Hrvatska preporodna književnost: Domovina kao najviša vrijednost preporodne poezije

Hrvatska je u 19. stoljeće ušla politički razdijeljena i raskomadana. K tome, pod snažnim je utjecajem mađarizacije i germanizacije. Stoljeće je to u kojem dolazi do hrvatskoga narodnoga preporoda i unutar njega – ilirskoga pokreta. Na kraju drugoga desetljeća situacija je u Hrvatskoj bila jako teška, i to najviše zbog činjenice da je došlo do odnarođivanja, a obrana i nacionalnog i državnog identiteta postala je sve slabija. Tako se javljaju književnici koji potiču narodnu svijest i žele probuditi uspavani hrvatski narod. Među njima je i Pavao Štoos koji plače nad sudbinom svoje domovine u pjesmi „Kip domovine vu početku leta 1831.“. Prvu polovicu navedenoga stoljeća označaju hrvatski ilirci na čijem je čelu Ljudevit Gaj. Njegova je želja ujediniti i jezično povezati južne Slavene. Gaj se zalagao za hrvatski kao materinji jezik, ističući to kao izrazito važnu činjenicu i u političkom smislu koji mu je prvenstveno i bio na umu. Imao je potporu značajnih ljudi poput primjerice češkog pjesnika i rodoljuba Jana Kollara.

Što se tiče književnih vrsta u narodnom preporodu, najzastupljenija je bila poezija čiji su najpoznatiji predstavnici Stanko Vraz, Petar Preradović, Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski... Neki od njih su prije propjevali na njemačkom jeziku, ili čak na kajkavštini jer su štokavski najprije trebali naučiti.

Razvijena je bila i drama koju pišu Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mirko Bogović i Antun Nemčić Gostovinski. Osim toga, veoma popularna bila je i putopisna proza. Vrijedi istaknuti da u hrvatskom narodnom preporodu nema romana. Iako ga europska književnost toga vremena bilježi, roman, kao značajniji oblik, u našu literaturu dolazi tek s velikim Šenoom. Ipak, polazište ovoga rada upravo je poezija.

Povijesno-politički kontekst prve polovice 19. stoljeća

Prva polovica 19. stoljeća, u kojoj se „dogodio“ i hrvatski narodni preporod, a unutar njega i ilirski pokret, u znaku je nekoliko bitnih političkih događaja, društvenih procesa i promjena. Hrvatska je u 19. stoljeće ušla razjedinjena i raskomadana. U to je vrijeme bila politički razdijeljena na više pokrajina (Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Vojnu krajinu...) koje su bile pod vlašću triju careva, a jezično i književno podijeljena dijalektima, od kojih je svaki na svojem govornom području nosio ulogu književnoga jezika.

Polovicom drugoga desetljeća navedenoga stoljeća, u Hrvatskoj se počinju osjećati nova duhovna kretanja i ideje kao prethodnice budućega narodnoga preporoda. U političkom smislu, vrijeme je to kada jača germanizacija kao posljedica Metternichova apsolutizma (1812.), a potrajat će sve do tridesetih godina. Nakon pada Napoleona, velik dio hrvatskih zemalja, poput Dalmacije i Istre, vraća se pod vlast austrijske carevine. Početkom slabljenja francisejskog apsolutizma, nazvanoga po caru Franji I., oko 1825. godine počinje i pritisak Mađara na Hrvatsku. Oni na Požunskom saboru 1825. godine traže uvođenje mađarskoga kao obveznoga nastavnoga jezika u hrvatske škole, no Hrvati i dalje uspijevaju zadržati latinski uredovni jezik. No, već 1827. godine, Hrvatski sabor prihvaća odluku da se mađarski uvede kao obvezan jezik u više škole, a kraljevskom naredbom mađarski je jezik proglašen obveznim predmetom za sve učenike hrvatskih gimnazija 1833. godine.

