski postoje li kriteriji, po kojima možemo apriorno odrediti, koji model ili nacrt života je dobar za čovjeka, a koji ne bi bio dobar?

Kriterij može ovako glasiti: dobar model kulture je onaj, koji obuhvaća cjelokupnog čovjeka s njegovim potrebama; loš kriterij je onaj koji obuhvaća samo pojedine aspekte čovjekovog života, konkretno koji zadovoljava samo biološke potrebe, ili samo psihološke, ili samo duhovne aspekte, a sve ostale zapostavlja.

U obliku teze rečeno: samo ona kultura je humana, koja nastoji zadovoljiti svim potrebama čovjeka, tj. koja ostvaruje takve uvjete života, školovanja, zaposlenja kako bi se mogle harmonijski razvijati sve sposobnosti ljudskog bića. Koje su to sposobnosti, to ovisi o slici čovjeka, o odgovoru na pitanje tko ili što je čovjek.

Oni, koji su na vlasti, organizirati će takve strukture društva - školovanje, odgoj, socijalizacija - da bi se ostvarila njihova teoretska slika čovjeka, konkretno njihov svjetonazor.

Kršćanski model života

Možemo se poslužiti jednim psihogramom za prosuđivanje nekog modela života. Najprije trebamo izraditi one osobine, koje određeni model, primjerice kršćanski, treba ostvariti. Evo pitanja u tu svrhu: na koje duševne slojeve apelira katolički model odnosno sekularistički model? Koje psihičke učinke i reakcije on provocira kod čovjeka, prije svega mladog čovjeka u razvoju? Koji duševni razvoj je moguć po tom modelu? Koji tabui se stvaraju?

Primjer da se vidi na što ciljam: Katolička moralka poznaje ta pitanja, jer govori o skrupuloznoj savjesti. Katoličkom modelu života se predbacuje da stvara podložne, ovisne ljude jer polaže veliku važnost na poslušnost, na poniznost, jednostavnost, na skromnost. Mi, katolici, pak predbacujemo sekularističkom ili humanističkom modelu kulture da sprečava zadovoljenje religioznih potreba čovjeka; da oblikuje individualiste, egocentrike, materijaliste, nerijetko i nihiliste… Dakle, svaki model oblikuje određeni tip čovjeka.

Svaki model stavlja čovjeka na određene kušnje i rizik u životu. Ekonomizam, primjerice, operira sa slikom čovjeka: čovjek je proizvođač i potrošač, dakle život se smatra mjestom ili vremenom materijalnog uspjeha i uživanja svih mogućih blagodati iz procesa proizvodnje i potrošnje.

Za kršćanski model ljudskog života možemo ustvrditi da ima za cilj cjelokupnog čovjeka. Traži od čovjeka da aktualizira tri bitne snage, koje čine srž ljudskog bića: intelektualnu, emocionalnu i socijalnu. Grane znanosti, koje igraju važnu ulogu u oblikovanju kršćanske slike čovjeku jesu: filozofija religije; psihologija religije i sociologija religije. Općenito treba imati na pameti: kršćanska vjera nema za cilj postati jedna vrsta pogleda na svijet niti jedan univerzalni racionalni model za rješavanje pitanja i problema života. Ona to može biti na individualnoj razini, za konkretnog čovjeka u jednoj konkretnoj situaciji. Ali nikako ne za čitavo društvo. To vrijedi i za sekularne ideologije: socijalizam, kapitalizam, liberalizam, ateizam, sekularizam. One hoće biti sveopće važeći model života. To je krivo i k tome jako opasno po društvo, kako znamo iz iskustva s tim ideologijama. Uostalom, protiv naravi demokracije je mišljenje da je ateizam svjetonazor sekulariziranog društva.

