Mirko Brkljačić, 1925, Zagreb – 2021., Mendoza, Argentina

Osjećam da sam blagoslovljena. Kako to gordo zvuči, zar ne? Ali u mojem srcu i razmišljanju tu nema nikakve gordosti, već velika sreća što sam okružena posebnim ljudima, koji su mi uljepšali život, a upoznala sam ih uglavnom sve kroz moj rad za Hrvatsku. Mnogi od vas ni ne znaju da sam bila urednica hrvatskih novina "Hrvatska iskra" nekoliko godina u Torontu. Te novine su pisale o svemu hrvatskom, od politike do literature, povijesti, čak i hrvatske kuhinje, i rad na novinama mi je donio u život prekrasne ljude. Tako sam jednom dobila pisamce od čovjeka kojeg nisam znala, koji mi se javio samo s par riječi, pitavši bi li mu mogla poslati "Iskru" u Mendozu, Argentinu. Kako to ne bih učinila! Iz tih prvih pisama, prvih komentara, rodilo se prekrasno prijateljstvo s Markom Brkljačićem, čovjekom, koji mi je toliko značio, nezamjenjivim prijateljem, koji nas je napustio otišavši u Nebo jučer navečer 8. srpnja ove godine. Srce mi plače za mojim prijateljem, čiji život je bio nevjerojatan - ne samo njegov život, već i život njegove obitelji. Brat, domobran u 2. svjetskom ratu, gotovo je jedini preživjeli od svoje jedinice uhvaćene u Mariboru 1945. godine, pobjegao iz Jugoslavije u Kanadu kasnije. Mirko Brkljačić, rođen u Zagrebu 1925. - kao i mnogi drugi mladići, uhvaćen od partizana u dvorcu Maruševcu kraj Varaždina pri samom kraju ratu i tjeran prema Bleiburgu, no uspio se spasiti, pobjeći u Italiju i onda u Argentinu. Majka, koja je ostala u Zagrebu, zatvorena je nakon 1945. godine u Jasenovac i po izlasku iz logora, pobjegla u Kanadu, gdje je osnovala žensku udrugu "Katarina Zrinska" i bila prva predsjednica. Čudne sudbine, koje su jednu obitelj stjerale na dva kraja svijeta, ali su bili vezani svaki dan ljubavlju i telefonima. Svaki od njih radio je ono što je mogao, ali gosp. Mirko Brkljačić (od sada samo Mirko) bio je jedinstven! Ostavio je tako dubok trag u svojoj mendoškoj hrvatskoj zajednici, kakav je gotovo nemoguće opisati. Taj jednostavan čovjek, uvijek nasmijan, uvijek prepun dobrote i lijepe riječi, pomagao je svakome na koga je naišao ili tko ga je zamolio za pomoć. Podučavao je mlađe generacije hrvatskom jeziku, prevodio na šest jezika kome je god trebalo, pomagao starijim Hrvatima i susjedima u najvećoj mogućoj mjeri, bio vjeran prijatelj svima. Mirka su svi poznavali i nije ni čudo da je hrvatska zajednica Mendoze željela dati ime Mirka Brkljačića njihovom društvenom domu, ali on to nije želio. Njegova skromnost mu to nije dozvoljavala.

Društveni rad je bio važan za Mirka, ali ono što je njemu samome bilo najvažnije, bila je njegova obitelj, supruga, dvoje djece, unuci, a sad i praunuci. Njegova Marcella i Ivan su bili, kako mi to Hrvati govorimo, zjenica njegovog oka, volio ih je neizmjerno! A kako je sam govorio: "Svi u obitelji Brkljačić su 'veći' Hrvati od mene.' Odgojio ih je sve u hrvatskom duhu.

Sretnica sam bila što sam ga mogla zvati prijateljem, i srce mi plače za njim danas, jer izgubili smo puno njegovim odlaskom. No, svatko tko prođe kroz naš život, ostavi nešto u nama. Mirko je ostavio toliko puno u meni. Njegova ljubav za Hrvatsku bila je neizmjerna. Često slušam kako vi, koji živite u Hrvatskoj, tako ravnodušno gledate na ljepote oko sebe. Mirko je otišao iz tadašnje Jugoslavije u 1945. godini i do svoje smrti u 95. godini života - do pred dva dana - bio je u Hrvatskoj samo jednom. Nažalost, vi ne shvaćate kako mnogima nije moguće doći onako kako bi željeli, tako ni on nije mogao doći sve do 2004. godine. Tada je doputovao i napisao mi pismo, koje dijelim s vama:...."Ali najvažnije je bilo to kako sam se osjećao kad sam shvatio da sam na hrvatskom teritoriju. To je bilo prvo što me je ganulo i počele su teći suze.... Znao sam da će me sve to ganuti, ali nikad nisam mislio da će to biti u takvoj mjeri..... Kad sam došao k sebi da sam u Hrvatskoj, nisam se mogao uzdržati i morao sam dati oduška mojim osjećajima..." - poljubivši zemlju kraj aviona, opaska pisca.

Putovala sam s Mirkom svuda: prošli smo Zagreb uzduž i poprijeko, pošao je vidjeti stan, gdje je živio kao dijete, bio je u Lokvama, u Hrvatskom Zagorju, Slavoniji i Vukovaru, slušali smo hrvatske pjesme i gledali narodne nošnje svih krajeva Hrvatske i BiH na Vinkovačkim jesenima, bili na grobu pisca hrvatske himne, vidio je Primorje, Krk, Istru, Crikvenicu, Oštarije, Dubrovnik, dvorac Maruševac..... Svugdje smo bili, jer Mirko je želio vidjeti sve...... I negdje pri kraju boravka u Hrvatskoj, kad je bio u Dubrovniku, poslao mi je par važnih riječi: "Jednom riječju, sad sam posve siguran da je naša Hrvatska najljepša zemlja na svijetu. Do sada je sve puno više i bolje od najboljih očekivanja, koja sam mogao imati. Dakle, Valentina, možeš zaključiti da sam oduševljen sa svime što sam vidio, što sam našao, s kime sam bio u dodiru, sa svima koje sam do sada susreo..."

Kako sam sretna što je Mirko Brkljačić, čovjek koji je bio zaljubljen u svoju - našu - prelijepu Hrvatsku, bio moj suputnik po Hrvatskoj tih nekoliko dana, jer više nikada nije bio u mogućnosti poći natrag i sada je otišao u Vječnost, voljeći Hrvatsku do suza. Zadnji razgovor, dan prije konačnog rastanka s njim, prije odlaska u Nebo, bio je težak, ali čula sam 'Pozdravi Hrvatsku kad ideš doma'.

I utihnuo je Mirkov dobri glas kraj nas, ali je ostao utisnut u srca svih koji su ga poznavali. Kako je jedan naš zajednički prijatelj, pater Zlatko Špehar, bivši vukovarski gvardijan napisao:

Ne zaboravlja on svoju Hrvatsku, te poput kvočke što piliće skuplja,
naš Mirko postade ono što u duši i srcu mu rodnu grudu hrvatsku povezuje:

DOBRI DUH HRVATA MENDOZE.

Dok zahvalnost mu sričemo riječima, njegova plemenita duša sad na dlanu Oca Nebeskoga sniva.
Neka ti je laka ta blaga zemlja argentinska i neka Te čuva za dan uskrsnuća,
a do tada neka Ti je pokoj vječni.

Valentina Krčmar
Toronto, Kanada