Franjo Tuđman

Političke borbe vezana za prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i dalje se nastavljaju. Franjo Tuđman ponovno je na udaru od istih onih snaga u zemlji i izvan zemlje koje su sustavno pokušavale godinama pa sve do danas provoditi detuđmanizaciju odnosno rashrvaćenje hrvatske države, koje su vrlo sustavno destruirale Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i koje su stalno pokušavale i pokušavaju osporiti hrvatski nacionalni identitet te onemogućiti da se Hrvatska razvija kao suverena nacionalna država hrvatskog naroda. Ta borba se danas vodi na različitim frontovima i na vrlo različit način. Pokušava se na vrlo suptilan, ali otvoren i bezobrazan način, koristeći neistine dokazati da je u interesu Hrvatske rušenje mita o dr. Franji Tuđmanu kao ocu domovine, kao čovjeku bez kojega ne bi bilo današnje samostalne i demokratske Hrvatske.

Ponovno su u medijskoj ofenzivi detuđmanizatori, na čelu s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem, čiji je životni cilj bio podvalama i lažima diskreditirati dr. Franju Tuđmana i osporiti njegovu nezamjenjivu ulogu u stvaranju i obrani GovorSada je taj govor nešto suptilniji, lukaviji, prilagođen novom vremenu ali sadržaj poruka koje se ponavljaju je isti. Može se ukratko formulirati: od Franje Tuđmana je stvoren lažni mit. Franjo Tuđman ima određenih zasluga ali je i veliki krivac i njegova politika, posebno u odnosnu na Bosnu i Hercegovinu, bila je pogrešna, itd.hrvatske države i opstojnosti Hrvatska u Bosni i Hercegovini.

Stjecajem okolnosti bio sam i jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana u ratnim godinama, ali sam bio i njegov protukandidat na izborima za predsjednika države 1997. godine, kada sam osvojio drugo mjesto s 22% glasova. Napisao sam tisuće stranica o dr. Franju Tuđmanu i njegovoj politici, u kojima sam dokazao da od Franje Tuđmana ne treba stvarati mit niti da Franji Tuđmanu trebaju hvalospjevi nego da je njegovo djelo toliko veliko da je jedino važno izboriti se za istinu o dr. Franji Tuđmanu. Cijelo vrijeme od 91. do danas ulazio sam u žestoke polemike s onima koji su lažima, krivotvorinama pokušali osporiti veliku ulogu dr. Franje Tuđmana, čak ga proglasiti ratnim zločincem i "šegrtom zločinca Slobodana Miloševića". Možda zbog takvog mog pisanja i djelovanja uglavnom nemam pristupa glavnim medijima u Hrvatskoj kada se raspravlja i govori o Franji Tuđmanu nego o njemu govore ljudi koji su ga sustavno krivotvorinamai lažima pokušali sotonizirati. Sada je taj govor nešto suptilniji, lukaviji, prilagođen novom vremenu ali sadržaj poruka koje se ponavljaju je isti. Može se ukratko formulirati: od Franje Tuđmana je stvoren lažni mit. Franjo Tuđman ima određenih zasluga ali je i veliki krivac i njegova politika, posebno u odnosnu na Bosnu i Hercegovinu, bila je pogrešna, itd.

Navest ću jedan zanimljiv primjer, još od SFRJ cijelo vrijeme polemiziram s dr. Žarkom Puhovskim, koji je bio i svjedok na Haaškom sudu na kojem je kao i Mesić iznosio neistine. Ali koji cijelo vrijeme ima otvorene sve hrvatske medije a pogotovo antihrvatske i koji si je dodijelio neku ulogu vrhovnog suca o svim moralnim, političkim i drugim sporovima u Hrvatskoj.

