Marina Alerić Bebić, Bijeli pelin – zbirka domoljubnih i bogoljubnih pjesama, Ogranak Matice hrvatske u Grudama, Grude, 2016.

Domovinski rat bijaše jedino vrijeme kad se precizno i točno mogla izmjeriti ljubav svakoga pojedinca prema vlastitoj zemlji i narodu, ali i prema Božjim zakonima, koje su noseći krunicu oko vrata posebno ljubili hrvatski dragovoljci. Kada su Jure i Mila darovali hrabroga viteza Ivana, koji među prvima ustade u obranu hrvatske državnosti, položivši pritom za njezinu slobodu i svoj mladi život, Bog se ipak pobrinuo da ta obilata alerićevska ljubav ne ostane u vremenu prešućena, prezrena i zaboravljena.

Sestra Ivanova, Marina, raskošna pjesničkog talenta svoju je tugu za poginulim bratom, samo onako kako to rođena pjesnikinja zna, umješno, majstorski, a mjestimice i gotovo antologijski pretočila u vječne domoljubljem prožete stihove pune bola, ali i nade, tako nasušno potrebne našem pobjedničkom, i još uvijek razapetom naraštaju.

Svojevrsna skladba

Premda je riječ o prvoj tiskanoj zbirci, auktorica je još kao gimnazijalka, bar koliko se sjećam, nagrađivana za svoja djela. Ova pak zbirka ima pet poetskih ciklusa – Bijeli pelin, Sabor panjeva, U smjeru križa, Bijelo sunce i Sačuvaj nas u miru. Svaki bi od njih mogao stajati i kao posebna pjesnička zbirka.

Premda ujedinjeni u cjelinu ne nude neku određenu misaonu ili pak idejnu konstrukciju, oni postaju svojevrsna skladba, ponajprije povezana silnim mogućnostima poetskoga izričaja Marine Alerić Bebić.

Osim što cijela zbirka odiše iskrenim patriotizmom, ona je u tolikoj mjeri, i gotovo bez imalo patetike oslonjena, zapravo utemeljena na onostranom, božanskom, kristovskom, kalvarijskom, marijanskom pa se iščitavanjem zbirke pjesama „sestre Ivanove“ hercegovački mikroprostor zapravo i čini zasad jedino mogućim mjestom gdje se ukazala Majka Božja Međugorska.

Prije nego li istaknem stilske pojedinosti ove poetike, koje na kraju, zajedno s drugim elementima tvore cjelovitost doživljaja poetske zbilje, ipak valja naglasiti kako je prvi poetski ciklus Bijeli pelin zapravo nosivi, gradbeni elemenat cijele zbirke.

Nu ne samo po simboličnom značenju svoga pelinskoga DušaNu ne samo po simboličnom značenju svoga pelinskoga naslova, nego prije svega po pjesmama koje ga čine tako živim, gotovo neprolaznim tkivom suvremenoga hrvatskog pjesništva, ali i tkivom nad kojim će treperiti iskrena hrvatska duša dok je bude bilo u ovoj dolini suza.naslova, nego prije svega po pjesmama koje ga čine tako živim, gotovo neprolaznim tkivom suvremenoga hrvatskog pjesništva, ali i tkivom nad kojim će treperiti iskrena hrvatska duša dok je bude bilo u ovoj dolini suza.

Iznimni pjesnički pothvati

Na tematsko-sadržajnoj razini, kad diskurs ovoga pjevanja ne bi sadržavao i mnoštvo asocijativnih elemenata, koji nadilaze tek puku prolaznost, mogli bismo ga jednostavno označiti prepoznatljivim ratno-traumatskim tuženjem, koje je u različita povijesna vremena, samo na različite načine, a u biti istovjetno opetovalo spoznaju o tragičnosti ljudskoga života, a poglavito protežnost one njegove mračne i ratne strane sa svim posljedicama i za one koji su ostajali na životu iza svojih poginulih.

Cijeli je niz pjesama koje bismo iz ovoga ciklusa mogli izdvojiti kao iznimne vrijednosti pa čak i kao svojevrsne pjesničke pothvate, nu ako se zadržimo samo na prvoj pjesmi Ja često kitim alku na tvom grobu, u kojoj pjesnikinja, čija se beskrajna tuga za izgubljenim bratom, uzdiže preko ljubavi u ideale za koje je on upravo položio svoj mladi život, onda se može vidjeti sva slojevitost auktoričine poetike.

