Akademik Tonko Maroević (1941-2020)

Bilo je nemoguće ne primijetiti s druge strane ulice mršava, bradata i neobična čovjeka koji hitro hoda držeći u ruci knjigu i hodeći čita ju ničim ometen. Bio je to tada profesor Tonko Maroević, naš susjed blizu crkve Sv. Ivana. Jednako je tako neprekidno čitao i na tramvajskoj postaji i u samome tramvaju, za vožnje, držeći se rukom o oslonac iznad glave. Ništa tog zaljubljenika nije moglo prekinuti i odvući od knjige, štiva, stiha ili rečenice.

Još se sjećam mnogo kasnijih pletenica od popodnevnih razgovora s ocem u Novoj Vesi pa onog posljednjeg, kano konačnog oproštaja u tatinu posljednjemu domu, u Šestinama. Tonko i tata propitivali su jedan drugoga stihovima, kiticama Leopardija kojeg su naizmjenično recitirali. U izvorniku naravno. Čim su dovršili jednu, prešli bi na drugu pjesmu i smijali se na kraju ozareni kao studenti od sve te ljepote. Dvadeset dana kasnije tata je umro, a sada više nema niti dragoga Tonka. Nakon samo četiri godine.

Još u veljači ove godine u jednom od posljednjih razgovora, osim što se baš kao proročanski oprostio i zahvalio svima koji su ga formirali, naveo je i plan koje sve projekte i knjige uskoro namjerava završiti i objaviti. Imao je toliko toga još reći, ostvariti, predstaviti. Erudit, iznimno radin i plodan umjetnik, akademik Tonko Maroević otišao je naglo. Da od čega će pjesnik mrijeti do li od srca.

Ako je to sada uopće važno Tonko je bio uvjereni demokrat i ljevičar talijanskoga tipa, onakav kakve mi, okupljene i konstituirane, ne ćemo imati još jako, jako dugo. U mladosti gorljivi alpinist, u zrelosti skladatelj metafora.

Tolikima je toliko dobra učinio. Kao iza malo koga, iza maestra Tonka ostaje stvarna i mjerljiva golema praznina. Kulturni život Hrvatske pretrpio je gubitak kakav nitko ne može nadomjestiti jer ga nitko nije pratio takvim bilom i opusom, takvom kreativnošću i kvalitetom. Oslikavati sada dugu biografiju akademika Tonka Maroevića, suho je i repetitivno. Ne može se iz nje spoznati duhovit i poznato skroman čovjek, očiju uvijek spremnih na finu porugu i mediteranski škerac. Nitko više ne može osjetiti onu njegovu vibru kojoj se obuzeto podređivao sa svakim novim poslom i novim stručnim atribuiranjima.

Gore, na jednom valovitu zlaćanu oblaku, čeka ga otac sa smiješkom jer zna da će njih dvojica za četrdesetak dana ponovno recitirati nebesku ljepotu i ponovno se smijati uz nju kao da su vječni mladići.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine.

Obitelji preminuloga akademika Tonka Maroevića izražavam duboku sućut i žalost.

Javor Novak
fotomontaža: HKV