Prošlost, zaborav i istina

Zaboravimo prošlost. Okrenimo se budućnosti. Činilo se da je izjava takva ili slična sadržaja trebala biti sam vrhunac političke mudrosti koja je nadahnjivala 'neotuđmanovce' na 'novom' kursu njihove politike. Lako je, međutim, pokazati da se radilo samo o bezsadržajnom govoru koji nije niti pokušavao prikriti da je govornicima jedino do vlasti i moći koju bi iz nje i dalje izvlačili. S tom se drskošću moglo uspoređivati samo njihovo neznanje. Netko im je već bio postavio, tek naizgled, naivno pitanje: kako očekivati da bi ljudi koji najavljaju gospodarski preokretOsvojiti vlastU ovom ćemo se tekstu ipak zadržati samo na pozivu da se napusti – prošlost, jer je, zapravo, u njemu sadržana sva bijeda silne žudnje za vlašću, jednoga krila hrvatske politike, neovisno o tomu s kakvim zastavama mašu. U nekim su zgodama Mesićevi dugogodišnji suradnici mahali i ustaškim zastavama, oponašajući svoga učitelja (iz australske faze), kako bi zauzeli položaje i osvojili vlast (prema budućnosti) mogli u tomu uspjeti, kad ni desetcima svojih partijskih činovnika ne znaju osigurati sigurne plaće, ili bar te troškove uskladiti s onim što imaju u stranačkoj blagajni, nego suprotno od toga – na svim razinama, sve do vitalnih državnih funkcija, učvršćuju koncept života na dug. Godinama gledamo kako izgleda politika koja troši bez ikakve mjere, ostavljajući dugove nasljednicima i budućnosti koja bi trebala donijeti spas.

U ovom ćemo se tekstu ipak zadržati samo na pozivu da se napusti – prošlost, jer je, zapravo, u njemu sadržana sva bijeda silne žudnje za vlašću, jednoga krila hrvatske politike, neovisno o tomu s kakvim zastavama mašu. U nekim su zgodama Mesićevi dugogodišnji suradnici mahali i ustaškim zastavama, oponašajući svoga učitelja (iz australske faze), kako bi zauzeli položaje i osvojili vlast.

Promotrit ćemo, kroz dva tri primjera, kako bi moglo izgledati rasplitanje čvrstoga čvora u kojem su se sljubile prošlost, sadašnjost i budućnost. 'Zaboravljanje' i 'okretanje', u diletantskim se govorima čini mogućim pa čak i prihvatljivim, na razini fraze i najbržega 'rješenja'. Izvan revolucionarne teorije i prakse koja se u prošlim vremenima oko toga posebno trudila, u stvarnosti to nije provedivo, pa su milijuni ljudi njihov eksperiment platili slobodom, a mnogi i životom.

