Prve novine na "slavnom Arvatzkom jeziku"

Dvanaestoga srpnja 1806. u Zadru je objavljen prvi broj Kraglskog Dalmatina (II Regio Dalmata), prvih novina na hrvatskome jeziku uopće. Bio je to dvojezični službeni-prosvjetiteljsko-informativni tjednik. Osnovni tekst na talijanskom jeziku nalazio se na lijevoj strani, a na desnoj bio je često skraćeni prijevod na „slavni Arvazki jezik". Danas je teško i zamisliti kakvu je senzaciju u ono vrijeme predstavljala pojava novina na narodnom jeziku. (Ne zaboravimo da će se druga novina na hrvatskom jeziku Novine Horvatzke, pojaviti u Zagrebu tek 30 godina poslije, a na dozvolu Beča, Gaj je čekao pune tri i pol godine!)

Taj zaista revolucionaran događaj uslijedio je kao prvi pokušaj nove francuske uprave da se što više približi širim narodnim slojevima koji su tijekom gotovo četiristoIjetnog tavorenja u sjeni mletačkog lava te prvog austrijskog osmogodišnjeg intermeca bili uporno privikavani na službeno korištenje narodu stranoga - talijanskog jezika. Zato se u uvodniku prvoga broja među ostalim i naglašava da će "talijansko skazanje" biti preneseno u "slavni Arvazki jezik" i to ne samo za one koji drugoga jezika ne znadu, nego i za one koji vole služiti se "svoim materinim govorenjem", nego talijanskim...

Austrija je mirom u Požunu koncem godine 1805. bila prisiljena ustupiti Francuskom Carstvu svoje pokrajine Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. a Napoleon ih je priključio takozvanom Kraljevstvu Italije kojim je kao potkralj vladao njegov pastorak Eugène de Beauharnais. Tri godine poslije, kada je uvidio, da spomenute slavenske pokrajine zapravo nemaju ništa zajedničkoga s Italijom, Napoleon će ih ustrojiti u takozvane Ilirske pokrajine.

Dakle, u tom prvom razdoblju francuske uprave u Dalmaciji 1806-1809 na inicijativu i po nalogu potkralja Eugènea dolazi do pokretanja Kraglskog Dalmatina. Ovo naglašavam zato što su neki naši publicisti, valjda pod utjecajem autora 19. stoljeća, zasluge za pokretanje te prve novine na hrvatskom jeziku uporno pripisivali Mlečaninu Dandolu kojeg je Napoleon bio imenovao providurom (valjda po inerciji!) Dalmacije. Činjenicu da je novinu po Carskom naređenju pokrenuo Beauharnais, a ne Dandolo, definitivno je dokazao 1952. godine R. Maixner (vidi RAD JAZU, knjiga 290). Na žalost za bivše Jugoslavije u visokonakladnom tisku uporno se ponavljala spomenuta greška i Dandolu se pripisivale nepostojeće zasluge (primjerice: „Osnivač prvih novina na hrvatskom jeziku". Vjesnik, 20. VI 1976. i Start, „Zadnja Dandolova jesen", 25. VIII 1976).

Neosporno je da je Dandolo imao zasluga za administrativno i privredno unapređivanje Dalmacije, ali je isto tako neosporno da je njegov osnovni cilj bio potalijančivanje Dalmacije. U prilog toj tvrdnji navodim nekoliko redaka iz Dandolova Izveštaja upućenog Napoleonu koncem 1806. godine, dakle samo pet mjeseci poslije početka izlaženja Kraglskog Dalmatina: „U sjemeništima, sva bi se nastava morala održavati na talijanskom jeziku, a ne samo na ilirskom kako je sada u nekima uobičajeno; ovaj (ilirski) popularniji je i više uobičajen čak i među obrazovanim slojevima, ali bi u svakom slučaju bilo korisno širiti onaj drugi, ne toliko što je jezik nauke i umjetnosti, koliko da se i na taj način počne potalijančivati Dalmaciju" (italianizzare je podvučeno u rukopisu izvještaja).

Ovih nekoliko Dandolovih redaka govore vrlo rječito. Iz njih saznajemo da, je hrvatski (ilirski) jezik već na početku 19, stoljeća bio rasprostranjeniji i popularniji čak i među obrazovanim ljudima i drugo da je Dandolo i preko jezika želio potalijančiti Dalmaciju. Zato je šteta što o ovom pasusu nema spomena kod nekih naših povjesničara koji inače spomenuti Dandolov Izvještaj rado prenose in extenso...

Budući da ime urednika nikad nije bilo navedeno, P. Karlić autor dugo godina jedine monografije o Kraglskom Dalmatinu (objavljene 1912. godine) tvrdio je da su ga uređivali Paško Jukić i Dominik Budrović. S njim je o tome DalmatinOsnovni tekst na talijanskom jeziku nalazio se na lijevoj strani, a na desnoj bio je Kraljski Dalmatinčesto skraćeni prijevod na „slavni Arvazki jezik". Danas je teško i zamisliti kakvu je senzaciju u ono vrijeme predstavljala pojava novina na narodnom jeziku. (Ne zaboravimo da će se druga novina na hrvatskom jeziku Novine Horvatzke, pojaviti u Zagrebu tek 30 godina poslije, a na dozvolu Beča, Gaj je čekao pune tri i pol godine!)polemizirao Š. Urlić još 1916. godine, tvrdeći da je glavni urednik bio Bartolomeo Benincasa (1746-1816) što je konačno i dokazao R. Maixner u već spomenutom radu. Benincasu je kraće vrijeme zamjenjivao I. Kreljanović Albinioni.