U tom je razdoblju dubrovačka književnost završila svoje slavne trenutke Gundulićem i njegovim suvremenicima, a slavonska književnost nakon Relkovića i Katančića nema značajnijeg književnog stvaratelja. Kajkavska je književnost nakon Frankopana, Zrinskog, Vitezovića i Katarine Patačić svedena na praktične tekstove, najvećim dijelom nabožno-utilitarnoga karaktera, a tek malo s tzv. kajkavskim pjesmaricama. Valja napomenuti da je tu iznimka Tituš Brezovački, jedini izvorni dramski stvaratelj toga vremena.[1] Na kraju drugoga desetljeća, DjelaRevolucionarna i presudna bila je 1848. godina, kako u Europi tako i u Hrvatskoj. Što se Hrvatske tiče, te je godine Josip Jelačić izabran za bana i osniva Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu. Traži se ujdinjenje svih hrvatskih zemalja, jednako izborno pravo itd. U navedenoj su godini, između ostaloga, nastala ponajbolja djela ilirskih pisaca: „Đulabije“ Stanka Vraza, „Grobničko polje“ Dimitrija Demetra, „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića, a 1840. u Zagrebu je izvedena i prva hrvatska drama „Juran i Sofija“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog.situacija je u Hrvatskoj bila jako teška, i to najviše zbog činjenice da je došlo do odnarođivanja, a obrana i nacionalnog i državnog identiteta postala je sve slabija.

Poznati su stihovi zagrebačkoga kanonika Pavla Štoosa koji će zaplakati nad sudbinom svoje domovine utvrđujući činjenicu gubljenja nacionalne svijesti:

...Vre i svoj jezik zabit Horvati

Hote, ter drugi narod postati!...[2]

Stihovi pjesme „Kip domovine vu početku leta 1831.“, opomena su i poziv da je kucnuo zadnji trenutak da se Hrvati trgnu i počnu aktivno djelovati na buđenje nacionalne svijesti. Pjesma-prigodnica tiskana je kao letak, pod nazivom „Nut novo leto! Mati – sin – zorja“ prvi put 1831. godine u Zagrebu, a objavljena u Gajevoj Danici 1835., u trećem broju.

Hrvatska se politika zbog sve većih pritisaka i pokušaja najprije germaniziranja, a potom sve više prijetećeg mađarskog nacionalizma našla u nezavidnom položaju. Naime, trebala je odlučiti kako obraniti ugroženi postojeći feudalni poredak feudalne Hrvatske, ali istodobno poraditi i na preobrazbi u moderno građansko društvo na načelima na kojima su se ti procesi već događali diljem Europe. Na to pitanje odgovor traže mladi predstavnici građanskoga staleža, ali i ljudi potekli iz puka koji su okupljanjem oko Ljudevita Gaja kao karizmatskog vođe i ideologa početkom tridesetih godina započeli, inicirali narodni preporod u Hrvatskoj koji će se vrlo brzo razviti u ilirski pokret, o kojemu će više riječi biti dalje u tekstu.

Gaj je zastupao ideju o etničkom i jezičnom povezivanju južnih Slavena, ali valja napomenuti da ta ideja zapravo nije bila nešto novo jer su je prije njega isticali neki značajni Hrvati – od Jurja Križanića do Pavla Rittera Vitezovića. Nema sumnje da je Gajeva ideja pokrenula ilirski pokret u prvom redu kao mogućnost otpora austrijskom centralizmu te mađarskom nacionalizmu. Bio je uvjeren da će taj cilj najsigurnije postići kulturnim djelovanjem, i to ponajprije uvođenjem štokavštine kao književnog standarda te potpunim podređivanjem književnoga stvaralaštva aktualnim zahtjevima političke aktivnosti, a prije svega buđenju nacionalne svijesti hrvatskoga naroda.

U ovom razdoblju prevladavaju napetosti između Hrvata i Mađara zbog mađarskih želja za prevlašću nad hrvatskim područjima, ali i zbog sukoba unutar staleških odnosa. S obzirom na to da su Mađari sve više predstavljali prijetnju samom Beču i njegovoj centralističkoj politici, a otpor i nacionalno osvješćivanje u Hrvatskoj bivali sve jači – dolazi do sukoba u kojemu će bečka vlast pomoću Hrvata pokušati, ali i uspjeti obraniti i učvrstiti svoju poziciju.

Revolucionarna i presudna bila je 1848. godina, kako u Europi tako i u Hrvatskoj. Što se Hrvatske tiče, te je godine Josip Jelačić izabran za bana i osniva Bansko vijeće kao samostalnu hrvatsku vladu. Traži se ujdinjenje svih hrvatskih zemalja, jednako izborno pravo itd. U navedenoj su godini, između ostaloga, nastala ponajbolja djela ilirskih pisaca: „Đulabije“ Stanka Vraza, „Grobničko polje“ Dimitrija Demetra, „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića, a 1840. u Zagrebu je izvedena i prva hrvatska drama „Juran i Sofija“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Primarna uloga ilirskoga pokreta bila je kulturnoga karaktera. U književnom smislu, na njega je najviše utjecala poetika njemačkoga romantizma koji je u prvi plan stavljao jezik kao osnovu narodnosti i nacionalnog identiteta, zatim ideja sveslavenstva.[3]

