Za osjećati se od nekoga boljim u Hrvatskoj dovoljno je otrovati ustašku mazgu

Čitao sam nekad davno Mississippi u plamenu. Roman je to čija se radnja zbiva na američkom Jugu u doba borbe crnaca za građanska prava. Trivijalno predvidivog zapleta i raspleta, ni po čemu posebna stila, nije mi tada izgledao kao knjiga iz koje bi čovjek mogao naučiti neke duboke istine o životu. A ipak, meni se pokazao baš takvim.

Jedan od glavnih likova, bijeli policajac (ili agent FBI-a, ne sjećam se više) u jednom trenutku priča partneru o svom odrastanju u siromašnoj bjelačkoj obitelji na dubokom Jugu. Bili su tako siromašni da su se od svojih crnih susjeda razlikovali samo bojom kože. Problemi su počeli kad je njihov crni susjed nekako smogao novca i kupio mazgu koja mu je pomagala raditi u polju pamuka i kad je policajčev otac postao predmetom poruge svojih pajdaša. Crnac, eto, ima mazgu, a on, bijelac, radi u polju sam. Stvar je potrajala dok jednog dana mazga nije otrovana i uginula. Kad je dječak optužio oca za trovanje UvrjedaOn, čija šahovnica počinje crvenim poljem, toliko je bolji od onih čija počinje bijelim (i od nas koji znamo da je kroz povijest počinjala i ovako i onako i kojima je u srcu kako god počinjala) da ne osjeća ni dužnost ni potrebu ikako drukčije objasniti uvrjedu koju nam je svima nanio. Ne stoga što među nama ne bi bilo onih kakve osuđuje; da se potrudio, mogao je naći i autentičn(ij)e kadrove. Uvrijedio nas je time što se nije potrudio i što je to svima nama pripisao.susjedove mazge, ovaj to nije ni potvrdio ni opovrgnuo. Samo mu je rekao: "U životu čovjek mora imati nekoga od koga će biti bolji." Ta je, naizgled banalna rečenica, ona duboka životna mudrost koju sam na početku spominjao. S vremenom sam shvatio da su želja i potreba da se bar od nekog bude bolji iznimno snažni pokretači i da se njima mogu objasniti mnoge naizgled teško objašnjive stvari i postupci.

Ostavimo sada Mississippi u plamenu i pogledajmo Hrvatsku koja to (još uvijek) nije. Osvanuo je u njoj prošlog tjedna video uradak, reklo bi se spot, pod naslovom Mi Hrvati. Uz prekrasnu glazbu Simona i Garfunkela (The Sound of Silence) montirao je autor snimke ružnih scena i popratio ih stihovima u kojima se oštro obrušava na hrvatsku ksenofobiju, rasizam, fašizam, homofobiju i sve ostale osobine tipičnih Hrvata.

Kažu ljudi koji su si dali truda provjeriti da su mnoge od tih scena falsifikati – recimo one u kojima nogometni navijači moskovskog Spartaka (ili će biti poljskog Lecha) mašu nacističkom zastavom, ili one u kojima na demonstracijama negdje u Americi gori zastava duginih boja. Naravno, uz Mi Hrvati. No to je manje bitno. Čak i da su svi kadrovi autentični, naslov i tekst koji te scene (a onda i te vrijednosti) pripisuju svim Hrvatima duboko su uvredljivi. Čovjek se pita kakve su muke nagnale autora da napravi takvu stvar. Takav prijezir i takva mržnja zacijelo su rezultat teške traume koju je čovjek morao dugo i duboko u sebi nositi. Koliko god mi se uradak ne sviđao, bilo mi je žao čovjeka koji ga je napravio. I iskreno me zanimalo što će reći o svojim motivima. A evo što je rekao: "Moja šahovnica počinje crvenim poljem!"

Eto, dakle, objašnjenja. On, čija šahovnica počinje crvenim poljem, toliko je bolji od onih čija počinje bijelim (i od nas koji znamo da je kroz povijest počinjala i ovako i onako i kojima je u srcu kako god počinjala) da ne osjeća ni dužnost ni potrebu ikako drukčije objasniti uvrjedu koju nam je svima nanio. Ne stoga što među nama ne bi bilo onih kakve osuđuje; da se potrudio, mogao je naći i autentičn(ij)e kadrove. Uvrijedio nas je time što se nije potrudio i što je to svima nama pripisao.

