Kolektivno samouništenje ili opstanak

Jaka poruka Generala Praljka, zapečaćena vlastitim životom, nikoga u svijetu koji je pratio suđenje u Haagu hrvatskoj šestorici iz BiH nije ostavila ravnodušnim, a za većinski dio Hrvata kojima je Hrvatska država garant njihova opstanka, sigurnosti, blagostanja i napretka - kao što je to i svakom narodu na svijetu - doživljena je kao veliki šok i nevjerica. General Praljak je u toj borbi za samostalnost RH i opstojnost hrvatskog naroda u BiH od samih začetaka iz devedesetih godina prošlog stoljeća dao sve od sebe i bio na prvim crtama obrane na većini najzahtjevnijih položaja i najopasnijih mjesta – dobio je mnoge bitke i preživio rat. I otišao časno!

Uslijedilo je vrijeme prividnog mira poslije 1995. godine, u kome su "psi rata" nastavili svoje prljave igre drugim sredstvima prilagođenim "uništavanjem u miru". Sve njihove strukture iz bivše države ostale su netaknute i "uspješno integrirane" u sustav novostvorene države i one su rušile iznutra tu državu ponajprije novcima hrvatskih obveznika. Kao prvi na udar su došli hrvatski iseljenici, nakon njih Hrvati u BiH i hrvatski branitelji. Uslijedilo je vrijeme zle kohabitacije onih koji su stvarali državu i onih koji je nikada nisu željeli i činili su sve da je uništavaju. Tri prve kategorije su se suočile sa surovim progonima po domaćim i međunarodnim sudovima. Počinitelji zločina nad Hrvatima ostali su nekažnjeni, baš kao i oni iz II. svjetskog rata, jedni zbog krivog tumačenja amnestije, drugi navodno zbog nepostojanja i nevjerodostojnosti svjedoka i treći jer počinitelji zločina nisu tobože dostupni (iako neki čak sjede u Hrvatskom saboru!).

Državno odvjetništvo, sudstvo... većina ministarstava i državnih ustanova od 2000. godine pa sve do nedavno bili su u službi tužiteljstva Haaškog suda, a ne u službi obrane okrivljenih što im je bila zadaća i dužnost. Većina ih je u sustavu RH još i danas. Takav sustav apsurda iritirao je hrvatske domoljube i porezne obveznike, a preko 3 000 hrvatskih branitelja počinili su samoubojstvo, ponajprije zbog takvog zlog i izdajničkog odnosa i činjenica da su prisiljeni u svojoj krvlju izborenoj i demokratskoj državi svojim novcima financirati svoju propast i propast budućih naraštaja.

Osnovna zadaća države je da čuva opstanak, sigurnost i napredak vlastitog naroda, a zadaća političkih stranaka je da se bore za načine kako to mogu najbolje učiniti. Zajednički strateški interesi države i rodoljublje moraju biti u osnovama svake stranke, a međustranačke borbe se odnose samo na metode kojima se to najuspješnije postiže. Mnoge institucije u državi uspješno su se ogradile zidovima nemiješanja politike u njihovo djelovanje kao DORH, sudstvo, kultura, znanost, tzv. nevladine udruge... Istina je da se to treba odnositi na stranačku politiku, ali ne i na općeprihvaćenu državnu politiku. Ne može država napredovati s više međusobno suprotstavljenih politika, pa nam se zbog toga i ništa pozitivno ne događa u državi s promjenom stranke na vlasti.

General Praljak je na svojim leđima iskusio svu zloćudnost jednog ČastBranio je general Praljak, lavovski branio, čast hrvatskog naroda u BiH i Republiku Hrvatsku, sebe i svoje prijatelje na Haaškom sudištu uz malu ili nikakvu pomoć RH, ali uz veliku opstrukciju iz RH podržavanu i iz najviših institucija RH i to je ono što posebno boli, a neistina, nezahvalnost i zloba u zatvoru boli stostruko boli.takvog iščašenog sustava i posljedica njegova djelovanja koje mora prestati ili ćemo kao narod nestati. Ostaje li naciji stvarno kolektivno popiti otrov pred bahatim sudom „pravde“ ili se osvijestiti i prestati plaćati vlastitim novcima vlastitu propast? Postaje sasvim jasno kako trećeg rješenja nema!!!

Branio je general Praljak, lavovski branio, čast hrvatskog naroda u BiH i Republiku Hrvatsku, sebe i svoje prijatelje na Haaškom sudištu uz malu ili nikakvu pomoć RH, ali uz veliku opstrukciju iz RH podržavanu i iz najviših institucija RH i to je ono što posebno boli, a neistina, nezahvalnost i zloba u zatvoru boli stostruko boli.

Očekivao je Praljak, kao i njegovi suoptuženi prijatelji i poštovatelji, da će pravda bar donekle i bar malo odškrinuti vrata istini – ali to se nije dogodilo. A ako se ne dogodi u vlastitom domu malo je nade da će se dogoditi bilo gdje. Dao je sve od sebe svojim nadljudskim naporima i upornošću, ali neprobojni zid zla svjetskog, a još više i ponajprije domaćeg, bio je previše tvrd za neke buduće borbe, a nama kao narodu to je opomena da moramo uzeti svoju sudbinu u svoje ruke i aktivno se suprotstaviti zlu ako želimo opstati kao narod i država. Pravna država konačno mora profunkcionirati, a oni koji je vode trebaju nam konačno reći koliko je suđeno i pravomoćno dosuđeno počinitelja zločina nad Hrvatima u Republici Hrvatskoj za koje svi znaju osim onih koji bi to morali najbolje znati, te s usta žrtava konačno skinuti onaj vječni vapaj da za zločine nitko nije odgovarao. I zbog toga nam iz svijeta poručuju da agresije i zločina zapravo i nije bilo.

Trebaju nam konačno napraviti izračun koliko su u zadnjih dvadeset godina iz državnog proračuna potrošili naših novaca za financiranje zla protiv Hrvatske i koliko još uvijek isplaćuju godišnje preko raznih ministarstava i vladinih ustanova i nevladinih udruga. Ako se mogu za sve u državi dobiti statističke ili proračunske stavke, onda bi to moralo vrijediti i za ove dvije. Hrvatske državne vlasti se trebaju konačno početi brinuti o zaštiti i napretku vlastitog naroda, a ne služiti mu kao rame za plakanje i ponižavanje.

Ante Beljo
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jedan od utemeljitelja HDZ-a