Demokracija, titoizam i država

Proglas usred ljeta 2016, koji javlja da je završio Drugi svjetski rat, više prikriva nego što otkriva narav nekih političkih konflikata u Hrvatskoj. Njime se, naime, pokušava zamagliti istina da je svršetkom toga rata, demokratski svijet krenuo putem slobode, a da je našu zemlju pritisnuo novi totalitarizam koji je formalno pao 1990. Naglašavamo tu riječ formalno, jer da tomu nije tako ne bi se moglo dogoditi da dva i pol desetljeća nakon sloma komunizma i demokratskih izbora, u jednoj od država koje su 1945. krenule putem slobode i demokracije (Njemačkoj) danas proglašavaju krivim agente za zlodjela jugoslavenskoga komunističkoga režima i nepravomoćnom presudom im se dosuđuje doživotni zatvor a protiv tih istih ljudi, za ta ista djela, u Hrvatskoj su odbačene kaznene prijave pa nikakva suđenja niti nije bilo. Formalno slobodnaProglas usred ljeta 2016, koji javlja da je završio Drugi svjetski rat, više prikriva nego što otkriva narav nekih političkih konflikata u Hrvatskoj. Njime se, naime, pokušava zamagliti istina da je svršetkom toga rata, demokratski svijet krenuo putem slobode, a da je našu zemlju pritisnuo novi totalitarizam koji je formalno pao 1990. Naglašavamo tu riječ formalno, jer da tomu nije tako ne bi se moglo dogoditi da dva i pol desetljeća nakon sloma komunizma i demokratskih izbora, u jednoj od država koje su 1945. krenule putem slobode i demokracije (Njemačkoj) danas proglašavaju krivim agente za zlodjela jugoslavenskoga komunističkoga režima i nepravomoćnom presudom im se dosuđuje doživotni zatvor a protiv tih istih ljudi, za ta ista djela, u Hrvatskoj su odbačene kaznene prijave pa nikakva suđenja niti nije biloDok su se odbacivale prijave za kaznena djela kojih je bilo (prema njemačkoj nepravomoćnoj presudi) hrvatske su mjerodavne službe činile sve dopušteno i nedopušteno da bi se pronašli 'topnički dnevnici' (kojih nije bilo), kako bi se osudili generali hrvatske oslobodilačke vojske. U zaštitu Udbinih prvaka donesen je i zakon (Lex Perković), prikrivana je i uništava dokumentacija, koja otkriva prirodu zločinačkog režima, kojim je upravljala komunistička partija. I kroz ta se je djela iskazivala moć prikrivenoga titoizma koji u našoj zemlji djeluje i danas.

I kad, braneći temeljna uporišta državne opstojnosti, predsjednica države kaže svijetu da Hrvatska nije 'slučajna država', nego država utemeljena na narodnom pravu i volji, koja je obranjena i oslobođena u teškoj borbi, onda se odmah isti dan na javnoj televiziji ispituje nije li to uplitanje u dnevne stranačke debate. Kad Predsjednica kaže da je hrvatska država stvorena slobodnom voljom naroda (referendum 1991) i da je obranjena i oslobođena istom tom voljom, a ne voljom zločinačkih udbaških snaga, onda prikriveni duh zadnjega totalitarizma prošloga stoljeća, tu obranu bitne istine, naziva uplitanjem u stranačka politička nadmetanja. Po kojoj bi to drugoj logici pitanje nastanka države bilo stranačko pitanje? Uporno poricanje da je narav domovinskoga, oslobodilačkoga rata, pravo na vlastitu državu i pravo na slobodu dio nacionalnoga bića, pokazuje da i govor o svršetku Drugoga svjetskoga rata iznosi istinitu činjenicu, ali prikriva prirodu ideoloških konflikata u hrvatskoj državi.

Komunistički eksperiment

Ako bi se izbrisala prošlost u korist budućnosti, koje još nema, nego bi tek trebala stići, što čovjeku ostaje? Danas, sada? Kako formulirati to sada? Čim smo ispisali tu riječ, to neuhvatljivo sada, ono je postalo prošlost, a onog nadolazećeg trenutka, koji je čovjeku oduvijek i zauvijek neproziran, zapravo, nema dok se ne pojavi. A kad se pojavi, ubrzo, postaje – prošlost. Koju bi prošlost trebalo zaboraviti, izbrisati i kako? Tko bi arbitrirao, tko bi odlučivao o tomu što treba izbrisati, a što ostaviti u sjećanju? Komunistički eksperiment s tim nije dobro završio. Kako onemogućiti ljudsko pamćenje, bez koga nema ni povijesti, nema osnovnoga elementa koji drži zajedno prošlo, sadašnje i buduće. Treba li se vratiti u isključivost jednoga razumijevanja svijeta, koja nije tako davno iskušavana kroz učenja o nazadnosti prošloga i progresivnost budućega?

Na sve to postoji, naravno, i drukčiji pogled, koji polazi od toga da su prošlo, sadašnje i buduće u duhu jedno, i da su samo vid postojanja vječnosti. Taj nam se pristup čini prihvatljivijim.