Lukavi napadi na Franju Tuđmana

U zadnje vrijeme pokušava na vrlo lukav način govoriti o potrebi rušenja lažnog mita o dr. Franji Tuđmana. U tom kontekstu na N1 televiziji tražeći kakve takve argumente da bi dokazao potrebu rušenja lažnog mita o veličini Franje Tuđmana pokušao je podmetanjem pokazati kako moje pisanje o veličini Franje Tuđmana nije iskreno i istinito, jer kako je rekao da sam ja stvarno mislio da je on najveći i najbolji predsjednik onda se ne bih kandidirao ′97. godine kao protukandidat na predsjedničkim izborima pokušavajući uzeti mjesto tom najboljem i najvećem predsjedniku. Da, istina je da sam bio protukandidat, zajedno s Vladom Gotovcem, predsjedniku Tuđmanu na predsjedničkim izborima 1997. Ali je također istina koju prešućuje Puhovski da sam 1992. godine, iako su u SDP-u skupili u dva dana potpise za moju kandidaturu bez moje suglasnosti, odbio biti protukandidat predsjedniku Tuđmanu jer sam smatrao da u to vrijeme svi trebamo stati iza predsjednika Tuđmana da bi dovršio svoj projekt stvaranja demokratske Hrvatske, da bi pobijedio u ratu i da bi spasio Hrvate u Bosni i Hercegovini. Tada sam javno rekao da ne želim biti protukandidat predsjedniku Tuđmanu nego da ću i dalje podržavati njegovu politiku iako sam prestao biti član državnog vrha kao potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva i član Vrhovnog državnog vijeća koji je upravljao Hrvatskom.

Međutim, 1997. godine, kada je Hrvatska obranjena, kada je Olujom pobijedila u ratu, kada je i završen rat u Bosni i VladaSmatrao sam i mislio sam da sam bio u pravu kada sam ušao u Vladu demokratskog jedinstva kao potpredsjednik, kada je izgledalo da nemamo nikakve šanse da se obranimo, da je moja moralna i domoljubna dužnost bila sudjelovati i pomoći. Cijelo vrijeme u SDP-u sam se borio da se stvori hrvatska socijaldemokracija, a protiv projugoslavenske, anacionalne struje.Hercegovini, koji ne bi bio završen bez ogromne uloge dr. Franje Tuđmana i Hrvatske vojske, smatrao sam da dolazi vrijeme demokracije i da je u interesu i Franje Tuđmana i HDZ-a, koji je bio na vlasti, da se Hrvatska razvija kao moderna pluralistička država. To je bila i želja dr. Franje Tuđmana, koji je cijelo vrijeme, s obzirom da su socijaldemokrati vrlo važni u Europi i svijetu, pomagao u najtežim danima opstanak hrvatskih socijaldemokrata jer je tvrdio da bi Hrvatska bila stabilna mora imati lijevu nogu. Dakle, bilo je u interesu Hrvatske u cjelini, ali i Franje Tuđmana da iz SDP-a ima protukandidata, koji se dokazao u Domovinskom ratu u najtežim trenucima kao hrvatski, a ne jugoslavenski ili internacionalni ljevičar.

Bio sam svjestan da će Franjo Tuđman nakon Oluje pobijediti u prvom krugu. Dakle, nisam ni u snu zamišljao da ću mu ja uzeti njegovo mjesto i zaustaviti ga u njegovoj povijesnoj misiji. Smatrao sam i mislio sam da sam bio u pravu kada sam ušao u Vladu demokratskog jedinstva kao potpredsjednik, kada je izgledalo da nemamo nikakve šanse da se obranimo, da je moja moralna i domoljubna dužnost bila sudjelovati i pomoći. Cijelo vrijeme u SDP-u sam se borio da se stvori hrvatska socijaldemokracija, a protiv projugoslavenske, anacionalne struje.

Svojom kandidaturom, upravo na koncepciji hrvatske socijaldemokracije, na predsjedničkim izborima podigao sam rejting SDP-a na preko 22% od kada je SDP postao vodeća oporbena stranka. Nakon smrti dr. Franje Tuđmana i raskola u vrhu HDZ-a hrvatski narod je na parlamentarnim izborima dao vlast koaliciji SDP-a i HSLS-a odnosno kako sam ja govorio BuRi (Budiša- Račan). Smatrao sam da je u to vrijeme to bilo i domoljubno i korisno.

Projugoslavenske i prokomunističke snage u SDP-u

Međutim, nakon pobjede na parlamentarnim izborima u SDP-u dolazi do obrata, jačaju projugoslavenske i prokomunističke snage, titoističke snage, a hrvatski socijaldemokrati postupno gube snagu i poziciju. Smrću Račana taj proces se ubrzava i ojačava tako da danas nažalost SDP u bitnim strateškim pitanjima napustio je politiku na kojoj je stekao povjerenje hrvatskog naroda i na kojoj sam ja ′97. dobio preko 20% na predsjedničkim izborima i na kojoj smo zajedno s Budišom pobijedili na parlamentarnim izborima 2000. godine.