Ilirski pokret i Ljudevit Gaj

Hrvatski narodni preporod, u povijesnom i književnom smislu, uglavnom se smješta u razdoblje između dva apsolutizma: Metternichova iz 1815. godine te desetogodišnjeg Bachova koji je završio 1860. godine. Ipak, stvarno organiziran preporod započinje uvođenjem štokavštine kao standardnoga književnoga jezika u Gajevu listu Danica, 1836. godine, što ne proturječi činjenici da već od poziva Maksimilijana Vrhovca o skupljanju blaga ne započinje borba za, u prvom redu, jezični preporod Hrvata, pa i politička borba za modernom hrvatskom nacijom.

Ilirski pokret (ilirizam) kao terminološka oznaka za preporodna kretanja označava samo jedan segment zbivanja u složenom narodnom preporodu, političke, kulturne, jezične i književne obnove. Ilirski je pokret začela skupina mladih građanskih intelektualca na čelu s Ljudevitom Gajem, kako je ranije spomenuto. U početku je pokret nosio izrazito politički karakter u kojemu je književnost bila posve podređena. Naime, jedina joj je namjena bila buditi nacionalnu svijest Hrvata. Važno je napomenuti da je narodni preporod značio mnogo duži proces od trajanja samog ilirskog pokreta koji je dovršen 1849. godine.[4]

Izraz „ilirski pokret“ najčešće se koristio u političkoj povijesti, dok se u povijesti hrvatske književnost uglavnom uzima naziv „ilirizam“. Uzmemo li danas u obzir sve razloge i proturazloge takvom imenovanju, ne vidimo za njih prava opravdanja. Ilirska ideja i ilirsko ime bili su samo jedna epizoda u tijeku preporodnih događanja, faza u razvoju preporodne misli koju su kasnije i sami preporoditelji napustili. Književno, ta epizoda bila je vrlo glasna i programatski ambiciozna, ali u čisto literarnom smislu prilično neplodna, kako količinom tako i vrijednošću radova koji su nastali nakon 1842. ili prije 1836. godine.[5]

Ilirski pokret imao je nekoliko faza. Od početka tridesetih godina pa sve do četrdesetih vladala je svojevrsna euforija; prihvaćen je Gajev prijedlog grafijske reforme (1835.), pokrenut je časopis Danica te se od 1836. godine primjenjuje Derkosov i Draškovićev prijedlog o preuzimanju štokavštine kao standardnoga književnoga jezika. Danica u tom vremenu ne bilježi veća književna ostvarenja. Prevladavaju budničarski sadržaji te programski članci koji otvaraju pitanja jezika i nacionalnog identiteta. Sam Gaj se zanosio ponajviše političkom opcijom, idejom oslobađanja od mađarizacije.

Zanimljivo je Gajevo zanošenje idejom pravopisa koji je Gaju predstavljao osnovicu rješavanja pitanja zajedničkoga književnoga jezika kao temelja za političko djelovanje u smislu ujedinjavanja oko ideje južnoslavenstva. No, upravo u to vrijeme jačala je mađarizacija te rasprava o uvođenju mađarskoga jezika kao službenog u hrvatske javne ustanove.

Upravo u jednom pismu Jana Kollara Gaju može se iščitati Gajeva okrenutost političkim ciljevima (s iluzijom ujedinjenja Hrvatske s ostalim Južnim Slavenima), a ne književne, umjetničke: „Za sad bi bolje bilo izdavati časopis za znanost i zabavu, nego političke novine“.[6] Danica, koja je počela izlaziti 1835., od 1836. godine nosi naziv Danica ilirska, kojemu je Gaj i težio. U njoj je pisao proglase koji su zapravo predstvaljali njegove programe, a tiskao je i tekst svoje najpoznatije budnice „Još Horvatska ni propala“ koja je postala svojevrsnim prototipom budničarske poezije uopće u preporodno doba. Sedam godina nakon početka izlaženja Danice ilirske čitava situacija jenjava. Postalo je jasno da ostali narodi neće prihvatiti Gajevu ideju o južnoslavenskom povezivanju pod ilirskim imenom. Gaj je počeo gubiti mnoge suradnike koji su prednost davali književnosti. Tako se, primjerice Vraz, Vukotinović i Rakovac odvajaju 1842. godine od Gaja i započinju odvajati časopis Kolo s podnaslovom „članci za literaturu, umitnost i narodni život“. Jedan od većih udaraca Gaju bilo je ukidanje ilirskoga imena 1843. godine, kada je Austrija vjerojatno osjetila opasnost njegova političkoga djelovanja. Gaj će nakon toga posegnuti za vlastitim motivom koji je opjevao u svojoj najpoznatijoj budnici, no ovoga puta s malo drugačijim, posprdnim tonom u kojoj je Rakovca, Vukotinovića i Vraza nazvao „rakom, vukom i vragom“.