Djeca i unuci ovdašnjih revolucionara, baštinici Marxova, Lenjinova, Staljinova i Titova političkoga kursa i dalje su uvjereni kako i njima upravlja prosvijećeni razum, koji se „uzvisuje nad kozmičkom i povijesnom sudbinom čovječanstva“ i cijelim njegovim duhovnim životom. Za njih su 'proizvodni odnosi' i ekonomske forme primarne kategorije. Sve je ostalo sporedno, odraz ili nadogradnja. Najveća se tajna krije u – proizvodnji. Ako je sve drugo odraz i nadogradnja, otkud u toj priči um, koji misli o svemu tomu? Pa kad smo već tu, ispod koga je grma, na toj evolucijskoj poljani materijalne preobrazne, izniknula ljudska svijest? Samo u tom materijalističkom konceptu razumijevanja čovjekova svijeta može se reći: napustimo prošlost. Kako razdvojiti ono što je u duhu povezano, kako čovjeku oteti povijest, pamćenje, identitet, uspomenu? Kad kažemo povijest, manje mislimo na empirijsko iskustvo i faktografiju. Bez povijesnoga bi pamćenja, čovjek bio osuđen na lutanje kroz pustinju u kojoj život duha, mitova, umjetnosti, religije, filozofije, njegov osobni identitet i identitet zajednice kojoj pripada, postaju tek 'refleks', stvarnost drugoga reda.

Pokušat ćemo sve to još malo približiti kroz nekoliko aktualnih tema, kako bi se bolje vidjelo na koju vezu prošloga, sadašnjega i budućega, mislimo, kao bi se bolje razumjelo za čim ide zagovor 'napuštanja prošlosti'.

Protuhrvatsko jugoslavenstvo

U SOA-inom dokumentu iz lipnja 2016. piše i ovo; „Nasilje, ekstremistička retorika i simbolika kod dijelova pojedinih navijačkih skupina prisutni su godinama, a narušavaju sigurnosnu situaciju u RH i njezin međunarodni ugled. Glavni poticatelji ovih pojavnosti su dobro organizirane ekstremističke frakcije unutar glavnih navijačkih skupina.OrjunaOrjunaškim djelovanjem u Hrvatskoj nitko ozbiljan ne označava vrijeme između njihova formalnoga osnutka (1921) i prestanka rada (1929), nego orjunaštvom uzima javno, izravno ili neizravno zagovaranje političke platforme prosrpskog i antihrvatskoga jugoslavenstva. To je orjunaško djelovanje. Povezivanje formalnoga osnutka i raspuštanja („prije 87 godina“) s nestankom orjunaške ideologije, čak je i u „učenjakovu“ tekstu obično zametanje tragova zlu, koje je koncem prošloga stoljeća ponovno, pod četničkim kokardama i pod petokrakama, nasrnulo na Hrvatsku, a kako svjedoče mjerodavna izvješća, ne miruje ni danas. Kad se za nekoga kaže da je orjunaš, sigurno se ne misli da je član ORJUN-e, nego se misli na političku orijentaciju i učinke takva djelovanja. Orjunaš je jugoslavenski šovinist, okrenut protiv svakoga iskazivanja hrvatstva i hrvatskih nacionalnih interesa. Kao što formalni prestanak djelovanja ORJUN-e ne znači prestanak orjunaštva, tako ni formalani prestanak rada SKJ/SKH ne znači prestanak djelovanja komunista Posebnu pozornost izaziva sve učestalije nasilno djelovanje ekstremnih frakcija navijačkih skupina izvan okvira sportskih događaja.“

