Prikriveni akter davno napisanoga Petronijeva Satirikona

Tko je Ričard?

Izmišljeni dvojnik Enija Meštrovića, Ričard, na izborima za gradonačelnika Zadra dobio je 23,49 % (5913 glasova) te je sa 700 glasova razlike ostao bez mogućnosti drugoga kruga, dok je za njegovu listu glasalo 21,85 % Zadrana. Enio Meštrović već duži niz godina izvodi različite performanse, najčešće utjelovljen u liku Ričarda, te je svojim uspjehom na izborima privukao pozornost cjelokupne javnosti. Nastavno na Ričarda, tj. Enija Meštrovića i njegovo kulturno-umjetničko djelovanje (KUD Bleke i Konji) u ovomu se članku povlači kratka paralela prema krizi rimskoga društva i njegov kasniji raspad, koju je izvrsno prepoznao satiričar Petronije Arbiter.

Povijest se ponavlja

Da povijest jest učiteljica života, mogao se uvjeriti svaki pozorniji osnovnoškolac koji je imao priliku slušati nastavu kod koliko-toliko odgovornoga i savjesnoga nastavnika. No znati i primijeniti nije isto, a tomu svjedoči svaki naivni i ništa manje nadmeni duh vladajućega (političar, sudac, predsjednik i svaki drugi) koji nam svojim djelovanjem zorno svjedoči kako se povijest jednostavno ponavlja afirmirajući identične kulturno-društvene obrasce u jedinoj svojoj razlici, a to je kontekst, uz dakako vrijeme. Vrijeme koje u svojemu ovdje i sada kao da obmanjuje, tako što uvijek gleda u budućnost ispunjenu nadom, oholo ostavljajući praktičnome zaboravu sve ono što je nekoć bilo.

I evo, baš kada bismo mogli izgubiti nadu da je prestala postojati svaka ozbiljna satira (ruglo) i da je svedena isključivo na primitivno diskreditiranje i omalovažavanje, pritom lišena svoje metatekstualne pozadine, pojavio se, ni manje ni više, novi sudac ukusa, satiričar – Enio Meštrović zvani Ričard, koji svojim djelovanjem postaje pripovjedač (pokazivač) i, mogli bismo reći, prikriveni akter davno napisanoga Petronijeva Satirikona.

Što je to Satirikon?

Satirikon, koji bismo po mnogočemu mogli nazvati prvim romanom, djelo je rimskoga autora Petronija (27. – 66. g.) u kojemu posebno treba istaknuti najvažniji njegov dio, nazvan Trimalhionova gozba. Kao istaknuti sudac ukusa (arbiter elegantiae) zbog čega ga se i naziva Petronijom Arbiterom, tj. onim koji je na Neronovu dvoru bio neprikosnoveni autoritet za širok dijapazon estetskih pitanja, u svojemu je djelu pokušao parodijski prikazati truljenje i propast rimskoga društva, kojemu je i sam pripadao.

Trimalhionova gozba – vrhunac parodije

Trimalhion predstavlja onu skupinu ljudi koji su uspješno iskoristili svoje oslobođenje iz ropstva i koji su se obogatili uspješnim gospodarskim potezima u vremenu početaka Carstva (1. st.) koje je obilježilo nestanak stare, i stvaranje nove aristokracije. Cijela epizoda obiluje komičnim i izokrenutim radnjama koje su lišene svakoga zdravoga ukusa i općeljudskih manira. Neznanje, praznovjerje, degutantni prizori neuobičajenih kulinarskih specijaliteta te nečovječno ponašanje prema robovima, samo su neki od čimbenika Trimalhionove lakrdije i cjelokupne parodije. Uzmu li se u obzir gosti koji su došli na večeru, sve su od reda u pitanju pojedinci sličnih sudbina, ali nešto manjega materijalnoga kalibra. Svi gaje iste manire, od kojih je jezična nepismenost i neukost jedna od glavnih, dočim isti ti akteri, tijekom same gozbe, paradoksalnim i besmislenim izjavama i pripovijestima ukazuju na bolest rimskoga društva kojemu je gomila skorojevića postala temeljom.

Novi sudac ukusa

Jedno od glavnih pitanja Satirikona jest tko je i gdje je u tomu djelu sam Petronije, iza kojega lika se on krije i progovara? Dakako, iza svakoga, iza svake bizarne scene, izjave ili čina. Petronijev Satirikon, izrazito degutantno djelo, manifestacija je kulturnoga i društvenoga zamora te kroz oksimoron progovara o bijedi blagostanja potkapacitirane i u svim dimenzijama korumpirane nekolicine, baš kao što nam na to ukazuje fenomen novoga sudca ukusa – Enija Meštrovića, bilo u liku Ričarda, ili drugim svojim metamorfozama.

Cvitan Malić
Obnova