Quo vadis, Hrvatska?

Isuse maleni, Božiću moj,

pišem Ti pismo i ove 2016. godine.

Tvoj Ivan iz zemlje Hrvata i ove Te godine zove:

Dođi Isuse, Maranatha, dođi u Zemlju Hrvata!

U ovo sveto predbožićno vrijeme osjeća se opet nekakvo posebno gibanje, kao i ranijih godina. Ali je nekako sve drugačije, vrijeme je neprirodno toplo za ovo doba godine, pa i ljudi su drugačiji.

Ipak osjeća se dolazak Božića. No, svi ne osjećaju svu veličinu i svetost onoga trenutka kada si svojim silaskom u ovaj naš svijet, Tvojih nesavršenih stvorova, dao smisao našem postojanju ovdje na prelijepoj planeti Zemlji, negdje na početku, ili možda na kraju beskraja svemira.

A, moja malena zemlja Hrvatska jedno je od najljepših mjesta na toj Zemlji.

Još uvijek.

Moj narod živi ovdje 14 stotina godina, otkako nam pisani spomen traje.

I Tebi se još uvijek moli.

I Tebi je još uvijek vjeran.

Usprkos svim nedaćama povijesti koja je pisana znojem, krvlju i suzama tolikih hrvatskih sinova i kćeri, još uvijek smijemo reći za sebe da smo „predziđe kršćanstva“.

I da smo još uvijek Tvoji, Isuse.

I, zato nas svijet ne voli.

Ne voli nas kada pokušavamo razmišljati svojom glavom.

I kada želimo sami odlučivati o našoj sudbini.

Ne vole naš ponos.

I ne vole naše junake.

Voli taj bezbožni svijet samo one koji su spremni živjeti i raditi po njihovom receptu, i za njihove interese.

A u nas je tako mnogo zabludjelih sinova i kćeri, koji se zadovoljavaju mrvicama sa stola stranih gospodara, rasipajući naša narodna bogatstva i prava, stjecana stoljećima.

No, kao i toliko puta kroz povijest, sluganski mentalitet ponekih naših vođa, tamo negdje još od IX. stoljeća, pa do naših dana, redovito je kratko trajao. Narod je stoljećima toliko puta prolazio krvave i teške „križne putove“, ali je uvijek na kraju tih patnja svitala zora uskrsnoga jutra.

Božić dolazi.

Tvoj rođendan, Isuse.

Trgovine su prepune ljudi koji u grču kupuju sve i sva. A govore da novca nemaju.

I da žive iz godine u godinu sve lošije.

Je li su to tek običaji? Koje valja iznova činiti, usprkos svemu?

I koji je smisao takvoga Božića?

Božić dolazi.

Isuse, maleni moj Božiću, moj narod je umoran.

Moj narod postaje izgubljenim, napuštenim.

Veliki broj mojih sunarodnjaka napušta rodnu grudu, svoje korijene i hrli u neizvjesnost obećavajućeg Zapada.

Gdje li je taj naš „hrvatski Jeremija“ da s njim grčevito plačemo njegovu Petu tužaljku?

Moj narod je svjestan da je povijest Hrvata toliko nalik na povijest odabranoga naroda, zapisanu u Bibliji.

I da je „naš hrvatski Mojsije“ već izveo svoj hrvatski narod na put slobode u obećanu zemlju iz tisućljetne nesreće.

Umro je „naš Mojsije“ prije 17 godina! Ali će zauvijek živjeti u srcima Hrvatskog naroda koji zna cijeniti njegov ponos i njegovu vjeru u jedinu i vječnu Hrvatsku.

Od tih sudbonosnih vremena kada nas je naš Predsjednik ostavio da s nekim „novim vođama“ napokon uđemo u „obećanu Zemlju“, ovom Zemljom Hrvata bijesni jedan neprekinuti „nevidljivi rat nesretnih narodnih podjela“ koji nam želi iščupati hrvatsko srce i zgaziti našu katoličku dušu. Lutamo, ginemo, nestajemo. Pa, dokle ćemo tako?

Isuse, jesi li nas zaista prepustio našim grijesima i našim ludostima?

Da u tim gorkim lutanjima napokon sami pronađemo put povratka k Tebi?

Biblijski prijelaz Tvojega obećanog naroda preko Crvenoga mora i lutanje Sinajskim poluotokom trajali su 40 godina. Tek toliko, da umre jedna cijela generacija, koja je odškrinula vrata puta u slobodu.

U vrijeme tih lutanja umro je i onaj biblijski Mojsije.

Jedna potpuno nova generacija izrasla u bespućima Sinajskih lutanja, ušla je, napokon, s novim vođom, u obećanu zemlju Kanaan, „Zemlju kojom teče med i mlijeko“.

Dolazeće 2017. godine navršit će se 27 punih godina kako nas je naš „hrvatski Mojsije“ izveo na put slobode. Znači li to da smo već (tek) prešli dvije trećine puta naših „hrvatskih lutanja“ u ovoj „našoj nesretnoj Sinajskoj pustinji“?

Isuse moj, moj narod živi te godine biblijskih lutanja, našim nesretnim hrvatskim Sinajem.

I posrće.

Ali se i pridiže.

Obilaze nas opet „misirski mudraci“, koji nas prizivaju da se i nadalje klanjamo „zlatnoj teladi“ bezbožne Europe i „pustoga i brdovitoga Regiona“. I da zaboravimo našeg „hrvatskog Mojsija“.

I da razbijemo one dvije kamene ploče s Deset zapovijedi našega Saveza s Tobom, Isuse.

Moj narod je umoran, Isuse.

Naš stoljetni znamen postao je i ostao Križ.

Tvoj Križ, Isuse.

Daj nam ovoga Božića obilje Tvoje milosti.

Daj nam hrabrosti da se ne stidimo svojih stoljetnih prava.

Vrati nam ponos.

I osmijeh.

Daj nam život.

Čuvaj naše obitelji.

I naš hrvatski Narod.

A Ti maleni Isuse, Božiću naš, više nego ikada budi naš Znamen na „tvrdom Križu“, još uvijek „raspete Kroacije“.

Ivan Jaklin