U početnom dijelu pjesme već je primjerice sadržan taj odnos: /ja često kitim alku na tvom grobu/ i odmah u jutro rano mislim/ kako nekima ni to nije dano/. Nu ta „zahvalnost“, kad se pretopi u opće, onda kroz pitanje ovako dolazi do izražaja: /Bože moj kako li zemlja s Nebom progovara/ iznad jednoga Vukovara/ i gdje god ima netko tko je doživio što nitko ne bi smio/ mogu li djeca nova ne pamtit Borova/ mogu li suze Škabrnje ne bit u Glavi trnje/ mogu li postat davna stradanja Kupresa Dubrovnika Ravna.../
Ovaj osjećaj zahvalnosti Bogu vrhunac pak dostiže u daljnjem nabrajanju: /kako ću ti kazat moj oželjeni brate/ svašta još je palo na Hrvate/ ali dugo bi trajalo da te odmah s time/ nego u mojoj sobi stoji globus/ i na njemu ucrtano Hrvatsko je ime/ a kad se zastava vije/ to nas grije/ i govorimo djeci znaj/ da smo uza svu svoju tugu/ povlašteni naraštaj/

Hrvatska zastava

U domoljubnoj poetici, nasuprot mržnji onih koji nikad nisu željeli hrvatsku državnu samostalnost, hrvatska zastava ima posebno slojevito značenje – od prostora slobode pa sve do svilenih barjaka, kojima su prikrivani lijesovi poginulih hrvatskih vitezova, a onda nakon ukopa složeni darivani obiteljima, u ovoj pjesmi Marine Alerić Bebić ostaju trajnom i neizbrisivom porukom te pokladom hrvatskom narodu: /i kako se sad mraz svijetli tamo gdje su popadali hrvatski pijetli/ o složenoj zastavi i suznom sjaju/ dragi moj narode/ kad god je digneš/ neka ti je oko srca milo/ to vas branitelji iz nje pogledaju/.

U pjesmi pak Glas hrvatske žrtve (Sursum Corda) lirski subjekt poistovjećen je s progonjenim Hrvatstvom pa jednostavno, ali snažno progovara: /ja sam glas hrvatske žrtve/ ja nisam samo zid boli/ ja nisam samo od mesa i kosti/ ja svjedočim protiv prolaznosti/ (...) /ja sam srčika hrvatska/ mene su vele puta ubijali/ na Križnom putu/ u Vukovaru/ po grudi Hercegovačkoj/ ali u meni je straža što ne umire/ mene će uvijek biti u nečijem damaru/ kad god me narod zatreba moj/.

Integralno hrvatstvo

Osim ovih antologijskih i neprolaznih dviju pjesama s početka zbirke, u njoj je još cijeli niz pjesničkih RimeMarina Alerić Bebić ima posebno zanimljiv raspored rima, koje tek pravilnim naglašavanjem u čitanju tvore ritam pjesme, bez kojega nema pravoga i cjelovita doživljaja pa i razumijevanja ove vrijedne iskrene i nepatetične domoljubne poezije.općehrvatskih motiva, onih na kojima stoji iskreno integralno hrvatstvo, što oslonjeno počiva tek u jutarnjim zavičajnim rosama pa ga je nakon njihova dizanja teško i gotovo nezamislivo izgrađivati.

E tu drinovačku, hercegovačku rosu nudi nam u svojim pjesma „sestra Ivanova“, koja će u pjesmi Grob u zavičaju zapjevati: /vraćam ti se/ iz ovoga rata/ kao s mise/ ništa ti nisam uskratio/ nisam ništa zadržao za se/ dušmane i prijatelje jedino molju/ za Božju volju/ kad mi se oči ugase/ neka mi daju samo/ grob u zavičaju/.

Mnoštvo je jezično-stilskih elemenata u Marininoj poetici, koji svakako zavrjeđuju posebnu obradbu i pozornost, nu ipak jedinstven kolorit njezinim pjesmama daje i dijalektalni idiom, a riječ je o rodnoj ikavici, koja čak i onda kad su u pitanju naglasci igra iznimno važnu ulogu u razumijevanju njezina pjesništva. Tim više, jer Marina Alerić Bebić ima posebno zanimljiv raspored rima, koje tek pravilnim naglašavanjem u čitanju tvore ritam pjesme, bez kojega nema pravoga i cjelovita doživljaja pa i razumijevanja ove vrijedne iskrene i nepatetične domoljubne poezije.

Trpimir Kovač