Ugledni preteče hrvatskih diplomata (3)

U plejadi hrvatskih uglednika koji su se tijekom povijesti istakli u diplomatskoj službi osobito mjesto pripada dubrovačkim poklisarima. Podsjetit ću na jedan od njihovih slavnih podviga koji se zbio desetak godina poslije katastrofalnog potresa koji je umalo doveo do potpunog rasula vlasti, stanja i imanja dubrovačkog. Ta epizoda iz dubrovačke prošlosti XVII. stoljeća svjedoči o rijetkoj upornosti, dovitljivosti i hrabrosti dubrovačkih poklisara koji su radi grada-domovine podnosili i najveća stradanja i poniženja suprotstavljajući se prijetnjama i ucjenama stranih vlastodržaca - silnika.

Grb Dubrovnika

Poslije Kandijskog rata, kada je 1676. godine uz napola ludog sultana Mehmeda IV. došao na vlast «uvijek pijani» drski i okrutni veliki vezir Kara Mustafa, neki trgovci iz Bosne optuže ponovo Dubrovnik, po nagovoru bosanskog paše, da nepropisno naplaćuje tranzitne pristojbe na tursku robu. To iskoristi zloglasni Kara Mustafa i postavi dva zahtjeva:

- da Dubrovnik mora vratiti bespravno naplaćene pristojbe, i to u iznosu od preko milijun zlatnih dukata mletačkih,

- da sav imetak Dubrovčana poginulih u potresu 1667. godine mora pripasti Velikoj Porti jer da su oni bili sultanovi podanici.

Udovoljiti takvim zahtjevima značilo bi potpunu ekonomsku propast i gubitak nezavisnosti Dubrovnika. Zato je otpočeo diplomatski dvoboj koji potraje pune tri godine i koji se zahvaljujući poklisarima ipak povoljno završio po Dubrovnik. Još od polovine XV. stoljeća Dubrovnik se bio obavezao plaćati Turcima godišnji tribut (harač) koji je od 1481. godine iznosio 12.500 dukata. Bio je to «danak cijene mira i očuvanja slobode nasuprot premoćnoj turskoj sili». Međutim, plaćanje tributa nije značilo i vazalnu ovisnost prema Turcima.

Kara Mustafa

Ispraćaj takozvanog «poslanstva od tributa» obavljao se, veoma svečano i po posebnom ceremonijalu. Povorka poslanstva u kojoj su se nalazili poklisari u «odijelu od Divana» s osobnim ispovjednikom, brijačem, tajnicima, prevodiocima i do zuba naoružanim stražarima postrojila bi se na Placi. Knez bi tom prigodom iznimno izlazio iz dvora i «zaželio sretan put nosiocima cijene slobode». Poklisari bi zatim navratili u crkvu zamoliti u Bogorodice zaštitu na opasnom putu. Konjanička povorka s blagom namijenjenim sultanu i velikom komorom (nosili su čak i prijenosni oltar) stizala je u Carigrad poslije dvadeset i pet dana napornog i opasnog putovanja balkanskim gudurama i šumama. Porta bi im poslala u susret komornika koji bi im zaželio dobrodošlicu, a ostali evropski poslanici prevodioce ili tajnike. Uslijedili bi brojni protokolarni posjeti. Tek kada bi poklisari «velikom tefterdaru» izbrojili «zvečeći» tribut, odlazili bi na poklonstvo sultanu koji bi ih dočekivao u punom sjaju. Poradi raznih državnih, trgovačkih i drugih poslova poklisari su se sve duže zadržavali na Bosporu. Tako se s vremenom «poslanstvo od tributa» pretvorilo u stalno poslanstvo pri Velikoj Porti.

U vrijeme incidenta s velikim vezirom Kara Mustafom (1677.-1680.) u Carigradu su bili poklisari Marin Kaboga i Đuro Buća. Još prije nego je bila utvrđena svota, dubrovačka je Vlada energično odbijala i samu pomisao o vraćanju naplaćenih pristojbi, navodeći da oni «mogu uzimati carine za uzdržavanje vlasti kako običavaju svi vladari», i da su se oni «od slobodne volje dali pod zaštitu (Velikog Gospodara) s ponudom tributa». Veliki je vezir u međuvremenu vršio sve veći pritisak na Kabogu i Buću, a vlada im je uporno slala šifrirane poruke:

«Ne popuštajte; ako popustite, bit ćemo prepušteni na milost i nemilost tim barbarima. Pravo je na našoj strani. Pokažite se dostojnim potomcima naših pređa koji izlažući opasnosti vlastite živote, pa čak i sami opstanak Dubrovnika, obraniše pravo azila pred sultanom Muratom II. odbijajući izručiti srpskog despota (Durđa Brankovića) koji se bijaše sklonio u naš grad.»

Poklisari su odolijevali kako su znali i umjeli. A Kaboga pisao je vladi: «Preporučam Vam svoju obitelj. Što se mene tiče, ja sam već žrtvovao život za našu domovinu.»

