„Brexit means Brexit“, ali tek nakon četverogodišnjeg kaosa

Europski parlament, početkom 2020. godine, usvojio je Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije, čime je barem prividno riješeno pitanje izlaska države članice iz ove gospodarske i političke unije. Unatoč usvojenom Sporazumu kojim su utvrđeni uvjeti urednog povlačenja, ostala su mnoga otvorena pitanja u pregovorima između Ujedinjene Kraljevine i Europske unije. Glavna karakteristika je da britanska administracija nije iskoristila mogućnost produljenja prijelaznog razdoblja koje završava 31. prosinca 2020. godine, unatoč žestokom protivljenju gospodarskog sektora.

U posljednje četiri godine otvorena su mnoga pitanja, od ispravnosti odluke britanskih građana pa sve do pozicije Europske unije. Treba svakako istaknuti i kako je za vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije usvojen već ranije spomenuti Sporazum što je jedan od uspjeha predsjedanja obilježenog globalnog pandemijom COVID-19.

Prije nekoliko mjeseci odgovoreno je osnovno pitanje britanskog referenduma - tko je u ovoj političkoj, društvenoj i ustavnoj drami bio souverain. Je li to bio britanski narod koji je prije točno četiri godine izabrao Leave kampanju ili je riječ o izvršnoj vlasti koja je sve do posljednjih parlamentarnih izbora trpjela teške političke poraze? Odgovor na to pitanje britanski građani dobili su 12. prosinca 2019. godine i povijesnom pobjedom Borisa Johnsona na parlamentarnim izborima. Pobjedom od 50 zastupnika više u odnosu na 2017. Johnson je postao najuspješniji lider Konzervativne stranke još od Margaret Thatcher, dok je kod Laburista, koji su proživljavali pravu krizu identiteta, povijesni poraz simplificirano značio - #CorbynOut.

Boris Johnson kao novi lider

Komunikacijske smjernice Borisa Johnsona poprilično su jasne, jednostavne i savršeno prilagođene publici – čvrsti stav oko napuštanja EU po britanskim kriterijima, jačanje tržišnog gospodarstva, uz ironiziranje i ismijavanje laburističke politike. Upravo će se o posljednjoj navedenoj kategoriji uvelike pisati i nakon pobjede Keira Starmera, novog laburističkog predsjednika. Ova pobjeda označava kraj neuspješne “Corbyn ere” tijekom koje je Laburistička stranka skrenula oštro ulijevo i zabilježila povijesni neuspjeh na parlamentarnim izborima u prosincu 2019. godine. No problemi za Laburiste tu nisu prestali, moraju pronaći formulu kojom bi ili umanjili podršku Borisu Johnsonu ili ojačali svog novog predsjednika. Iz trenutne perspektive – potencijal imaju oko britanske politike upravljanja krizom COVID-19.

Unutarstranački izbori u Laburističkoj stranci

Laburisti, predvođeni novim predsjednikom Starmerom, moraju prevladati unutarstranačke sukobe koji su bili posebno vidljivi za vrijeme kampanje, uz izbjegavanje popularnih političkih mafijaških sačekuša. Identičan scenarij za laburističke stranke gledamo i u mnogim europskim zemljama gdje socijaldemokracija sve više gubi smisao postojanja. Građani se okreću liberalnijim opcijama, a socijaldemokracija, kao politička filozofija i paradigma, manifestira ispraznost.

Unatoč najavi o predsjednici Laburističke stranke, bivši tajnik u sjeni za Brexit Keir Starmer uvjerljivo je pobijedio u prvom krugu unutarstranačkih izbora. Nakon pobjede je istaknuo kako se u ovom periodu neće pretjerano baviti temom napuštanja Ujedinjene Kraljevine, već će sve stranačke resurse usmjeriti na rješavanje krize oko koronavirusa. Naglasio je kako će tražiti konstruktivnu suradnju s vladom Borisa Johnsona kako bi zajedno normalizirali trenutno stanje oko pandemija koronavirusa u Ujedinjenoj Kraljevini. Prioritet u radu je odazivanje na poziv premijera Johnsona da svi stranački lideri u Ujedinjenoj Kraljevini rade na pronalasku rješenja oko pandemije koronavirusa i spasa britanskog gospodarstva. Ovakva suradnja ipak nije zaživjela.

