Cenzurirani ARHIV Slobodne Dalmacije?

Ne znam zašto - u inače opsežnom DIGITALIZIRANOM ARHIVU Slobodne Dalmacije - n e d o s t a j u godišta izdanja od 1992. do 2006. Dakle, n e d o s t u p n o je čak č e t r n a e s t godina novinske građe... To me je ponukalo da podsjetim na pokoji od tekstova koje sam u tom razdoblju objavljivao u tim splitskim novinama.

AGREGATI I ŠIBICARI

U pothodniku stolovi štekata zauzeti. Ispijaju se najjeftinija (a opet preskupa) pića. Mirišu pizzette i hamburgeri. Buku zvučnika, ušutkala redukcija struje. Tek potiha glazba ili glas spikera s tranzistora. Odnekud lupeta agregat.

Pred tunelom za polazak spreman splitsko kaštelanski "metro". Ostali kolosijeci prazni. Tračnice prekrila rđa. U istočnom kutu kolodvora, podno prilaza Bregovitoj, pred željezničarskom kućicom, domaćice u kućnoj haljini zalijevaju salatu i blitvu. Već se rumene i rajčice. U hladovini dječica obredno preskaču nategnuti "laštik". Lijeno se rastežu pospani mačci. Oko jedanaeste krenut će "inter-city" Split-Unešić.

Duž pločnika, između Pošte i Autobusnog kolodvora, umorni namjernici, po koji invalid i pripadnik HV razgledaju sitnarije ponuđene na improviziranim pultovima.

Koliko se ljudskih sudbina svakodnevnno kotrlja Obalom kneza Domagoja. Dok mrzovoljni vozači žućljivo komentiraju posljednje vijesti, taksiji široko rastvorenih vrata uzaludno čekaju mušterije. A turistima ni traga...

Novinski kiosci krcati naslova. (Tko kupuje sva ta izdanja? Meni je teško odvojiti i za dnevnu novinu.) Omča oskudice steže sve više. Strujna kriza samo je dodatni trzaj.

Ston i Vis pristaju i isplovljavaju poluprazni, Bartol Kašić na vezu čeka bolje dane. Novoustoličeni inozemni trajekt Cynthia pristiže samo da bi ukrcao kamione-ledenice pune oborite ribe, rakova i školjkaša namijenjenih nezasitnom trbuhu talijanskog tržišta.

A sunce neumoljivo peče…

Tu su i brbljivi, prljavih ruku i zamašćene kose, prevaranti "šibicari". Iznenada se pojave, ali ubrzo i nestanu Sve izgleda jednostavno, jasno i sigurno. A ipak, ako ste naivni, pak se upustite u igru, ostat ćete bez uloga. Ispod kutijice koju ste čak stopalom označili - vidjeli ste da je bila baš pod njom - kuglice neće biti…

Sličan balkanski trik, ali daleko većih razmjera, već godinu-dvije pred domaćom i svjetskom javnošću s jednakim uspjehom izvode predstavnici svetosavskih drakula...

Zalijeću se galebovi nad glavnim ispustom lučke kloake. Dok na klupama ljepuškaste mame Azre i Fatime zamišljeno puše, njihovi mali Alije i Ejupi pijuckaju koka-kolu. Tu su i umirovljenici i drugi nevoljnici također. Svi oni uživaju u dašku maestrala. Što i ne bi! Ovdje su na sigurnom. Nitko ih ne pita gdje su i što rade preostali muški članovi njihovih obitelji.

Shvaćamo li uopće obim ovog novobarbarskog vremena, ove paklene nenadinje koja se okomila i zamlatila stotine, tisuće nevinih ljudi...

U međuvremenu bjelosvjetski moćnici i dalje naivno tipuju na prazne kutije balkanskih šibicara. Zapeli, pa zapeli. Misle, nadmudrit će potomke Lazarove...

Žeže sunce nad Obalom kneza Domagoja.

(Ljetna vinjeta, 1. srpnja 1993.)

 Diplomacija i škarpina

Iznenadio sam se kada je nazvao. Nisam očekivao da će se - on, oprezni Europejac - usuditi doći ovoga ljeta. Kaže da nije mogao odolijeti zovu čista mora i milovanjima maestrala. (Očito, ni slastima prstaca, škampi, zubaca i trlja na žaru...) Čekat će me na terasi "Bellevuea" u 19 sati.

Tek što smo se rukovali, kao pravi ‘frustrirani’ Hrvat, osuh paljbu na sve europske vlade.

"Dragi moj – odgovori mi smješkajući se - da Hrvatska nije na moru, da nema najljepšu obalu na Mediteranu, da nemate tisuću rtova i otoka, Gorski kotar i Plitvička jezera, Opatiju i Dubrovnik... Jednom riječju, da niste, ondje gdje jeste i da nemate ono što imate - Europa bi svesrdno podržala vašu pravednu stvar."

Neshvaćajući takovo obrazloženje, zamolih ga neka bude jasniji.

"Ne budi naivan - reče on - moćni su trustovi već od početka nudili mala bogatstva osobama koje su odlučivale o sudbini tvoje zemlje. Za uzvrat su zahtijevali neka u nedogled rastežu stanje ‘ni rata ni mira’. Istom taktikom nastavljuju i danas. Što je par tisuća dolara u odnosu na miljarde koje zarađuju na vaš račun dok se nalazite u ovom limbu! Oni bi bili presretni da to potraje desetljećima."

Pitam gdje je tu moral i etika, gdje postulati demokratskog, slobodnog svijeta?

"Nemoj me nasmijavati! Živiš u oblacima. Zar ti nije jasno da je čak i toliko razvikana ‘humanitarna pomoć’ samo ogroman biznis. Vi ste spasili bezbroj naših tvrtki! Ogromne dotrajale zalihe koje se po zakonu moraju uništiti, one sada po skupe pare prodaju dobrotvornim ustanovama koje ih - opet dobro naplativši usluge - prosljeđuju izbjeglicama. A gdje su tek miljuni zarađeni transakcijama oko modernog oružja! Ali to je samo jedna strana medalje. Ne zaboravi da se na vašim leđima lome i prikrivene bitke za prevlast u regionu. Dobro znaš od kolikog je značenja geostrateški položaj samostalne Hrvatske. I nije svejedno u čijoj će se sferi utjecaja ona nalaziti. Barem tri europske velesile ni danas ne mogu prežaliti što vas još u početku nije slistila jugoarmija!"

Zbunjeno pitam zašto im ne bi smetala "Jugoslavija".

"Eh, "Jugoslavija" bi uvijek ostala vreća bez dna: gospodarstveno-financijski o njima ovisna sirotica. Naprotiv, samostalna Hrvatska, može veoma, veoma brzo postati prije svega turistička velesila Sredozemlja, a time i opasni suparnik. Zato će vam uporno vješati o vrat mlinski kamen krajina i hajduka. Na vama je da budete lukaviji od perfidnog Albiona, pokvareniji od perverzne Marianne i mudriji od slatkoriječivih Pantalonea...

Otpijajući posljednji gutljaj toliko mu dragog zadarskog maraskina, pripali smotku i široko rastvorenih zjenica unese mi se u lice:

"Ali ja nisam došao u Split da tebi držim kratki tečaj iz diplomacije. Dosta je politike! Vodi me u restorančić, znaš, onaj gdje smo prije četiri godine onako slatko sagriješili s prelijepom i raskošnom šakarpinom lešo..."

(Ljetna vinjeta, 22. srpnja 1993.)

Frano Baras