S književnoga stajališta Gajevo stvaralaštvo nije suviše značajno. Uz spomenute budničarske stihove i prozni pokušaj na njemačkome jeziku, objavio je tek nekoliko kajkavskih stihova s rodoljubnom intonacijom i idiličnim pjezažnim motivima („Slavoglaszie iz Zagorja“, 1832.) i pjesnički zbirku „Kosinke ilirske“ (1835.) te s Vukotinovićem „Glogovkinje Horvatske“ (u kojoj se nalazi i njegova budnica „Horvatov sloga i zjedinjenje“, poznatija po prvom stihu „Još Horvatska ni propala“). Kao političar Gaj je ostao nerealan i neuspješan, a kao osoba prilično kontroverzna ličnost, no sve u svemu, ostao je stvarni začetnik borbe mladoga građanskoga društva za nacionalno osamostaljenje i modernu hrvatsku naciju.[7] Unio je među Hrvate pojam naroda koji se ne zasniva samo na staleškim kategorijama, nego na jeziku, običajima, vjerovanju. Preporod je konstituirao jedinstvenu hrvatsku kulturu, ne samo plemstvo, nego i mlado građanstvo i čitav narod bio je upleten u raspravu o vlastitoj nacionalnoj egzistenciji.[8]

Dopreporodna književnost (1750. – 1830.)

Gotovo sve dosadašnje književnopovijesne studije i povijesti hrvatske književnosti promatrale su 18. stoljeće kao cjelovito i kulturno i književno razdoblje i obilježavale ga ako epohu „prosvjetiteljstva“ jer su se povodile za europskim literarnim procesima. Tijekom hrvatske književnosti od njezinih početaka pa sve do ilirizma, Đuro Šurmin i Dragutin Prohaska periodiziraju razdoblje ilirizma u tri veće cjeline: po njima 18. stoljeće pripada drugoj fazi od srednjega vijeka do tridesetih godina 19. stoljeća; Branko Dreschler Vodnik cijelo 18. stoljeće sagledava pod JezikO važnosti pisanja na hrvatskome jeziku upozorava tekst Antuna Mihanovića „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“ iz 1815. godine. Među prvima u svojoj generaciji u navedenome tekstu pisao je o pitanju jezika ne samo kao običnog sredstva komunikacije, nego kao i o problematiziranju tog jezika na višoj raznini sa širim značenjem koje nije ostajalo isključivo na potrebi zadovoljavanja aktualnih Gajevih političkih intencija.zajedničkim terminom: prosvjetiteljstvo. Antun Barac, njegov učenik, također periodizira hrvatsku književnost po stoljećima, pa tako i 18. stoljeće gleda kao razdoblje koje je obilježeno prosvjetiteljskim tendencijama. Slavko Ježić je u svojem povijesnom pregledu hrvatske književnosti 18. stoljeće imenovao razdobljem „racionalizma“ i „narodnog prosvjećivanja“, dok je Mihovil Kombol isto stoljeće nazvao stoljećem racionalizma i prosvijećenosti, ali je kao posebni korpus izdvojio prva desetljeća 19. stoljeća pod nazivom „Sjeverna Hrvatska uoči preporoda“.

Dakle, većina literarnih povjesnika slaže se da je 18. stoljeće cjelovito, literarno razdoblje označeno neliterarnim terminima kao što su prosvjetiteljstvo, racionalizam, jozefinizam, a prva tri desetljeća 19. stoljeća, prije pojave ilirskoga pokreta označuju kao „književnost uoči preporoda“.