Boris Johnson vs Keir Starmer

Riskantan potez raspisivanja novih izbora nije uvijek isplativ, sudeći po 2017. godini i gubitku zastupničkih mjesta Konzervativne stranke na inicijativu Therese May. Za izborni rezultat iz 2019. godine Johnson može zahvaliti i pojedinim medijima koji su otvoreno agitirali za Laburističku stranku te time omogućili proces ujedinjena biračkog tijela Leave opcije, koja se na prošlim izborima disperzirala između nekoliko političkih opcija.

Veliki politički kapital (podrška od 50 posto građana) te još uvijek moguće uspješno rješavanje zdravstvene i gospodarske krize Johnsona će dodatno učvrstiti kao najvećeg britanskog lidera u posljednjih četrdeset godina. A ispraznim floskulama i nejasnim političkim odrednicama Laburistička stranka će biti (su)krivac za takvu popularnost.

‘Polako, ali sigurno’: Brexit kao novi val škotske težnje za samostalnošću

Politički temelji Ujedinjene Kraljevine uzdrmani su napuštanjem Europske unije. Ova kriza, koja traje već četvrtu godinu, ponajviše se manifestira kroz nejasnu situaciju na irskome otoku te pobuđenoj težnji škotskog naroda za samostalnošću. Naime, po prvi put nakon neuspješnog referenduma 2014. godine ankete iniciraju zaključak kako većina škotskih građana podržava novi referendum koji bi ovaj puta mogao dobiti predznak – uspješan.

Paradoks nekad moćne britanske političke scene očituje se kroz nedavni okršaj između Škotske nacionalne stranke te Konzervativne stranke. SNP predvođen lidericom Sturgeon zalagao se za mekši Brexit, a signali Torijevaca nisu bili na tom tragu. Sve je tada bilo u znaku novih parlamentarnih izbora, što su SNP i Torijevci iskoristili kako bi osnažili vlastiti utjecaj unutar britanskog parlamenta. Problem je, barem za SNP, u povijesnom uspjehu Konzervativne stranke koja trenutno može računati na 365 zastupničkih mjesta ili simplificirano – samostalnu većinu u parlamentu.

SNP i Sturgeon računali su kako će njihov dobar rezultat, što su i ostvarili, biti uvjet za kreiranje većine u parlamentu, a ujedno i iznuda novog referenduma o samostalnosti.

Škoti su uvjerljivo glasovali za ostanak u Europskoj uniji na referendumu 23. lipnja 2016. godine (62 posto za ostanak). Slogan Polako, ali sigurno zapravo je rezultat političkog pragmatizma, odnosno svjesnosti kako bi forsiranje ove teme, bez ikakve političke mogućnosti za dobivanje zelenog svjetla britanskog parlamenta, bila ravnoj katastrofi ili još gore – vladavini Therese May.

Strpljivo gradeći svoju šansu, uz potenciranje nove krize vlasti u Ujedinjenoj Kraljevini, iskazuju svjesnost o nužnosti političke pragmatičnosti. Sturgeon uspješno koristi Brexit.

Churchillov poučak

„Brexit means Brexit“ – već sada povijesna rečenica bivše britanske premijerke Therese May zapravo je najbolji pokazatelj cjelokupne kaotične situacije kojoj smo svjedočili od tog 23. lipnja 2016. godine. Brexit sada uistinu znači Brexit, doduše uz četverogodišnju paralizu. Jedno je sigurno – Ujedinjena Kraljevina sada, nakon svih mogućih scenarija uistinu napušta Europsku uniju. Oslabljena i ponižena, uz mogući fin politique. Ali i uz mogući novi zaokret koji nudi toliko osporavani Johnson kao što im je svojedobno ponudio i Churchill.

U posljednje četiri godine potvrđena je teza o konfuznoj britanskoj politici koja se pojavljuje u posljednjih dvjesto godina. Često se koristi i primjer Churchilla koji je omogućio globalni mir, a zauzvrat je godinu dana nakon velike pobjede u Drugom svjetskom ratu, izgubio parlamentarne izbore. Prosvjed za ljudska prava, nažalost potpomognut nasiljem, također nam ukazuje o toj konfuznoj britanskoj politici. U meritum zbivanja stavljene su političke ličnosti koje bi prije pronašle svoje mjesto među poraženim diktaturama protiv kojih se Winston Churchill toliko borio. Nedostaje težnja zbiljskim osloboditeljima europskog kontinenta, kao i težnja povijesnim činjenicama i argumentima.

Matej Brečić