Dobro je i ugodno osjećati se nadmoćno

A tko je autor? Rene Bitorajac, glumac dvojbena dara, široj publici uglavnom poznat po ulozi u otužnoj produkciji koja bi htjela biti sitcom i po reklami za pivo. U slobodno vrijeme, osuđivani nasilnik (deset mjeseci uvjetno, zbog nanošenja teške tjelesne ozljede u tučnjavi na parkiralištu) i recidivistički zlostavljač susjedstva svojim dojutarnjim tulumima na koje policija nije reagirala. Nikakva, dakle, žrtva, već mezimac sustava. Kulturni djelatnik par excellence, stup kazališne i kulturne scene. Personifikacija hrvatskog navijača i lice Žuje.

I što sad? Zašto ovo pišem? Sigurno ne zbog Renea Bitorajca. On je došao do svojih pet minuta slave, ovako kad nije išlo drukčije. No on nije bitan. Ne pišem to ni zbog nas Hrvata. Podnijeli smo mi i gore stvari. Gadili su nas (i još nas gade) akademici, diplomati, književnici, novinari, povjesničari, i naši i tuđi. Klevetali su nas (i još to rade) stručno i zdušno, i profesionalno i amaterski, nekad brutalno a nekad suptilno. Lagali su (i još lažu) i nama i o nama, i za novce i iz uvjerenja, i usmeno i pismeno, i riječju i slikom. A spomenuti novci su češće bili naši nego tuđi. Kad smo sve to podnijeli i preživjeli, preživjet ćemo, valjda, i lika iz reklame za pivo i njegov uradak.

Ne pišem ovo, dakle, ni zbog njega ni zbog nas. Pišem ovo zbog svih onih, pogotovo mladih, koji se vode onom mišlju iz Mississippija u plamenu. Moraš imati nekoga od koga ćeš biti bolji.

Zaista, dobro je i ugodno osjećati se nadmoćno. Ako si dobar u svojoj struci, ako si dobar sportaš, umjetnik, IdealnoIdealno je ako nisi ni Hrvat. No ako već imaš nesreću da jesi, još nije sve izgubljeno. Postoje oni koji su gori od tebe. Oni čija "šahovnica" ne počinje ispravnim poljem. Koji nisu članovi nevladinih udruga, koji idu u crkvu, koji izlaze na referendume i općenito nas vraćaju "u devedesete". A u devedesetima idu u rat umjesto da zbrišu u inozemstvo. I takvima se možeš bez opasnosti narugati.učenik ili student, ako ti je pšenica zelenija ili kukuruz veći od susjedovog, takav osjećaj dolazi prirodno i to nije problem. Ako si sretan na svom poslu, sretno zaljubljen, zadovoljan obiteljskom situacijom, u miru sa sobom i svijetom, i tada taj osjećaj dolazi prirodno. No tada ga nemaš potrebu pokazivati. I stoga to nije problem.

No što ako si mlad i nemaš nekih postignuća kojima bi se mogao dičiti? Ili više i nisi tako mlad, a i dalje ih nemaš? Nisi dobar u školi, ni u nogometu, a ni glumac nisi neki? U tom se slučaju lako klizne u napast potražiti instant rješenje. Srećom, ono je blizu i svakom lako dostupno. Mediji nam govore da je dovoljno biti "in", biti "kul", dovoljno je da "ne mrziš", da nisi "fašist", "rasist" ili "homofob". Idealno je ako nisi ni Hrvat. No ako već imaš nesreću da jesi, još nije sve izgubljeno. Postoje oni koji su gori od tebe. Oni čija "šahovnica" ne počinje ispravnim poljem. Koji nisu članovi nevladinih udruga, koji idu u crkvu, koji izlaze na referendume i općenito nas vraćaju "u devedesete". A u devedesetima idu u rat umjesto da zbrišu u inozemstvo. I takvima se možeš bez opasnosti narugati. Takvi su pozadina naspram koje se ističeš kao bolji u optici onih pred kojima to želiš biti. I što ih crnjima slikaš, to svjetliji ispadaš na toj pozadini.

Lako je, dakle, osjećati se od nekoga boljim u zemlji Hrvatskoj. I lako je to svima pokazati. Dok se u bijelom svijetu (a danas već i u Mississippiju) za to moraš namučiti, u Hrvatskoj je za to dovoljno – otrovati ustašku mazgu.

Tomislav Došlić