Podjarena svjetina zatraži na Veliki Četvrtak 1678. godine glave dubrovačkih poklisara. Istoga dana po naređenju velikog vezira prebace ih iz kućnog pritvora u tamnicu Sedam tornjeva, a ubrzo zatim u okovima odvuku u zloglasni «zdenac krvi» Babdžafer, u koji su inače zatvarani teški zločinci, ali ujedno i oboljeli od kuge. Međutim, poklisari nisu popustili ni kada su im zaprijetili torturom. Vlada se dubrovačka također nije predavala. Instrukcije poput ove i dalje su stizale:

»Ako vam on (Veliki Vezir) bude prijetio da će nam osvojiti grad, odvesti nam sinove u ropstvo te da će vama prvima i svima drugima odrubiti glave, nemojte izgubiti duha, već hrabro odgovorite da je Veliki Gospodar pravedan vladar koji to, neće učiniti, vrijeđajući tolike zakletve svoje i svojih predaka, i da je on gospodar naših života i ovoga malenog, ne više države, već hrpe kamenja koju mi posjedujemo s tolikim godišnjim nametom.»

Konačno Divan zatraži od Dubrovnika kao odštetu 4300 kesa dukata. Bio je to još uvijek golemi iznos koji Dubrovnik nije mogao, niti želio isplatiti. Isplata se imala izvršiti preko bosanskog paše. Vlada tada uputi u Sarajevo poklisare Marina Gučetića i Nikolu Bunića, koji razjasne paši da mogu platiti samo 30 kesa! Ovaj ih na to strpa u kućni pritvor.

Kad u proljeće 1678. godine Rusija napadne Tursku, sva se osmanlijska vojska pokrene prema Dunavu. Bosanski paša povede sa sobom i poklisare. U bugarskom gradu Silistriji zatvore ih u tvrđavu: «Držali su im okove na nogama dan i noć. Neko su kraće vrijeme bili zatvoreni pod šatorom u vojnom taboru, ali također s okovima na nogama, a zatim su ih opet strpali u zatvor, i to najprije u podzemnu prostoriju tvrđave bez ikakve svjetlosti, i tu im stavili okove na ruke i oko vrata. A onda ih opet premjestili u prostoriju s nešto malo svjetlosti, ali ipak s okovima na nogama.»

Marin Kaboga

Zanimljivo je da su poklisari, kako oni zatočeni u Silistriji, tako i oni u Carigradu, uvijek «bili neobično diplomatski djelatni» i uspijevali održavati vezu s Dubrovnikom. Nikolica Bunić umre okovan u tamnici 16. kolovoza 1678. od posljedica močvarne groznice i zlostavljanja.

Nakon njegove smrti, drug mu se Marin Gučetić vrati s pašom u Sarajevo, gdje opet bude zatočen. Natezanje oko broja kesa se nastavi. Vlada uputi s tributom za 1678. godinu poklisara Sekonda Jerolima Gučetića, ali i on iduće godine dospije u zatvor carigradski gdje su još uvijek tamnovali Kaboga i Buća, Stradanja te trojice poklisara nastavila su se tokom čitave 1679. godine. Turci ih oslobode i dozvole im povratak u Dubrovnik tek 13. ožujka 1680. godine. Porta je jednako brutalno postupala s poklisarima i iduće dvije godine. Na kraju, od 4300 kesa dukata zatraženih u početku, Turci dobiju od Dubrovčana samo 120 kesa, i to tek 1682. godine. Toliko su bili uspješni dubrovački poklisari!

Ipak, od sviju svojih diplomatskih djelatnika Dubrovačka Republika najviše je priznanje udijelila jedino Nikolici Buniću. Vijest o njegovoj preranoj smrti (imao je 43 godine) bolno je odjeknula u Gradu. Bunić je naime uživao veliki ugled kao državnik, diplomata, ali i književnik. Budući kardinal G.B.Tolomei (1653-1726), isusovac iz Pistoie, tada profesor retorike u Dubrovačkom kolegiju, održao je a prigodom komemoracije u crkvi Sv. Vlaha 17. studenog 1678. nadahnuti nadgrobni govor naslovljen "In funere Nicolai Bona oratio" namijenjen mučeniku "pro patriae libertate". Govor je poslije (1679.) tiskan u Jakinu, a potom 1855. pretiskan i u Dubrovniku. (Jedan od rijetki prijepisa tog znamenita govora uspjela je otkupiti dubrovačka Znanstvena knjižnica!) Velike su bile Bunićeve zasluge u spašavanju državnog novca, svetačkih moći i baruta neposredno poslije velikog potresa. Tijekom svog kratkog života bio je član Senata, povremeno Malog vijeća, sudac i konzul civilnih poslova, prokurator samostana Sv. Klare i Sv. Dominika, u tri je navrata biran za kneza. Godine 1667. objavio je u Jakinu „Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju“, te Dnevnik na talijanskom u kojem opisuje događanja nakon potresa. Dok je 1668. boravio u diplomatskoj misiji u Jedrenu napisao je spjev o obnovi grada. „Fenice aliti srećno narečenje gradu Dubrovniku po trešnji“. Također i barokno maniristički spjev u tri pjevanja „Glavosječenje navjestitelja Isusova“ te latinsku laudu Juniju Palmotići i njen hrvatski prepjev. Sačinio je i pravni priručnik koji je bio tiskan sto i pedeset godina poslije njegove smrti. Zato je Bunić jedan od rijetke trojice (uz pomorca Mihu Pracata i trgovca Trajana Lalića) kojima je vlada Dubrovačke Republike postavila javni spomenik. O njegovim zaslugama i žrtvi za slobodu domovine svjedoči spomen-ploča nekoć u državnoj vijećnici, a danas u zgradi dubrovačke Općine.

Pitam se, na kraju, koji bi se od sadašnji hrvatskih veleposlanika bio voljan na sličan način žrtvovati za Domovinu?

Frano Baras