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 1813. svojim proglasom svećenstvu poziva na skupljanje narodnog blaga i običaja.[9] Naime, Vrhovac traži da se počnu prikupljati „obsene riječi hrvatske ili slavonske (kajkavske ili štokavske), svakojake poslovice i narodne pjesme i to s jasnim razlogom: kako bi se osjetila obilnost, krasota i snaga jezika hrvatskoga, kao i čistoća riječih koja sva stranska isključuje i njegova krasota do uresa kojim se drugi narodni jezici danas diče, pristupiti i moći“.[10]

O važnosti pisanja na hrvatskome jeziku upozorava tekst Antuna Mihanovića „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“ iz 1815. godine. Među prvima u svojoj generaciji u navedenome tekstu pisao je o pitanju jezika ne samo kao običnog sredstva komunikacije, nego kao i o problematiziranju tog jezika na višoj raznini sa širim značenjem koje nije ostajalo isključivo na potrebi zadovoljavanja aktualnih Gajevih političkih intencija.

Valja spomenuti i Ivana Derkosa, autora brošure na latinskom jeziku „Duh domovine nad uspavanim svojim sinovima“ iz 1832. godine, nakon Gajeve „Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ iz 1830. godine. Derkos u svojoj brošuri predlaže da se štokavštinom ujedine sve hrvatske zemlje dotad jezično razjedinjene na tri govora: štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Na samom početku raspravlja o temeljnim pitanjima i problemima kao što su „domovina“ i „patriotizam“. Vrlo moderno tumači domovinu kao složenu tvorevinu koja je to po zemlji u „kojoj svojevoljno ostajemo (...) s nakanom da se ne selimo iz nje“, po „temeljnim ugovorima po kojima se u pravom smislu države mogle i sada se mogu osnivati“ i – prije svega – domovina je onaj narod i ona zemlja „u kojoj sam mladjan iznikao iz krila ili s kojim imadem zajedničko podrijetlo.“ U duhu romantičarske filozofije, Derkos je patriotizam logično povezao s jezikom kao bitnim identitetom nacionalnog bića jer „bitan predmet patriotizma je materinji jezik“.[11]

Romantizam u hrvatskoj književnosti

Romantizam u književnosti nije nastao istovremeno u svim europskim zemljama, ni iz istih pobuda. Nije se svugdje jednako manifestirao i opravdano je mišljenje u književnosti znanosti da je romantizam jedan od najsloženijih i najprotuslovnijih književnih pokreta i teorijsko-estetskih uopće pravaca uopće.

Ipak, jedno je sigurno: romantizam kao književni pokret i stilsko razdoblje javlja se u pojedinim europskim zemljama u vrijeme njihovih velikih, prevratničkih društvenih i nacionalnih gibanja i promjena do kojih dolazi potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Bez obzira na to gdje se pojavio, romantizam je bio tijesno vezan uz pojam slobode, umjetničke ili političke. Romantičari su poticali i podržavali proces nacionalnog buđenja i osvješćivanja, izgradnje nacionalne svijesti i oblikovanja modernih nacija.

U hrvatskoj književnosti, romantizam se javlja u specifičnom obliku i prvom svojom fazom podudara se s razdobljem hrvatskoga narodnog i književnog preporoda. Hrvatski književni romantizam nadahnut je preporodnom mišlju, nošen preporodnom idejom u vrijeme Bachova apsolutizma. U prvoj fazi najviše su se pisale pjesme, a u drugoj prevladavaju pripovijetke. Tragovi romantizma u hrvatskoj književnosti osjećat će se sve do Šenoine smrti i do pojave mladih, većinom pravašaki orijentiranih književnika koji u našu literaturu definitivno unose poglede i metode realizma. [12]

Poezija hrvatske preporodne književnosti

I poezija je, kao jedan od najzastupljenijih žanrova preporodne književnosti, platila svoj danak općem zastoju i krizi književnoga stvaralaštva početkom 19. stoljeća, prouzrokovanih namjerama pokretača ilirskoga pokreta da literarnu riječ posve podrede domoljubnim, političkim ciljevima mladoga građanskoga društva. Tek se nekoliko najznačajnijih imena (Vraz, Mažuranić, Demeter, Preradović) svojom originalnošću izraza uspjelo izdići iz kolektivne atmosfere duha i deklarativnih patriotskih zanosa koja je prevladavala sve do pojave Augusta Šenoe.

Općenito, estetska je odrednica djela bila zanemarivana, a važan kriterij u vrednovanju bio je što patetičnije i deklarativnije naglasiti i istaknuti rodoljublje, domoljublje i programatske ciljeve ilirizma. Sve je to, dakako, produkt stvarne situacije, ugroženog nacionalnog identiteta, kako je već istaknuto u povijesno-političkom kontekstu. Pojava Gajeve pjesme „Horvatov zloga i zjedinjenje“ (poznatije po prvom stihu „Još Horvatzka ni propala“) 1932./1933. godine u „Daniczi“ predstavljala je, osim uvoda u njegove političke aktivnosti i programe, žanrovski prototip najčešće objavljivane pjesme do šezdesetih godina – budnicu.

