Hrvatski izborni sustav

Pretpostavimo da, na primjer, Njemačka ima 440, a SAD 1.766 političkih stranaka i, uz to, da njemački Bundestag ima 2.769, a američki Kongres (oba doma) 11.115 zastupnika. Na takvu tvrdnju, svi oni koji imalo prate politička zbivanja u Hrvatskoj i svijetu, posumnjali bi u točnost tih podataka. Da otklone sumnju provjerili bi lako na Internetu navedene podatke i uvjerili se da to nije točno. O čemu se radi? Kada se razmotri demokratska tradicija i iskustvo ovih i drugih uređenih zemalja, uz ostalo, uočava se relativno mali broj političkih stranaka i zastupnika u najvišem predstavničkom tijelu, tj. parlamentu. Drugim riječima, uspostavljen je izborni sustav u kojemu se za vlast natječe mali broj stranaka, a broj zastupnika određuje prema broju stanovnika s tim da jedan zastupnik može učinkovito predstavljati svoje birače. Važno je istaknuti pritom da je zastupnik više odgovoran svojim biračima nego šefu stranke. Trenutno u Velikoj Britaniji postoji prijedlog da se broj zastupnika u Donjem domu (The House of Commons) smanji za 50 tako da jedan zastupnik dođe na 75.000 birača. Budući da demokracija nije besplatna utemeljeni ManjkavostiJedna od manjkavosti je da u strankama još prevladava princip demokratskog centralizma po kojemu glavnu riječ ima šef stranke u odabiru kandidata koji će se naći na glasačkoj listi tako da je kandidat, kad jednom postane zastupnik, odgovoran šefu stranke a ne biračima.su kriteriji na osnovi kojih se zakonski reguliraju dužnosti, obveze, plaće, privilegije i mirovine da bi zastupnici radili svoj posao kako treba. Rezultat toga je da se u politiku angažiraju kompetentni (znanje i iskustvo) i savjesni zastupnici koji će upravljati državom odgovorno vodeći uvijek računa, prije svega, o nacionalnim interesima.

Ako usporedimo Hrvatsku s drugim zemljama, svjedoci smo da još zaostajemo što se tiče demokratskog funkcioniranja. Razdoblje od 25 godina, otkako smo se izborili za neovisnost, čini se, nije bilo dostatno. Jedan od razloga je Domovinski obrambeni rat, čije posljedice još osjećamo, koji je odgodio normalan prijelaz iz totalitarnog sustava pri čemu je izostala lustracija. Izborni sustav po kojemu biramo zastupnike je manjkav iako udovoljava, može se reći, svim demokratskim zahtjevima. Jedna od manjkavosti je da u strankama još prevladava princip demokratskog centralizma po kojemu glavnu riječ ima šef stranke u odabiru kandidata koji će se naći na glasačkoj listi tako da je kandidat, kad jednom postane zastupnik, odgovoran šefu stranke a ne biračima.

Druga manjkavost, unatoč preferencijalnom glasovanju, ne garantira da će kandidat s najvećim brojem glasova biti postavljen za ministra. Treća manjkavost, bolje rečeno neodrživost, da nacionalne manjine imaju fiksni broj zastupnika bez obzira na broj njihovih birača. Kampanja pred izbore, nažalost, je takva da birači nemaju mogućnost propitati kandidate o tome kako će konkretno podržati/osporiti neki zakon ili odluku, ako to nije u njihovom interesu. Praktički, izborna kampanja je jedina šansa da birač vidi i, eventualno, porazgovara s budućim zastupnikom jer poslije toga mu je nedostupan što nije slučaj u demokratski uređenim zemljama. Za većinu zastupnika u Hrvatskom saboru može se reći da odspavaju svoj mandat i, na kraju, još dobiju mirovinu koju nisu zaslužili.