Jedan je Večernjakov kolumnist koji nastupa, kako sam piše, kao „učenjak i građanin“ (Dražen Lalić, VL,23.7.2013), tumačeći nedavni nastup 'navijačke, ekstremističke frakcije', odlučio javnosti objasniti kako orjunaši nisu ono što se Hrvatima, na temelju povijesnoga iskustva, čini da jesu, tj. protivnici hrvatske države, a zagovornici jugoslavenske šovinističke politike pod srpskim patronatom. „Učenjak“ čak i ne pomaže neupućenima, ili mlađim čitateljima, bar bilješkom o tomu od čega se sastoji kratica ORJUN-a (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) nego odmah naglašava kako je „raspuštena još prije 87 godina“, pa je stoga, kako mu se čini, isprazan govor o orjunaštvu danas. Raspuštena!? „Najžešći“ protivnici orjunaša nisu Hrvati, tvrdi dalje kolumnist, to nisu ni hrvatski nacionalisti, nego ljudi koji su s orjunašima dijelili bar glavni ideal – Jugoslaviju. Komunisti! Ima li u tomu istine? Deklarativno, na početku (1921) orjunaši su nastupali protiv komunizma i separatizam. Na splitskoj ploči (iz 1987) komunisti, evocirajući svoju prošlost, ne govore o orjunaškom jugoslavenskom šovinizmu, nego o njihovu 'kontrarevolucionarnom djelovanju'. Ustvari, isti su osnivači Udruženja četnika i Orjune. „Učenjak“ niti ne pokušava objasniti po čemu se komunistički jugoslavenski nacionalizam razlikuje od orjunaškoga. I kad je propala 'klasna borba', dakle, 'revolucionarno djelovanje', koji su ciljevi ostali pred orjunašima i u čemu su se razlikovali od onih komunističkih?

Dvije stvari treba posebno naglasiti: orjunaškim djelovanjem u Hrvatskoj nitko ozbiljan ne označava vrijeme između njihova formalnoga osnutka (1921) i prestanka rada (1929), nego orjunaštvom uzima javno, izravno ili neizravno zagovaranje političke platforme prosrpskog i antihrvatskoga jugoslavenstva. To je orjunaškoCilj svih ciljevaCilj svih ciljeva jugoslavenskih komunista i orjunaša bila je Jugoslavija, (i kraljevska i komunistička), a glavnu opasnost za ostvarivanje tih ciljeva predstavljali su zagovornici i branitelji hrvatskih narodnih interesa, od Radića i Hebranga, do 'maspokovaca' (kako su jugošovinisti prijezirno nazivali nacionalno osviještene hrvatske ljude početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća) i hrvatskih branitelja koji su ustali u obranu od oružanoga napada na našu zemlju koncem prošloga stoljeća. Hoće li 'učenjak' reći da jugoslavenskim komunistima nije glavni cilj bilo čuvanje te države, ili da u samom imenu Orjune nije sadržan njezin osnovni politički cilj? Ni jedno ni drugo ne može poreći, ali, po nekoj skrivenoj logici svoga 'učenjaštva', on ih vidi kao 'najžešće' protivnike djelovanje. Povezivanje formalnoga osnutka i raspuštanja („prije 87 godina“) s nestankom orjunaške ideologije, čak je i u „učenjakovu“ tekstu obično zametanje tragova zlu, koje je koncem prošloga stoljeća ponovno, pod četničkim kokardama i pod petokrakama, nasrnulo na Hrvatsku, a kako svjedoče mjerodavna izvješća, ne miruje ni danas. Kad se za nekoga kaže da je orjunaš, sigurno se ne misli da je član ORJUN-e, nego se misli na političku orijentaciju i učinke takva djelovanja. Orjunaš je jugoslavenski šovinist, okrenut protiv svakoga iskazivanja hrvatstva i hrvatskih nacionalnih interesa. Kao što formalni prestanak djelovanja ORJUN-e ne znači prestanak orjunaštva, tako ni formalani prestanak rada SKJ/SKH ne znači prestanak djelovanja komunista.

Cilj svih ciljeva jugoslavenskih komunista i orjunaša bila je Jugoslavija, (i kraljevska i komunistička), a glavnu opasnost za ostvarivanje tih ciljeva predstavljali su zagovornici i branitelji hrvatskih narodnih interesa, od Radića i Hebranga, do 'maspokovaca' (kako su jugošovinisti prijezirno nazivali nacionalno osviještene hrvatske ljude početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća) i hrvatskih branitelja koji su ustali u obranu od oružanoga napada na našu zemlju koncem prošloga stoljeća. Hoće li 'učenjak' reći da jugoslavenskim komunistima nije glavni cilj bilo čuvanje te države, ili da u samom imenu Orjune nije sadržan njezin osnovni politički cilj? Ni jedno ni drugo ne može poreći, ali, po nekoj skrivenoj logici svoga 'učenjaštva', on ih vidi kao 'najžešće' protivnike.