Još jedno načelno pitanje. Da budem spreman i voljan poslušati evanđeosku poruku, da budem spreman o njoj razmišljati i konačno odlučiti se za ili protiv, trebam steći određene ljudske osobine; trebam svojim snagama steći kreposti poštenja, otvorenosti duha, samokritičnosti, pravednosti, solidarnosti. To su sve stvari naravne etike, koje svaki čovjek može kod sebe ostvariti, primjerice dobrim obrazovanjem i odgojem. Stoga opravdano tvrdimo da je kultiviran čovjek, da je sveopće naobražen čovjek jedan od važnih preduvjeta za prilaz k pitanju kršćanske vjere.

Što se hoće iz mladih ljudi stvoriti?

Pitamo: pogoduje li demokratsko društvo i demokratski sustav sa svojim školstvom evangelizaciji ili je pak obratno? Koji su općeniti ciljevi školstva? Što se hoće iz mladih ljudi stvoriti?

Smatramo da je pozitivno to što se hoće mladom čovjeku razviti kritičku svijest, koja mu kaže da ne smije ništa prihvatiti bez preispitivanja, bez racionalne analize. Da ne smije prihvatiti vrijednosne sudove ili stavove samo zbog autoriteta roditelja, ili države, ili partije, ili Crkve. Obično mislimo da baš takav intelektualni razvoj otežava pristup k vjeri i prihvaćanje vjere. Mislim da nije baš tako. Dapače, to smatram pozitivnim. Sigurno, s mladim ljudima tog tipa ćemo imati poteškoća kod poučavanja, baš zbog njihovog racionalnog i individualnog pristupa k objektivnoj stvarnosti: bilo one duhovne, bilo one empirijske. Metodički trebamo postupiti tako da im objasnimo srž racionalizma, individualizma i kriticizma… Konkretno da im približimo spoznaju da čovjek nije samo razumno biće, koje uvijek i nepogrešivo radi i postupa po razumu nego da je podvrgnut silama nagona u sebi i utjecajima društvene okoline u toj mjeri i jačini, da gotovo nužno tu i tamo, ili čak pretežno, postupa protiv svog razuma i time protiv svoje osobe. Trebamo im pokazati da je ljudski razum ograničen u spoznaji i odlučivanju, i da već zbog toga treba čovjek, prije svega mladi čovjek, tražiti podršku s drugih izvora, primjerice kod starijih, kod institucija, dakle i kod Crkve, koja je poznata po tisućljetnim iskustvom i spoznajama. Činiti to je znak prave razumnosti.

Mladom čovjeku trebamo objasniti da su prije svega vrednote ona stvarnost, koje ga usmjeruje u životu, i da do vrednota ili ideala ne dolazimo znanjem nego vjerom u ideale, uvjerenjima, oduševljenjem za nešto, ljubavlju prema nečem. Mladom čovjeku trebamo objasniti da postoji stvarnost, koju ljudski razum ne može potpuno zahvatiti, ali da ona ipak postoji. To priznaje danas i znanost. Ovdje možemo iznijeti i tu činjenicu da čovjek nije potpuno gospodar samog sebe. To se vidi i to doživljava u sukobu volje i razuma: razum mi kaže da trebam činiti ovako, ali volja me vuče na posve drugu stranu. Tu možemo spomenuti izreku: vidim što je dobro i to odobravam pa ipak činim što je zlo. To su pripremajući koraci da sada možemo mladima citirati Sveto pismo: „Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo; vjera je dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo.“(Hebr 11,1)

Možda će sada lakše shvatiti da upravo ljudski razum traži da vjerujemo, da prihvatimo vjeru, premda neki nevjernici oduvijek govore i misle da je vjera ludost.(1Kor, 2,13-14). Baš suprotno, njihova nevjera je ludost. Stoga knjiga Mudrosti tvrdi: „I reče luda - nema Boga“. Jedno je apsolutno sigurna spoznaja: Tko hoće biti pravednik u smislu Biblije, u duhu Evanđelja, taj ne živi iz ljudskog znanja nego iz vjere. (Hebr 10,38).

dr. Josip Sabol