Dina - uzor komunističkog gospodarstva

Dr. Berislav Šefer govoreći nedavno o sadašnjoj ekonomskoj situaciji u zemlji rekao je o investicijama: “... investicije u Jugoslaviji nisu bile ni približno usklađene. Tehnološka i tržišna istraživanja bila su ništavna. Uz to je bila i ona računica rentabilnosti, načinjena za domaće tržište, dok joj je jedino mjerilo moralo biti svjetsko tržište... (za takvo stanje) ... Kriva je, u prvom redu, etatistička megalomanija, vlast pojedinaca koji su postali glavni činioci odlučivanja u razvoju. To se ne odnosi samo na republike, nego i na regije i još uža područja.”

Jednom davno volio sam kupovati i čitati humorističke tekstove. Sjećam se jednog u kojem je pisano o GIK-u. Gigantskom (industrijskom ?) kombinatu - GIK. Početak velike DINA-e počinje negdje u doba vrhuca komunističke misli i prakse u nas., kad je Tito bio gotov, ali je nastupilo doba poznato i kao “i poslije Tita, Tito”.

Danas, osam dana uoči izbora za Hrvatski (Državni) Sabor, prošao sam riječkim Korzom, tek toliko da vidim kako DinaMladi ništa ne znaju o Dini. A ovdje je bila riječ o jednom od najvećih, najgrandioznijih projekata bivšeg sustava. Stjecajem okolnosti i moja je malenkost bila mali, posve mali, sudionik tih nekada slavnih događanja.Rijeka diše. Na Korzu su bili samo aktivisti tzv. Narodne koalicije i neki snuždeni usamljenik koji je predstavljao nekog kandidata za Premijera. Pristupio sam štandu Narodne koalicije koji su bili zaokupljeni nekim svojim internim problemima. Zapitao sam ih znaju li da Dine više nema. Da je propala. Blijedo su me gledali. Jedan stariji čovjek je klimao u znak potvrde u istinitost moje tvrdnje. Kad sam odlazio pozdravio sam ih sa svojim boljunskim “Boh!”. Odgovorili su mi mukom. Naglas sam im ponovio. “Rekao sam vam Boh !”. Prenuli su se više njih odgovorili “Do viđenja” i “Oprostite!”.

Pa eto, mladi ništa ne znaju o Dini. A ovdje je bila riječ o jednom od najvećih, najgrandioznijih projekata bivšeg sustava. Stjecajem okolnosti i moja je malenkost bila mali, posve mali, sudionik tih nekada slavnih događanja.

Zajednička tvrtka INA-e i američke multi kompanije

Riječ je o izgradnji velike petrokemijske industrije na ovim prostorima. Udružila se naša najveća tvrtka INA, s američkom multi kompanijom Dow Chemical i tako su osnovali zajedničku tvrtku DINA. Na Krku, kod Omišlja je trebalo izgraditi osam (8) raznih petro tvornica. Ali to nije bilo sve. Toj velikoj zamisli se pridružila i moja bivša tvrtka “Pazinka” iz Pazina. Od prvobitne tekstilne industrije (tkaonica sirovog pamučnog platna) pretvorila se u tesktilno-kemijsku industriju. Počelo se s teksturiranjem. To je proces u kojem se umjetna vlakna tzv. filament na super modernim strojevima pretvara u vlakna koja su slična prirodnim vlaknima kao što su pamuk i vuna. Eh, ali trebalo je osvojiti i proizvodnju umjetnih vlakana, filamenta. A planirane tvornice na Krku to nisu osiguravale.

Ništa ne znam o proizvodima koji su se trebali raditi na Krku, tek toliko da bi od etilena koji bi se tu dobivao trebalo preko atilen-oksida (EO) i etilen-glikola (EG) na neki način dobivati i filament. Nositelj ulaganja u te dvije tvornice (EO i EG) trebala je biti “Pazinka”, moja bivša tvornica u kojoj sam radio od 1962. do 1972.g. Ali, to nije sve. Između postojeće lokacija u Valićima kod Pazina i Berma - trebale su se u cijeloj vali nanizati sve petrokemijske tvornice do tvornice.

Ekološka pitanja

Tada kad je to bilo aktualno već sam oko osam godina radio u Rijeci. Radio sam u slovenskoj osigurateljnoj kući “Triglav”. Jednog me je dana oslovio jedan rođeni Boljunac i rekao mi da se uključim u protest protiv izgradnje dviju tvornica na platou (cca 140 ha) između Boljunskog polja i Šušnjevice. Počeo sam o tome razmišljati i proučavati problem. Nekih šest mjeseci sam svoje slobodno vrijeme posvećivao petrokemiji, ekologiji i svemu što je povezano s tim velikim planiranim ulaganjem.

