Pljačkaški prepadi po otoku Hvaru

U siječnju 1807. Turska navijesti rat Rusiji. Viceadmiral Senjavin s glavninom brodovlja isplovljava put Egejskog mora gdje će se pridružiti engleskoj eskadri. Na Jadranu preostali ruski i bokeljski brodovi opet se okomljuju na Hvar. Teritorijalni pukovnik Celio Cega javlja 22. veljače: „Iz dana u dan raste broj neprijateljskih brodova u ovim vodama. Nanose nemale štete svima koje zateknu na moru. Jučer ih je stiglo petnaest od strane Korčule. Pridružili su se onima što se već nekoliko dana nalaze u lukama Milne i Bobovišća na otoku Braču. Većinom su Kotorani..."

Ti se brodovi zalijeću u hvarske luke i vrše prepade. Taktika im je uvijek ista: ugrabiti i zaplijeniti sve što se može ponijeti, ostalo uništiti. Francuske je vlasti najviše zabrinjavalo što su neprijateljski brodovi sigurno uplovljavali i u zabačene i nepristupačne uvale. Sumnjalo se da im pomažu pojedini Hvarani. Vojni zapovjednik otoka general Guillet objavi 2. ožujka da će proglasiti sukrivcem i strogo kazniti pučanstvo luka iz kojih Rusi odvuku plijen, ako se ne suprotstave neprijatelju svim raspoloživim sredstvima.

Po svemu sudeći taj je proglas preplašio Hvarane. Poslije nekoliko dana mještani Gdinja i Bogomolja opru se oružjem bokeljskim korsarima i oni se povuku neobavljenog posla. U Kraglskom Dalmatinu 25. travnja posebno su pohvaljeni stanovnici Sućurja. Oni su ostavši bez puščanih metaka, rastopili olovo s ribarskih mreža i drugog ribarskog pribora i s tako improviziranom municijom uspješno se oduprli neprijateljskim brodovima. Da bi nagradio hrabre Hvarane, namjesnik Dandolo naredi neka im se stavi na raspolaganje žito iz splitskih skladišta i to po deset puta nižoj cijeni.

Ipak nisu svi Hvarani bili jednako hrabri. Iz izvještaja prokuratora Staroga Grada od 5. travnja saznajemo da je toga dana u starigradsku luku uplovila neprijateljska barkasa. Mještani je odbiju. Malo poslije pojavi se ruska korveta i zapuca iz topova po kućama. Zapovjednik pozove na brod predstavnike vlasti i „drsko im naredi neka mu u roku od pet minuta" predaju sve raspoložive brodove, u protivnom da će mjesto pretvoriti u hrpu ruševina. Istovremeno da bi spriječili pristup eventualnoj pomoći iz francuskog garnizona mjesta Hvara, Rusi iskrcaju manji odred. Stanu pristizati i drugi brodovi. Među stanovništvom zavlada panika. Glavari su uzaludno pokušavali smiriti zaplašene ljude koji su glavom bez obzira bježali u brda. Rusi tada odustanu od bombardiranja i upute na obalu osam čamaca s topovima i vojskom. Zaplijene dvadeset i dvije nakrcane lađe i brzo isplove s plijenom.

Bombardiranje i desant na grad Hvar

Krajem travnja Rusi su pokušali zauzeti luku i grad Hvar. O tom ozbiljnom okršaju većih razmjera ostavio nam je skoro reportažni opis pun zanimljivih pojedinosti splitski povjesničar Ivan Katalinić (1779.-1847.), koji je i sam bio časnik Napoleonove armije. Prenosim u prijevodu: „Dana 29. travnja, linijski brod Korablja (Katalinić pogrješno imenuje brod jer su ga zarobljeni ruski mornari naravno, nazivali 'korablj' , zapravo se brod zvao Azija, op. F.B.) i nekoliko drugih ratnih brodova pojave se ispred grada Hvara i zatraže predaju koju francuski garnizon indignirano odbije. U to je vrijeme grad Hvar s morske strane štitila samo tvrđava Španjola podignuta na onbližnjem brežuljku (Francuzi će tvrđavicu Napoleon sagraditi tek iduće godine, op. F.B.) i bitnica sa dva topa smještena lijevo od ulaza u luku. Usprkos vatri oskudna topništva s tvrđave i bitnice, linijski se brod usidri na način da može ugroziti grad. Rusi zauzmu otočić zvan Galešnik koji se nalazi oko 150 koraka od obale, postave na njemu četiri topa te iz njih i s broda ospu žestoku paljbu po tvrđavi i gradu, da je izgledalo da će sve uništiti. Malo je koja kuća ostala neoštećena, a lijepa građevina lođe, djelo slavnog Sanmichielija, pretrpi najteža oštećenja, koja nisu ni do danas popravljena. Bitnica u luci bude brzo uništena, tvrđava zašuti, više se nije čula ni puščana paljba, izgledalo je da je grad ostao bez obrane. Ipak, gradu je sa sjeveme strane otoka pristizalo pojačanje francuskih linijskih trupa iz uvale Sokolica (...)

„Pošto je ruski zapovjednik primijetio da topovska paljba nije zaplašila stanovništvo i da će prije potrošiti svu municiju nego što će porušiti samo dio zgrada sazidanih od tvrdog kamena, odluči zauzeti grad na juriš. Nedaleko od grada, na položaju Sveta Veneranda, iskrca sedam do osam stotina vojnika. Francuzi primijetivši neprijateljevu namjeru, upute dvije satnije neka mu se suprotstave. Zapovjednik nije nastojao spriječiti rusko iskrcavanje, već naprosto zauzme položaj u visini Svete Katarine, koja nadvisuje kotu Svete Venerande i cestu kojom bi Rusi mogli prodrijeti u grad. Rusi ne oklijevajući odlučno napadnu Francuze. Oni ih puste neka uznapreduju prema uzvisini, a onda se sjure na njih velikom žestinom i prisile ih da se povuku na položaj Svete Venerande. Tamo među ruševinama drevnog samostana Rusi pruže žilav otpor. Francuzi izvrše juriš s noževima na puškama i Rusi se dadu u bijeg prema čamcima koji su ih čekali na obali. Ukrcaj se vršio u najvećoj zbrci pod zaštitom topova s linijskog broda koji su tukli po svojima i neprijatelju s njima u okršaju.
„U međuvremenu je iz luke Sokolica pristizala nova francuska pomoć s 'topom od 24' koji su zajednički vukli vojnici i stanovništvo. Čim ga dovuku na vrh brda, u pravcu juga, odakle je bilo moguće gađati linijski brod, postave ga na živac kamen i već prvim dobro naciljanim hicem pogode brod. Tada Rusi žurno presijeku sidrene konopce i isplove na pučinu. Od iskrcanih vojnika tri stotine (!?) ostanu ležati na bojnom polju ili se utope u valovima. Stotina ih padne u zarobljeništvo, među njima jedan satnik i jedan marinski kadet. Od Francuza u ovoj prilici osobito se istaknuše jedan bubnjar i jedan narednik, koji su hladnim oružjem napali čamac s dvanaest vojnika i dva časnika. Svi budu ubijeni ili se utope, a njih dvojica zauzevši čamac na očigled ratnih brodova, spretno ga dovedu na gradsku obalu. Ovaj pothvat mogao bi izgledati izmišljenim da se nije zbio pred očima stanovnika od kojih mnogi žive još i danas i potvrđuju njegovu istinitost..."

Frano Baras