Obljetnica napada JNA i četničkih dobrovoljaca na Dubrovnik

Šestog prosinca tisuću devetstotina devedeset i prve na južnim obalama Hrvatske počinjen je zločin nad ljepotom i skladom drevnog Grada, nad životima njegovih - mrakom, glađu i žeđu - napaćenih stanovnika.

Javno. Pred očima Velikog Svijeta sedam je sati više stotina demonskom mržnjom zadojenih spodoba izbacivalo razorno sjeme po plemenitom kamenom ruhu Grada. Kukavički skriveni za debelim oklopima, sijali su oganj i smrt oni što se "čojstvom" kitiše.

Rasprskavale se ubojite granate i projektili po kuplju dubrovačkom, ali i po stijegovima Ujedinjenih Naroda. Tako, sipajući oganj i željezo, povampirene haramije još jednom izazovno popljuvaše sve konvencije ženevske, haške, pariške, helsinške.

Koje li sramote, Dični Svijete!

Kako sada zvuče ironično proročanske riječi koje prije nepuna dva mjeseca u LE FIGAROU objavi francuski akademik i književnik Jean d'Ormesson: "Unakaziti Dubrovnik značilo bi ponoviti Guerniku. Međunrodna savjest oštro bi osudila takav zločin. Odmah, dok se još nije dogodilo nepopravljivo, svi oni što s smatraju privrženima kulturi i umjetnosti moraju se mobilizirati da spase Dubrovnik od divljaštva građanskog rata i uništenja. Europa se ne može graditi na ruševinama Dubrovnika. Ona mora priteći u pomoć Dubrovniku. Međunarodna zajednica ne smije dopustiti da se dogodi zločin koji bi je obeščastio. Ona mora poduzeti sve da bi sačuvala blago koje je dužna štiti."

Zločin je počinjen, lice grada unakaženo, a "međunarodna savjest" iz bijelosvjetskih je daljina, voajerski prijetvorno, promatrala gnjusni čin. Mudraci što o ljepotama graditeljstva i umjetnosti, o pravima čovjeka i zaštiti okoline za zelenim stolom tako lijepo zbore, ni prstom maknuli nisu!

Istina, oglasio se poneki od njih plačljivim brzojavom, prolio po koju kupicu krokodilskih suza. Ali ni traga ni glasa zapadnim vitezovima "sans peur et reproche" koji bi se mačem suprostavili razbojničkim topuzima, zaustavili silovanje drevnih zidina i pokolj nevinih ljudi.

Kako ćeš, Uljuđeni Svijete, pogledati u oči potomstvu? Kako opravdati sakaćenje Ljepote i Sklada?

Kako ćeš se braniti pred Časnim Sudom Budućnosti! Zaboravio si, Veliki Svijete, da je grad pod Srđem u prirodnoj kataklizmi 1667. stradao daleko strašnije. A kada mu je bilo najteže, stoljetni zavidnici (Turci i Mlečani) huškali su protiv njega - onako potresom i ognjem skršenim - za pljačku i palež uvijek orne pravoslavne mu susjede. Haračili su i onda, pučanstvo ubijali ili u roblje odvodili, a desetinu krvavog plijena providuru u Zadar slali!

Uzaludne bijahu molbe za pomoć u oružju i novcu svemoćnom Kralju Versajskom. Tek s nešto žita pomogoše oni iz Napuljskog Kraljevstva i Papinske Države.

Unatoč svemu, Dubrovčani su izdržali i grad obnovili. Cvjetala je opet Republika Svetog Vlaha sve dok je nisu početkom prošlog stoljeća poharale rusko-crnogorske horde, a malo zatim silni Korzikanac potezom pera dokinuo... Sve si to zaboravio, ili možda nisi ni znao, Učeni Svijete!

Kako li poslije zločina isprazno zvuče riječi pariškog uglednika:

"Ako bi, na nesreću, Dubrovnik doista postao plijenom bombi, više ne bih mogao cijeniti Evropu čije bi rađanje bilo žigosano jednim tako užasnim zločinom. Preklinjem sve moćnike svijeta, ponajprije Europe, neka ulože svu svoju hrabrost i um, ali i hrabrost i um svih ostalih, da bi spasili Dubrovnik od uništenja koje bi osiromašilo kuglu zemaljsku."

Preživjet će, čovjekoljubljivi Svijete, Dubrovnik i ovu najezdu. Obnovit će ga hrvatski narod kao što je obnovio i onaj potresom razoreni. Zablistat će još ljepši u kruni jadranskih gradova!

Samo jedno ne smijemo zaboraviti: spomen natpise na svakoj obnovljenoj kući, crkvi, samostanu, palači, nek potomstvo pamti, a putnici namjernici znaju tko je poruši ili unakazi.

Uzletile su bijesne Erinije s padina Srđa i lokrumskih gajeva. Smiriti se neće dok ubojitim strijelama ne dostignu ubice i ikonoklaste.

Tko će sprati ljagu razmetnih sinova Njegoševih, tko onih Dušanovih - Bog duši da im prosti!

Crne će suze grizodušja obroncima Lovćena poteći, a obešćašćena Avala tek simbolom novovijekog barbarstva sloviti.

A ti, Moćni Svijete, sjeti se:

Dok si u klimatiziranim dvoranama Maastrichta uz biranu večeru i šampanjac ćaskao o budućnosti Europe, deseci tisuća Dubrovčana palili su voštanice u počast umorenim sugrađanima i spremali se da bez vode, struje i ogrijeva - buri i studeni usprkos - dočekaju sedamdeset i prvu noć opsade.

Ne zaboravi:

ŠESTOG PROSINCA TISUĆU DEVET STOTINA DEVEDESET I PRVE NA JUŽNIM OBALAMA HRVATSKE VOJSKA SRBOSLAVLJA S CRVENOM PETOKRAKOM NA ČELU POČINI JOŠ JEDAN ZLOČIN NAD GRADOM I LJUDIMA.

Frano Baras
Nedjeljna Dalmacija (Profil), Split, 12. prosinca 1991.