Prije 25 godina: Nedjelja, 30. kolovoza 1992.

Bilo je to prvo viteško alkarsko natjecanje u demokratskoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Po prethodnom dogovoru Sinjani su u 6 sati poslali po dr. N. Ružić i mene automobil. Po dolasku u Sinj kavu popili podno "grada" u kući bivšeg pucača maškula (sin mu je bio jučerašnji pobjednik "čoje"!) Uspon nastavimo pješke. Gore zatekli prilično okupljena svijeta s alkarima i momcima. Dočekao me i pozdravio alkarski vojvoda (dvometraš!) Nikola Tomašević (1958.-2015.). Dr. Strukan reče da je Vojvoda iznenađen zašto je "netko" (meni očito nesklona autonomaška krtica!) iz njegove "zapovjedi" objavljene u Slobodnoj Dalmaciji izbrisao najavu mog jutarnjeg povijesnog slova na "gradu". Usputno pripomene da nas četnici s položaja zapadno od Hrvaca mogu "osmatrati"... Odozgo prekrasan pogled na Cetinsku krajinu u ranojutarnjoj sumaglici. Zrak svjež i okrepljujući, ali po mene nažalost preoštar... Zborio sam poslije evanđelja (umjesto svećenikove propovijedi). Moj niski tlak snizio se još više. Osjetih malaksalost: noge drhtale, izdao me glas. U pomanjkanju druge, gucnuh malo misne vode. Morao sam se osloniti na improvizirani oltar. Gvardijan mi pridržavao mikrofon. (Tekst izlaganja poslije zatražili prisutni novinari SD (R. Žaja) i Danasa (M. Rezović).

Na povratku, u već spomenutoj kući, opet na častili pršutom i sirom. Zatim nam pokazali mjesta gdje su padale četničke granate i gdje je bilo žrtava. Niže, u lijepo uređenom vrtu neke druge kuće, opet nas častili kolačima, voćem, likerima. Nema kraja sinjskoj gostoljubivosti! (Jedan od prisutnih napomene da mi je djedovina na Odrini potpuno zarasla te da bi valjalo provjeriti nije li u gustišu zaostala koja minobacačka!)

Do Franjevačkog samostana spustismo se kolima. Tamo zateknemo ministricu Girardi-Jurkić i generala Bobetka koji je s mladim pobočnikom upravo stigao s južnog bojišta. Dok smo u gostinjcu razgovarali i pijuckali bijelu kavu, pojavio se i splitski nadbiskup F. Franić u pratnji novoga biskupa Šolića. Prilikom rukovanja s generalom, nadbiskup je insistirao da su se već upoznali, ali u Beogradu. Bobetko, naprotiv, uporno tvrdio da je to bilo u Splitu. (Kako je neobično, ali i lijepo vidjeti generala i biskupa u srdačnom razgovoru! Pomislih, nije li Bobetko prvi vojni dostojanstvenik koji, stoisedamdesetak godina poslije maršala Marmonta posjećuje sinjske franjevce!?) U to stigne i predsjednik Tuđman s brojnom svitom. Fratri nas svih ponovno počaste u velikoj blagovaonici. Poslije na svečanoj akademiji u dupkom punoj samostanskoj dvorani bilo neizdržljivo vruće. Znoj probijao kroz odijela. Oteglo se na više od pedesetak minuta: recitacije, čitanje tekstova, projiciranje dijapozitiva s komentarima, govori direktora Gimnazije, predsjednika VAD-a itd. (Držim da u sličnim "teškim uvjetima" akademije ne bi trebale trajati duže od pola sata!) Predsjedniku na kraju daruju Jakelićevu sliku "Alkar s djevojkom". Uzvrati kratko: "Hvala lipa!" Valjda je i njemu dojadilo u toj sauni! Na pozornici je visjela i velika Botterijeva slika "Alkar na sinjskoj Pjaci". Poslije, dok je predsjednik svečano otvarao novosagrađenu zgradu fratarske Gimanzije, u hladovini dvorišta razgovarah s fra. J. Soldom o predstojećoj proslavi 110. obljetnice prve hrvatske općine u Splitu.

O ručku u obližnjem restoranu “ex-Čipčić” dočekao nas “švedski stol” za više od stotinu uzvanika. Smjestih se pod strehom sa slikarima M. Gugićem i J. Botterijem. Od ponuđenih jela, okusih tek malo pastrve, kuhana mesa i arambaša. Do čuvenog žabljeg brujeta i drugih specijaliteta nisam dopro – bijahu razgrabljeni! Predsjednička svita sjedila za prostranim stolom u dnu dvorišta. Pri kraju ručka desetak “odabranih” predstavljeni su na minutu-dvije dr. Tuđmanu. Jedan je (I. Sanader) čak priveo majku i sestru redovnicu.

Kad smo poslije ručka krenuli na “koktel” (!) preko Pjace, usputno je – na zapadnom pročelju crkve – otkrivena obnovljena spomen ploča kralju Tomislavu (Prethodnu su partizani uklonili 1944.) Na ploči je dopisano “koju otkri predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. U Alkarskim dvorima (ex Dom JNA) dočekaše nas alkari i drugi uzvanici. Bilo i nekoliko uglednijih Splićana. Servirali nam pivo i sokove. Pojedici i skupine fotografirali se s alkarskom četom. U prolazu začuh odlomak razgovora nekolicine stasitih Sinjana s generalom Tusom: “Ako ne ćete vi, dopustite da barem mi očistimo Peruču...”

Odjednom se zamračilo. Vjetar uskovitlao prašinu. Nevera će. Kad smo se kroz špalir pučanstva ipak zaputili na trkalište, udari snažan pljusak. Nasta opća strka: predsjednik i tijelohranitelji, ministri i generali, biskupi i fratri, promatrači i unproforci, jurili su kud koji. (Baš, kao u nekom Felinijevom filmu!) Na sreću pljusak ubrzo presta: vrućina popustila, prašina se slegla. Smjestiše me u drugom redu počasne ribine uz splitskog gradonačelnika prof. Slapničara. Neposredno ispred nas, s lijeve strane predsjedniku sjedili: ministar rata (G. Sušak), novi ministar znanosti (I. Sanader), te ministrica kulture i športa (Girardi-Jurkić). Do nas sjedio donedavni ministar B. Salaj i predsjednikovi tijeloharanitelji. Iza nas ostali uglednici. Pri samom vrhu tribine smjestila se prilično bučna obitelj Dojmi de Frankopan koja je doputovala iz Londona. U blizini se nalazio i predsjednikov osobni liječnik s aluminijskim kovčežićem – zlu ne trebalo! U pauzama, konobari nam servirali svježe napitke. Trka je počela i završila s pogotkom “u sridu”. Sve je proteklo u najboljem redu (Osobno strahovah da ne “zaluta” koja četnička granata! Ujedno se prisjetih Alke iz najranijeg djetinstva kad su zapucali žandari, a mi se s barba Šimunom Bradićem sjurili i sklonuli u neku tamnu vežu...) Unatoč nagovaranjima, nisam imao snage ostati i na svečanoj večeri... Isti jutrošnji vozač vratio me u Split. Vožnja se otegla zbog gustog prometa. Duž cijele ceste bili raspoređeni nepregleni parovi policajaca...

Frano Baras

PRILOG: Govor Nikole Tomaševića može se pročitati na poveznici.

Napomena: Cjeloviti tekst ranojutarnjeg izlaganja F. Baras objavljen je u "Cetinskim vrelima" br. 1(9) kolovoz, 1997.