'Pothvat' protiv hrvatske Predsjednice

Zbog spomena orjunaškoga djelovanja, „učenjakovom“ metom je postala i hrvatska Predsjednica. „Stoga se ovdje poduhvaćam analize djelovanja Kolinde Grabar-Kitarović...“, piše u nastavku. Najprije prigovara što je Predsjednica, drske izgrednike na nogometnoj utakmici Hrvatske protiv Češke u Saint-Etienneu nazvala orjunašima, a onda joj nudi orjunašku poduku o tomu kako orjunaši danas sebe razumiju, a ne o tomu što se u Hrvatskoj misli pod pojmom orjunaštva, o čemu joj ne treba nikakva njegova poduka („Predsjednici i drugima neinformiranima treba u vezi s tom problematikom poduka iz povijesti“, piše „učenjak“). U pouci piše: „Četnicima najviše odani ostaci Orjune, početkom 40-tih ionako slabi, jako su oslabjeli u Dalmaciji slijedom smrti četničkoga vojvode Ilije Trifunovića-Birčanina u veljači 1943. ...“ Slijedom smrti! Ha. Znači ne zbog 'raspuštanja prije 87 godina', nego 'slijedom smrti'!? Ni tada nisu nestali, nego 'jako oslabjeli', piše Večernjakov kolumnist. „Učenjak“, dakle, pokazuje da, raspuštanjem Orjune „prije 87 godina“, ipak nije nestalo orjunaštvo (iako su, kako je napisao, „početkom 40-ih“, slabi orjunaši uskoro još „oslabjeli“), ali, ipak, ne toliko da se ne bi, preobučeni u druge odore, ponovno sa svojim bajunetama pojavili među Hrvatima.

Predsjednica nije pogriješila kad je izgrednike nazvala orjunašima, jer se cilj njihova djelovanja poklapa s prvim orjunaškim načelom da je dobro sve što šteti hrvatskim interesima. Kolumnist-učenjak piše da se Predsjednica, „zbog kritika u javnosti pokušala ispraviti“ pa je izgrednike nazavala „teroristima“. I opet je, kako mu se čini, pogriješila. „Neugodno nasilje koje su proizveli izgrednici u Saint-Etienneu ni izbliza nije takvoga intenziteta, a naročito nema teške posljedice za zdravlja i živote drugih ljudi, a da bi imalo bitna obilježja djelovanja terorističkih organizacija“. Tako je napisao. Iz sadržaja ove tvrdnje ne bi trebalo zaključiti da je pisac s razlogom uzeo naziv „učenjaka“. Besmislica koju iznosi ne zaslužuje nikakvu pozornost. Ako se, recimo, kaže da netko terorizira ukućane ili putnike u tramvaju, vjerojatno će samo „učenjaci“ ispitivati o 'terorističkoj' organizaciji koja bi iza tih uznemiravajućih postupaka stajala. Isto bi bilo kad bismo rekli da neki dječak terorizira razred ili drugu djecu po hodnicima škole. PrijetnjeIz Predsjedničinih javnih istupa „učenjak“ vidi „i neke druge stvari koje dovode u pitanje njenu meritornost, sposobnost, ali djelomice i političku ćudorednost.“ Doista, ozbiljne otužbe. Uz to konstatira: „Puno je prigovora na djelovanje predsjednice.“ Zbog svega toga opada joj potpora „sudeći prema rezultatima kredibilnih anketa“. „Učenjak“ vidi da „ne ide u za društvo pogodnom smjeru. Jednoga dana, kad bude bivša predsjednica, i ona može doživjeti politički tešku sudbinu“„Tih nekoliko desetaka ili stotina mladića sasvim sigurno ne teroriziraju, tj ne drže u strahu, cijelu državu.“ Ma kako je pametan čovjek taj „učenjak“! Zbilja, izgrednici nisu držali u strahu „cijelu državu“. Ali su se sigurno gadili svima koji su na stadionu i preko televizije gledali što rade. Izuzimamo orjunaše i njihove simpatizere. Predsjednica ni s tvrdnjom o teroru u Saint-Etiennu nije pogriješila.

