Badnjaci iz prašine uspomena

[dropGRGN[/dropGRG]ajprije oni zapretani u ružičastim uspomenama iz najranijeg djetinjstva u vili 'Ljerka' na sjeveroistočnoj padini Marjana, s raskošno okićenom jelkom od poda do stropa. Svaka od blistavih kugla predstavljala mi čitave svjetove. Svilena 'kosa' i srebrene niti skrivahu tajanstva mirisave krošnje pod kojom naslućivah nejasne obrise darova. Prostirka od mahovine skrivala sadrene figurice (ovčice, pastiri, tri kralja) koje kao da žure ka treptavom svjetlu betlehemske zvijezde što lebdi nad špiljom od ljepenke.

U tim davnim danima između dva svjetska rata i splitska su se djeca najviše radovala prosincu. Velike božične i novogodišnje blagdane najavljivali su dani Sv. Nikole i Sv. Lucije. Svetac odjeven poput biskupa, u pratnji vraga s prutićima pohodio nas je u zabavištu kod časnih sestara. Poimenice nas prozivao iz debele knjige, čitao podatke o našem ponašanju i dodijelivao dar. Zločesti bi dobili 'ugljena i luga'. Kod kuće bi mi ostavio tek pokoji bonbon ili malo suhoga voća u čizmici ili cipeli. Svetica je, naprotiv, bila obilatije ruke. Nestrpljivo iščekivah njezin god. Rano bih lijegao i budio se još ranije ne vjerujući očima koliko je donijela. Uz tradicionalne raznobojne svjetlucave mrežaste bičve i bičvice ispunjene slatkišima i suhim voćem, bilo je i drugih darova omotanih u crveni, zeleni ili žuti celofan. (Poslije shvatih da je količina darova zapravo bila razmjerna s brojem naše rodbine, kumova i kućnih prijatelja!)

Još se ne bih ni izigrao s darovima, a Božić je već bio na vratima. Na Badnjak poslije podne otac bi počeo kititi 'bor' (zapravo jelku). Svake godine kupili bismo koju kutiju novih baluna i balunčića te neku suvremeniju vrstu vilinske kose. Jedne godine nabavismo uvelike reklamirani snijeg u prahu od kojeg su poslije svi ukućani dobili neugodan osip! S osobitom pozornošću postupalo se starim, baroknim ukrasima naslijeđenih iz djedovskih zbirki. Bilo je vike i plača, kada bih nehotice razbio koju blistavu kuglu...

Poslije, po preseljenju u Noninu kuću na Bačvicama, predvečer bi u kuhinji počinjao obred pripremanja fritula / pršurata. Unaprijed razmućeni kvas ubacila bi None u hrpu brašna, dolijevala vodu i miješala. Zatim kapnula malo rakije ili maraskina i prosula šaku-dvije suvica. Budući da tada nije bilo miksera, svi bismo se izredali u 'žbativanju' tijesta debelom drvenom žlicom u dubokom loncu. Valjalo je žustro miješati sve dok se na površini ne bi pojavili mjehurići. Držalo se da o tome ovisi 'uspjeh' fritula. Zatim bi prekriveno tijesto odležalo sat-dva. Poslije večere uzavrijela bi obilato ulja u najvećoj tavi te lijevom rukom grabila tijesto, ispuštala ga između palca i kažiprsta, hvatala žlicom i pažljivo spuštala u tavu. Ubrzo bi se nezaboravni miris proširio stanom, stubištem, ulicom...

Za ručkom se strogo postilo: panada (juha od crvenog luka s malo ulja i suha kruha), slane srdele ili inčuni. Zato je večera - iako nemrsna - bila obilatija: bakalar sa suvicama, cvjetača, trlje ili lignje (kod siromašnijih: prženi kanjci, kuhane pirke, muzgavci, hobotnica) zatim kotonjada, bajamovac, crni kolači, suhe smokve. Ukusnost pripremljenog bakalara i fritula za domaćice je bilo 'pitanje časti'.

Nasred svečano prostrta stola u staklenoj vazi ispunenoj pšenicom i kukuruzom, uzdizala se blagoslovljena svijeća s nataknutim slatkim kolačem. Svijeću je palio najstariji član obitelji, a gasio najmlađi s komadićem kruha namočenim u crno vino. Taj se kruh poslije morao baciti u oganj, nikako u smeće! Suzdržana daha motrismo - osobito posljednjeg dana u godini - kojim će pravcem krenuti dim s ugašenog stijenja. S olakšanjem bismo odahnuli ako bi se vinuo pravo u vis. Naime, vjerovalo se da osobi prema kojoj skrene dim, prijeti životna opasnost, čak da može umrijeti iduće godine!

Zatim bi None stavila u štednjak oveću cjepanicu te je uz molitvu polijevala, vinom, rakijom i prošekom, posipala pšenicom i solju. Bila je to suvremenija verzija nekadašnjeg palenja badnjaka na kominu. Zapjevale bi se i prastare prigodne pjesmice: U se vrime godišta... Veseli se Majko Božja... Spavaj, spavaj Ditiću... Sa, za današnje pojmove rudimentarnog radioprijemnika (His Master Voice) koji je umjesto naziva postaja imao pločicu s brojkama, odzvanjale su božične melodije. Umjesto na ponoćku odlazio sam u postelju, nastojeći zaspati što prije, da bih mogao ustali što ranije i vidjeti što mi je donio Mali Isus.