U međuvremenu, nakon smrti Tuđmana, došlo je i u HDZ-u do retrogradnih procesa. Nažalost, Ivo Sanader i u SDPNakon pobjede na parlamentarnim izborima u SDP-u dolazi do obrata, jačaju projugoslavenske i prokomunističke snage, titoističke snage, a hrvatski socijaldemokrati postupno gube snagu i poziciju. Smrću Račana taj proces se ubrzava i ojačava tako da danas nažalost SDP u bitnim strateškim pitanjima napustio je politiku na kojoj je stekao povjerenje hrvatskog naroda i na kojoj sam ja ′97. dobio preko 20% na predsjedničkim izborima i na kojoj smo zajedno s Budišom pobijedili na parlamentarnim izborima 2000. godine.HDZ-u je provodio detuđmanizaciju i pomogao je Stipi Mesiću da kao glavni detuđmanizator bude izabran još jedanput za predsjednika države. Odricanje od Tuđmanove suverenističke politike nastavilo se i kod predsjedničkih izbora, nakon odlaska Mesića, kada je HDZ kandidirajući neadekvatnog kandidata pomogao Ivi Josipoviću da postane predsjednik države. Tek dolaskom na čelo HDZ-a Tomislava Karamarka zaustavljen je proces detuđmanizacije i u HDZ-u i u Hrvatskoj. Došlo je do povratka suverenističkoj Tuđmanovoj politici, do pomirbe Tuđmanove obitelji i vrha HDZ-a, do izbora prof. dr. Miroslava Tuđmana u Hrvatski sabor.

Politički povratak na suverenističku politiku dr. Franje Tuđmana potvrđen je izborom Kolinde Grabar Kitarović za hrvatsku predsjednicu. Ta pobjeda je bila vrlo tijesna i teška a ne bi je bilo da tadašnji vrh HDZ-a, na čelu s Tomislavom Karamarkom, nije provodio antitotalitarističku strategiju, u kojoj su se jednako suprotstavljali i fašizmu i komunizmu. Izborom Kolinde GrabarKitarović počela je nova povijesna era u Hrvatskoj, stvarne dekomunizacije hrvatskog društva. Simbolično izmiještanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora i ukidanje Trga maršala Tita u centru Zagreba otvoren je proces raščišćavanja s moćnim titoističkim snagama. Tim snagama i dalje je Tuđman najveći protivnik i zato i dalje nastoje lažima, krivotvorinama i manipulacijom rušiti Franju Tuđmana i istinski mit o Tuđmanu pretvoriti u lažni mit. Evo upravo je u tijeku posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Bosni i Hercegovini. Svjedoci smo antihrvatske histerije kod dijela Bošnjaka koji pokušavaju njenu politiku proglasiti povratkom na "zločinačku politiku" dr. Franje Tuđmana.

HV je omogućila Dayton

Franjo Tuđman je potpisnik Daytonskog sporazuma. Hrvatska vojska je svojom pobjedom omogućila Daytonski sporazum, natjerala je Miloševića i srpskog agresora da potpišu taj sporazum. Hrvatskoj je tim sporazumom utvrđena i kao garancija ravnopravnosti Hrvata kao najmanje brojnog naroda u Bosni i Hercegovini. Kolinda Grabar Kitarović dužna je kao predsjednica Hrvatske nastaviti što se tiče Daytonskog sporazuma i zaštite Hrvatska u Bosni i Hercegovini politiku dr. Franje Tuđmana. Ona to i radi i zato je na tako velikom udaru, izložena silnim uvredama.

Na predstavljanju moje knjige "Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo", u kojoj sam vrlo argumentirano izložio bit tuđmanizma i zašto Hrvatska ne smije odustati od tuđmanizma u nazočnosti predsjedniceRepublike iznio sam niz argumenata za svoju tvrdnju da je Kolinda Grabar Kitarović dostojan i uspješan nasljednik Tuđmanove suverenističke politike i da je nakon neuspješnih predsjednika Mesića i Josipovića nakon 15 godina detuđmanizacije hrvatski narod na čelu države ponovno dobio hrvatskog državnika odnosno hrvatsku državnicu.

Dakle, nije potrebno stvarati lažni mit o Franji Tuđmanu, potrebna je istina jer njegovo djelo je tako veliko da mu ništa ne treba dodati niti oduzeti.

prof. dr. sc. Zdravko Tomac