Pazinka je s Dinom osnovala nekakvo privremeno poduzeće s 30-tak zaposlenih. Jedan od glavnih šefova koji je vodio taj dio projekta je bio moj vrlo ambiciozan bivši kadrovik u “Pazinki”. Tu se putovalo u Ameriku, proučavalo, projektiralo itd. itd. To nije bio mačji kašalj. I naravno, na veliko se trošilo. Ono što je najviše zabrinulo moga Boljunca bilo je to da bi se cjelokupna mikrolokacija od Lupoglava do Čepića, kompletno izmijenila. Te bi tvornice zapošljavale nekoliko stotina visoko obrazovanih ljudi koji bi sa svojim obiteljima preplavili Boljunštinu i potpuno marginalizirali domaće stanovništvo.

Eto, pred kakvim sam se velikim zadatkom našao. Koje argumente uporabiti protiv izgradnje tih tvornica baš u OtpadDow Chemical se povukao s Krka i ostavio INU na suhom s onim što je kao DINA izgradila i od tada tj. od daleke 1981. godine, to je bilo pred nekih 35 godina je DINA umirala, skapavala dok konačmo nije nestala kao tvrtka - pred par dana. Ostao je otrovni otpad kojega će trebati zbrinuti možda u idućih 35 godina.Boljunskom polju. Bio sam svjestan da pozivanje na ekologiju ne će dati nikakvog rezultata. A još manji utjecaj će imati pozivanje na pravo domaćeg stanovništva da odlučuje o svom kraju i o svojoj budućnosti. Držao sam da bi mogli biti jedino valjani argumenti koji bi se zasnivali na tehnološkim i na ekonomskim prigovorima.

Pripremio sam tekst prigovora Mjesne zajenice Boljuna koji su usvojili radni ljudi i građani Mjesne organizacije SSRN (Socijalističkog saveza radnih ljudi ) i potom uputili na adresu “Pazinke” i INA-i. A na znanje i OK SSRN i OK SKH u Pazinu, te skupštinama općina u Pazinu, Labinu i Privredmnoj komori u Rijeci. U tekstu prigovora sam svašta nadrobio, iako sam bio potpuno svjestan da je to uzaludan posao. Istakao sam rogobatnu zamisao da se etilen doprema iz Omišllja u Boljunsko polje, etilenovodom preko Grobinštine i Učke u dužini od 80 km, a zračna udaljenost između Krka i Boljunskog polja je oko 40 km. I da bi ekološki bilo bolje na jednom mjestu tj. na Krku izraditi i te dvije sporne tvornice umjesto u Boljunskom polju.

I svjestan da od toga našega prigovora ne će biti ništa, nisam prestajao kopati po problemima petrokemije u svijetu Tu sam nazirao mogući spas za moju Boljunštinu. Tada nije bilo interneta, pa sam informacije tražio u stručnim i poslovnim tiskovinama. Primao sam neke poslovne novine na radnom mjestu tako sam saznao za tri vrlo relevantna podatka: 1. da petrokemija u Južnoj Koreji rade s 50 % kapaciteta; 2. da je u Europi višak proizvodnje etilena nekih 2 milijuna tona; 3. da Dow Chemical koji je kanio u Saudijskoj Arabiji na bazi gotovo besplatnog plina u neograničenim količinama - izgraditi petrokemijski komplks - odustaje od toga ulaganja.

Ne samo Obrovac

Budući da na našu predstavku nije bilo odgovora, na temelju vlastitih istraživanja pripremio sam drugu predstavku koju sam kanio poslati na 13 adresa: Saboru, Vladi, CK SKH, SO u Rijeci i Pazinu svim općinama u Istri, komorama itd. Tekst te nesuđene predstavke imam pred sobom. Tu je zanimljiv citat koji je prethodio tekstu predstavke. Istaknut je ispod naslova ove analize.

Dakle, tekst nikada nije pošao u proceduru. Jer i tako je sve krenulo nizbrdo. Dow Chemical se povukao s Krka i ostavio INU na suhom s onim što je kao DINA izgradila i od tada tj. od daleke 1981. godine, to je bilo pred nekih 35 godina je DINA umirala, skapavala dok konačmo nije nestala kao tvrtka - pred par dana. Ostao je otrovni otpad kojega će trebati zbrinuti možda u idućih 35 godina.

Pa eto, neka se zna kako se je radilo pod mudrim rukovodstvom. Ne služi samo Obrovac kao uzor komunističkog gospodarstva. I mi tu svjevernije znali smo zaškaljiti. A narod je uvijek tu. Netko mora platiti. Jer stara mudrost veli da nema besplatnog ručka.

Vinko Buretić