Orjunaške prijetnje

Iz Predsjedničinih javnih istupa „učenjak“ vidi „i neke druge stvari koje dovode u pitanje njenu meritornost, sposobnost, ali djelomice i političku ćudorednost.“ Doista, ozbiljne otužbe. Uz to konstatira: „Puno je prigovora na djelovanje predsjednice.“ Zbog svega toga opada joj potpora „sudeći prema rezultatima kredibilnih anketa“. „Učenjak“ vidi da „ne ide u za društvo pogodnom smjeru. Jednoga dana, kad bude bivša predsjednica, i ona može doživjeti politički tešku sudbinu“.

Kakve veze ima prosudba o zbivanjima na jednoj nogometnoj utakmici, s političkom sudbinom hrvatske Predsjednice? Analiza koje se „poduhvatio“ uglavnom pokazuje kako izgleda današnji orjunaški pogled na hrvatsku stvarnost. Nije lako dokučiti na koju „politički tešku sudbinu“ hrvatske predsjednice misli povremeni kolumnist VL-a. U istom tekstu on ima što reći i o novom predsjedniku HDZ-a. Jeziku kojim piše, koristila bi lektorska pomoć, iako nije na lektorima sređivati, primjerice ovu rečenicu: „Plenković je uza sve to upravo obavio i 'sitnicu' izbora za predsjednika HDZ-a...“ Što je Plenković obavio? Sebe izabrao, ili, ako ne misli na izbor nego na izbore, nešto učinio ('obavio') s izborima? Što? Ovaj mali umetak ilustrira sposobnosti onoga koji sudi o tuđim sposobnostima i meritornosti. Važnija je ova njegova tvrdnja: „Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića treba malo pustiti na miru, s obzirom na to da upravo negdje sa strane 'nesu jaja' nastupajuće kampanje i kadrovskih križaljki koje stranačkim gladijatorima egzistenciju znače.“ Nije baš da su Plenković i Milanović u istoj poziciji. Kad ih već uspoređuje s kokošima ili pticama, koje uz druge Božje stvorove nesu jaja, mogao je reći da je Plenković tek nekoliko tjedana na čelu HDZ-a, a pilići iz Milanovićeva gnijezda, koje je grijao od 2012, već su se razbježali po Hrvatskim šumama (i gorama) („naše zemlje ponosne“) i putevima koje tamo vode. Kakva jaja! Je li uopće moguće prikriti svu tu zgusnutost i čvrstu povezanost prošloga, sadašnjega i budućega?

Što očekivati u Srbu?

O čemu, primjerice, svjedoče nedavne napetosti koncem srpnja u Srbu? O prošlosti ili o sadašnjosti? Ili i o prošlosti i o sadašnjosti, koje su nerazmrsivo povezane s budućnošću? Što bi dogodine u srpnju, dakle, u budućnosti, trebalo očekivati u Srbu, što već nije viđeno ove, ili lanjske, ili onoga srpnja prije davadeset, ili pedeset godina, a u najtješnjoj je veći s događajima iz sredine prošloga stoljeća? Dio hrvatske javnosti ne želi vidjeti da ne trebate biti baš pravaš, ni desni ekstremist, protivnik ljevičara, Milanovića i njegovih, da bi vas u Srbu dočekali bez dobrodošlice. To su ne tako davne 1971. dobro iskusili i vođe komunista u Hrvatskoj. „...Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. ...Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.... Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!... Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. PitanjaBi li sad trebalo raspravljati o vezama prošlih događaja i onih koji utječu na današnji život ili se okrenuti uklanjanju svih tih kulisa koje prikrivaju intencije srbskih (pridjev od imena mjesta Srb) srpanjskih slavlja? Koga se to optuživalo da želi „ponovno 'klati' Srbe u Hrvatskoj“? Pravaše, ustaše, 'fašiste'? Ne, nego ortodoksne komuniste, Savku, Bakarića, Tripala, ... Što bi iz svih tih iskustava i različitoga razumijevanja događaja iz ljeta 1941, i njihova obilježavanja 1971, 1990, 2016, trebalo zaključiti? Koliki bi udjel bio u različitim pristupima suprotstavljenih ideologija, a koliko neraskinuta omča diktature koja je određivala što iz prošlosti treba izbrisati i zaboraviti, a što prikazivati umjesto realnih zbivanja?Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. ... S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!... Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!... Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“ Zapis Savke Dabčević Kučar o 'proslavi' u Srbu 1971. („Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“).