Taj Bartolomeo Benincasa koji je ujedno obavljao i dužnost povjerenika za prosvjetu pri Namjesništvu u Zadru, bio je talijanski publicist, pomalo i pustolov koji se je u drugoj polovici 18. stoljeća „proslavio" kao ljubavnik engleske zavodnice i književnice Justine Wyne (u mladim danima bila je i Casanovina ljubavnica), udate za austrijskog grofa i diplomata Orsini-Rosenberga. Za nas je ta mondenka zanimljiva po svom romanu Les Morlaques (1788.) Benincasa je s njome živio najprije u Engleskoj, a u vrijeme Francuske revolucije u Parizu, zatim u Veneciji. Neki biografi tvrde da joj je on pomagao u pisanju knjige Alticchiero u kojoj se opisuje dvorac senatora Querinia u kojemu je ona i napisala roman Les Morlaques. Zanimljivo je pripomenuti da je taj Angelo Ouerini onaj isti što je splitskom Gospodarskom društvu osigurao posebnu novčanu pomoć i koji se je dopisivao s Julijem Bajamontijem.

Prevođenje osnovnog talijanskog teksta na hrvatski predstavljalo je golemu teškoću. Naime, u ono vrijeme hrvatski jezik nije raspolagao suvremenom terminologijom koja je u većim evropskim jezicima već bila ustaljena. Taj tegobni pionirski posao našeg pranovinarstva obavljali su najprije kraće vrijeme Paško Jukić iz Živogošća, a zatim Dominik Budrović iz Starog Grada na Hvaru, te navodno i Nikola Sandrić iz Zadra.

Kraglski Datmatin tiskao se u tiskari Antona Luigija Battare u Zadru. Za čitavo vrijeme izlaženja imao je za moto stihove iz III. pjevanja Vergilijeve Eneide: „Bogovi što ste vladari olujama, zemlji i moru / dobre nam vjetrove dajte i staze olakšajte naše". Prvih osam brojeva tiskano je u 500 primjeraka. Deveti broj u 600. Pomišljalo se tiskati ga čak u 1000. Karlić navodi da je distribucija trebala ovako izgledati: „u Zadru slalo bi se 50 primjeraka, a po selima u zadarskom okolištu 138; oblastima u Skradinu 20 primjeraka, po selima 32; u Šibenik bi se imalo slati 40 primjeraka, po selima 31; u Trogir 40, po selima 43; u Spljet 50, po selima 22; u Poljica 24; u Omiš 24; u Makarsku i Vrgorac 40; u mjesta oka Neretve 30; u Imotski 40; u Knin i okoliš 90; u Sinj i okoliš 80; na Korčulu 20, na Hvar i Vis 40, na Brač 40, Pag 20, Rab 20, Krk 30, Cres i Osor 50; u oba Lošinja 40. a u Italiju se imalo odašiljati 100 primjeraka."

Kako sam napomenuo, Kraglski Dalmatin bio je u prvom redu glasilo Namjesništva, neka vrsta službenog lista, ali ujedno i prosvjetiteljskog štiva te informativnog tjednika. Naravno, u njemu se uvelike veličaju car Napoleon i potkralj Eugène koji su učinili narod gospodarom zemlje, a upućuju se oštre zamjerke bivšoj mletačkoj upravi. Objavljuju se poslanice katoličkih biskupa i pravoslavnog arhimandrita. Apelira se na župnike neka prosvijećuju narod. Govori se o unapređenju poljoprivrede i stočarstva, o zaštiti šuma, reguliranju rijeka i presušivanju močvara. O izgradnji solana, bunara, radionica vapna i opeka. O otvaranju osnovnih škola, gimnazija i liceja. O uređenju bolnica i nahodišta. O izgradnji novih cesta. Napadaju se lihvari i trgovci. Kritiziraju se loši običaji, praznovjerje, običaj "krvarine". Javlja se o političkim i vojnim događanjima u zemlji i svijetu. Izvještava o svetkovinama i proslavama itd. Jednom, riječju, u Kraglskom Dalmatinu se odražavaju - uveličano i subjektivno - cjelokupni program i rezultati francuske uprave u Dalmaciji od 1806. do 1809.

Od petog broja 1808. godine tjednik je zadržao samo naslov II Regio Dalmata. Bilo je brojeva s isključivo talijanskim tekstom. Posljednji broj objavljen je 1. travnja 1810. godine. Tjednik je prestao izlaziti nakon što je Napoleon utemeljio Ilirske Pokrajine, a maršala Marmonta (10. siječnja 1810.) proglasio Vladaocem općenim, od država slovinških sa sjedištem u Ljubljani. Isti će narediti Benincasi neka se pobrine da se što prije pokrene tiskanje novog glasila Télégraphe officiela - Telegraf sluxbenicski koje je trebalo izlaziti čak na četiri jezika: francuskom, njemačkom, talijanskom i ilirskom...

Na kraju, u ovoj prigodi želim podsjetiti da je temeljna Karlićeva monografija iz 1912, tek u novije vrijeme dopunjena znanstvenim istraživanjem i izdanjima. To su: publikacija Kraglski Dalmatin - bibliografija (1989) koju su pod uredništvom prof. dr. Stijepa Obada sastavile Mirjana Šokota i Mirjana Vujanić Ledinski sa suradnicima, te veliki izdavački pothvat: pretisci pojedinih godišta (2006-2011) i Knjiga o Kraljskom Dalmatinu koje je uredio i priredio prof. dr. Tihomil Maštrović.

Frano Baras