Drugi aspekt je koliko nas košta Hrvatski sabor, tj. upravljanje državom. Da bi bolje razumjeli koliko nas košta dovoljno je usporediti Hrvatsku s drugim zemljama uzimajući u obzir Bruto društveni proizvod (BDP) i Bruto društveni proizvod po glavi stanovnika (BDP/S). BDP je pokazatelj koji određuje političko-ekonomsku poziciju zemlje u svijetu. Na primjerima nekih razvijenih zemalja, s ekonomijama u bilijunima dolara (Tabela 2), dakle, daleko bogatijih od Hrvatske, vidimo da je broj zastupnika u parlamentima racionalno određen. Kada bi zemlje, primjera radi, birale broj zastupnika po uzoru na Hrvatsku (151 zastupnik na 4.400.000 stanovnika), tj. proporcionalno njihovom broju stanovnika, onda bi njihov broj bio, kao što je prikazano u Tabeli 1, (D). To bi, naravno, za te zemlje bilo skupo i neprihvatljivo. Također, kada bi se broj stranaka temeljio na 24 stranke, od kojih su zastupnici izabrani u Hrvatski sabor, 2015., onda bi imale broj stranaka kao što je prikazano u Tabeli 1 ('Broj stranaka', (B)). Međutim, priča sa 24 stranke iz kojih su zastupnici izabrani u Sabor, na izborima 2015., nije potpuna. Naime, trenutno u Hrvatskoj, prema evidenciji u Ministarstvu uprave, ima 146 registriranih stranaka što je posebna tema za raspravu. I kada bi se razvijene zemlje ravnale prema hrvatskom modelu, temeljenom na 146 stranaka, te razmjerno njihovom broju stanovnika, onda bi imale broj stranaka kao što je prikazano u Tabeli 1 ('Broj stranaka', (C)), što je, jednostavno, nezamislivo. Kad podijelimo broj stanovnika brojem zastupnika u Hrvatskom saboru dobijemo omjer 1:29.139, jedan zastupnik na 29.139 stanovnika. Iz ovog slijedi da je Hrvatska toliko bogata da može priuštiti toliki broj zastupnika, dosegnuvši najviši standard u predstavničkoj demokraciji. Po ovome, nema dvojbe, Hrvatska zauzima prvo mjesto na svjetskoj rang listi. Isto vrijedi i za stranke kojih se broj skoro izjednačio s brojem zastupnika pa ispada da svaki zastupnik ima svoju stranku. (Podatci navedeni u Tabelema su preuzeti s www.cia.gov., gdje se za ostale zemlje mogu naći isti podadtci).

Uzimajući u obzir broj stanovnika te BDP, nije teško zaključiti, da broj zastupnika u Hrvatskom saboru ne bi trebao biti veći od 80. Upravljanje Lijepom našom po sadašnjem modelu jedno je od najskupljih u svijetu. Dodamo li tome lokalnu upravu, troškovi su još i veći.

Unatoč tome što se dobro zna da bi ovaj izborni zakon/sustav trebalo mijenjati ne postoji namjera PromjenaUnatoč tome što se dobro zna da bi ovaj izborni zakon/sustav trebalo mijenjati ne postoji namjera vladajućih garnitura da se to učini. Ne samo da ne žele promjene, čime bi se znatno unaprijedilo demokratsko funkcioniranje, nego ih onemogućavaju što smo imali prilike vidjeti 2014.vladajućih garnitura da se to učini. Ne samo da ne žele promjene, čime bi se znatno unaprijedilo demokratsko funkcioniranje, nego ih onemogućavaju što smo imali prilike vidjeti 2014. Naime, te godine udruga ''U ime obitelji'' pokrenula je akciju za održavanje referenduma da se promijeni izborni zakon te prikupila 380.649 potpisa što je udovoljavalo zahtjevu od 10% registriranih birača. Međutim, tadašnji ministar Uprave, Arsen Bauk, s ostatkom SDP-ove koalicije, je na drzak način manipulacijom izmislio broj 404.252, što nije udovoljavalo minimumu od 10%. Ustavni je sud, da izbjegne bilo kakvu odgovornost, nasjeo na podvalu Arsena Bauka te spriječio referendum. U demokratski uređenoj zemlji A. Bauk, bi za falsificiranje podataka kazneno odgovarao nakon čega bi njegova politička karijera za svagda završila.

Zato ovakav sustav odgovara onim političarima koji gledaju samo svoje, a ne nacionalne interese pri čemu se ispoljavaju neodgovornost, neznanje, podaništvo, u nekim slučajevima čak i izdaja. Sjetimo se izručivanja generala Haagu (locirati, identificirati, uhititi, transferirati), prodaja hrvatskih banaka, prodaja INE, ukidanje pokroviteljstva na komemoraciju u Bleiburgu, ukidanje komisije za utvrđivanje partizanskih zločina. Sve dotle dok ne postane ustaljena praksa da političar podnese ostavku za svoje promašaje ne će biti napretka.

Uzevši sve ovo u obzir nije teško zaključiti da je politika ozbiljno pitanje da se prepusti samo političarima. Ne preostaje nam drugo, htjeli ili ne, nego još veći angažman, koristeći sve demokratske metode, političare stalno držati pod kontrolom i upozoravati na njihov nerad, propuste, neznanje, neodgovornost, podaništvo i izdaju nacionalnih interesa, ako mislimo opstati.

Anto Periša