Bi li sad trebalo raspravljati o vezama prošlih događaja i onih koji utječu na današnji život ili se okrenuti uklanjanju svih tih kulisa koje prikrivaju intencije srbskih (pridjev od imena mjesta Srb) srpanjskih slavlja? Koga se to optuživalo da želi „ponovno 'klati' Srbe u Hrvatskoj“? Pravaše, ustaše, 'fašiste'? Želimo vjerovatiI pored svega toga, izgleda, da se polako diže gusta magla, koja se bila nadvila nad hrvatsku političku scenu, pa se umjesto šupljih fraza već može čuti i razgovjetan politički govor nekih novih važnih likova u političkom životu naše zemlje. Besmislice o napuštanju prošlosti zamjenjuje govor o žurnom djelovanju u općem interesu, govor onih koji znaju o čemu govore i što se mora učiniti. Želimo vjerovati da će iz javnoga govora postupno nestajati i postavka o relativnosti etičkih normi i obveza i zahtjevi da se zaboravi prošlost. Ali i poseban odnos prema istini i realnom stanju stvari koji će dokinuti prijezir prema javnostiNe, nego ortodoksne komuniste, Savku, Bakarića, Tripala, ... Što bi iz svih tih iskustava i različitoga razumijevanja događaja iz ljeta 1941, i njihova obilježavanja 1971, 1990, 2016, trebalo zaključiti? Koliki bi udjel bio u različitim pristupima suprotstavljenih ideologija, a koliko neraskinuta omča diktature koja je određivala što iz prošlosti treba izbrisati i zaboraviti, a što prikazivati umjesto realnih zbivanja? Kako je moguće da hrvatska javnost ne uviđa da se to optuživanje za ustaštvo i genocidnost cijeloga hrvatskoga naroda bez prestanka ponavlja neovisno o tomu što realni život pokazuje da su ustvari Hrvati i Hrvatska stalnom metom srpske agresivne politike.

Povratak istine i moralnih normi

I pored svega toga, izgleda, da se polako diže gusta magla, koja se bila nadvila nad hrvatsku političku scenu, pa se umjesto šupljih fraza već može čuti i razgovjetan politički govor nekih novih važnih likova u političkom životu naše zemlje. Besmislice o napuštanju prošlosti zamjenjuje govor o žurnom djelovanju u općem interesu, govor onih koji znaju o čemu govore i što se mora učiniti. Želimo vjerovati da će iz javnoga govora postupno nestajati i postavka o relativnosti etičkih normi i obveza i zahtjevi da se zaboravi prošlost. Ali i poseban odnos prema istini i realnom stanju stvari koji će dokinuti prijezir prema javnosti kakav se primjerice manifestirao i odnosom prema rezultatima nastupa gopođe Pusić u UN-u (dobila je tek dva "ohrabrujuća" glasa i čak 11 glasova "ne ohrabruje", uz dva glasa "bez mišljenja" Na taj je način Pusić ostvarila najgori rezultat od svih kandidata, kako je javila agencija AP). U recepciji tih loših vijesti, hrvatskoj je 'lijevoj' javnosti nevažno kako je gospođa Pusić ocijenjena, važno je što ona o svom nastupu govori. Njezin pristup stvarnosti, u potpunosti se poklapa s modelom Milanovićeve politike: nije važno što pokazuju podatci, međunarodne i domaće analize i stvarni život, važno je što o tomu kaže on i njegovi ministri. A za dio hrvatskih medija to je i konačna istina. Prošlost, sadašnjost i budućnost je ono što oni o tomu kažu, neovisno o činjenicama, životu i istini.

Ivan Bekavac