Banji dan i Božić provodili smo u najužem obiteljskom krugu. U čestitanja se odlazilo tek poslije Sv. Stjepana, i to samo u najbliže rodbine. Trećeg dana po Božiću, na Mladence, majka bi me po prastarom običaju prutićem 'išibala'. Bio je to spomen na Nevinu Dičicu koju je pobio okrutni kralj Irud. U pratnji roditelja obilazio sam crkve i pobožno se divio raskošnim ili skromnim betlehemima / jaslicama. One najslikovitije pohodili smo po nekoliko puta. I tako je slavljenje božičnih blagdana, s manjim prekidima, trajalo puna dva tjedna: od Badnjaka, preko Nove godine, sve do Sveta Tri Kralja!

Poslije su zaredali otužni i oskudni ratni Badnjaci, osim jednoga kod rodbine u Sinju u samotnoj kao u zimskoj priči, snijegom zavijenoj kući na Odrini. Split je bio pod talijanskom okupacijom, pak smo morali priskrbiti posebne propusnice (lasciapassare), jer se Sinj nalazio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Putovanje uskotračnom željeznicom u polasku je dobro prošlo. Prvi sam put vidio novu hrvatsku zastavu s grbom i odore ustaša i domobrana. Na Odrini smo se tih nekoliko dana dobro krijepili, hrana je bila masnija i obilatija. Beskrajno se radovah snijegu, bila je to za mene prava zimska idila. Nažalost, povratak je umalo završio tragično! Šest-sedam kilometara nakon što smo napustili postaju, dok sam maštao zanesen snježnim krajolikom, začuju se eksplozije, potom i pucnjava. Vlak stane. Kondukter nam ubrzo priopći da se dalje ne može: "Odmetnici su digli u zrak prugu i postavili zasjedu!"

Vlak se vrati vozeći polagano unatrag. Rekoše nam da će popravak pruge dulje potrajati. Budući da se je None veoma teško kretala, odlučili smo pričekati u postaji. Srećom smo imali prilične zalihe. Rodbina nas je obdarila svježim jajima omotanima u novinski papir, slasticama, kotonjadom, komadom slanine i arambašima u zemljanom ćupu te velikom domaćom pogačom. Grickali smo kruh i slaninu, orahe i slastice. A čekanje se toliko oteglo da smo pomalo se smrzavajući tu i prenoćili. Krenuli smo tek kad je svanulo. Vlak su ispunili naoružani hrvatski vojnici. Okna vagona bila su zastrta prekrasnim mozaikom ledenih cvjetova. Upozore nas da ukoliko dođe do pucnjave, odmah legnemo na pod. I tako u velikom strahu od mogućeg partizanskog napada - none i tetka neprestano su poluglasno molile - prevalismo kobnih desetak kilometara.

Tek u danima ratne i poratne oskudice, shvatih kolika je bila nekadanja kulinarska raskoš božićnih ručkova. Čeznutljivo ih se prisjećah kao lijepih davno pročitanih bajki! Doista, nekoć se nije jelo, već blagovalo! Poslije "oslobođenja" proživio sam više desetljeća 'ilegalnih' Badnjaka i Božića. Naime, državne ih vlasti nisu priznavale. None je za života još uvijek, ali potajno, palila badnjak u štednjaku, a roditelji strahovali ne će li miris posnih fritula povrijediti 'pravovjerni' komunistički njuh nametnutih nam sustanara.

Da i Badnjak može biti i te kako tužan shvatih kao maturant. Tog se dana na splitskom Lovrincu oprostih od zemnih ostataka svoga predragog oca. (Zapuštena i neliječena boljetica dokrajčila ga je nekoliko mjeseci po 'odsluženju' zatvorske kazne...)

Slijedili su samotnjački Badnjaci za studentskih dana u mrzlom i otuđenom Zagrebu početkom 50-ih. Odlazeći na ponoćku, gledao bih kako se zbunjeni i pokunjeni vjernici bojažljivo osvrću: strahovali su (poput prvih kršćana!) ne vreba li ih odnekud, skriveno, ali uvijek 'budno oko' partijskoga žbira. Upamtih i onaj vojnički kada su nas, baš na Badnji dan (!) poveli u noćnu vježbu 'četa u napadu' do navrh strmoga brda. Iscrpljeni dočekasmo božičnu zoru u teškim 'oklopima' znojem zaleđenih šinjela. Kad je sunce odskočilo, iz dijelova tkanine okrenutih njegovim zrakama zabijelila se para, dok su oni u sjeni i dalje blistali ostakljeni injem.

Potom su se nizali desetci "trudbeničkih" Badnjaka kad bi nas vrli direktori / dekani, tobože diskretno, upozoravali da slučajno ne zaboravimo da je sutra 'radni dan' kao i svaki drugi... Unatoč otupjeloj ravnodušnosti bivstvovanja i ti zatajivani Badnjaci budiše mi čežnju za intimom obiteljskog ognjišta, ispunjahu me radošću i duševnim mirom. Bijahu i ostajahu blagotvorna lucida intervalla na sumornom životnom putu kroz Dolinu suza.

Gloria in excelsis Deo! et in terra pax hominibus bonae voluntatis...

Frano Baras