Važno je spomenuti problem jezika koji je pjesnicima tada najizraženijeg domoljubnog izraza predstavljao prepreku. Većina je pisaca prije propjevala njemačkim nego hrvatskim jezikom (Gaj, Kukuljević, Preradović) ili im je kajkavština bila materinjim jezikom, a štokavski im je standard predstavljao problem jer su ga, zapravo, tek trebali naučiti.

I dok se značajniji pjesnici muče s problemima jezika, oni drugi koji su pisanje stihova shvatili tek kao patriotsku dužnost, žanr budnice i davorije, poslanice i prigodnice pojednostavnili su u izrazu do krajnosti, varirajući temu s redovitim motivima domovine, sloge, ilirstva i slavenstva.

Ilirci su smatrali da se takvom stanju stvari moguće oduprijeti samo slogom i optimizmom, vjerom u bolju budućnost, ali i aktivnom borbom. Od borbenih stihova kao što su Gajevi:

Hajde bratjo, haj junaci

Konjanici i pešaci

Brusmo sablje, brusmo kose

Nek se zlobi na strah nose[13],

ili Kukuljevićevi:

Na noge se diž'te

Mač u ruke sada!

Tudnjistvo nek padne

Slavjanstvo da vlada[14],

do onih stihova u kojima se pjesnici okreću duhu i umu umjesto puški, sa željom da izraze kao npr. Pavao Štoos:

Što su djedi mačem bili

To će duhom bit unuci.[15],

budnice i davorije u tom su vremenu, bez obzira na vlastitu literarnu vrijednost, odigrale vrlo značajnu ulogu. PjesniciVažno je spomenuti problem jezika koji je pjesnicima tada najizraženijeg domoljubnog izraza predstavljao prepreku. Većina je pisaca prije propjevala njemačkim nego hrvatskim jezikom (Gaj, Kukuljević, Preradović) ili im je kajkavština bila materinjim jezikom, a štokavski im je standard predstavljao problem jer su ga, zapravo, tek trebali naučiti. I dok se značajniji pjesnici muče s problemima jezika, oni drugi koji su pisanje stihova shvatili tek kao patriotsku dužnost, žanr budnice i davorije, poslanice i prigodnice pojednostavnili su u izrazu do krajnosti, varirajući temu s redovitim motivima domovine, sloge, ilirstva i slavenstva.Svojom jasnoćom, jednostavnošću i stalnim ponavljanjem bitnih sastavnica o kojima je ovisna opstojnost jednog naroda kao što su sloga, etičnost, vrijednost jezika, osmišljavanje geografskih ljepota domovine (koja je najviša vrijednost) kao temeljnih izvora domoljubne svijesti. Bolje od bilo kojeg političkog čina uspjele su ući u hrvatskog čovjeka, učvrstiti njegov nacionalni identitet. Kako im i sam naziv kaže, budnice i davorije su pjesme u kojima se biranim riječima poziva na podizanje i isticanje narodne svijesti, zajedništva, ljubavi i sloge te rada za domovinu. U njima se ogleda duh i atmosfera preporodnog vremena, što ponajbolje predstavlja svepoznata Gajeva pjesma „Horvatov sloga i zjedinjenje“, nastala potkraj 1832. Pjesma je primjer istinske hrvatske preporodne pjesme u kojoj su pogledi mlade generacije izneseni na zanosan i pokretački način. Svojim tonom pjesma kao da i nije napravljena za čitanje nego za glasno kazivanje, s jasnom namjerom da svojom snagom osvoji

slušatelje i probudi ih iz mrtvila. Gajeva je budnica bila prva pjesma u nizu mnogih drugih, sličnih (Vukotinovićeva „Nek se hrusti šaka mala“, Demeterova „Prosto zrakom ptica leti“; Štoosova „Poziv u ilirsko kolo“) nastalih u tom vremenu i s istim ciljem – buđenje nacionalne svijesti.[16]

Početkom četrdesetih godina 19. stoljeća početna domoljubna euforija polako jenjava. Gaj se sve naglašenije opredjeljavao za političku opciju ilirizma što je rezultiralo skupinom ilirskih pisaca koji su počeli lučiti umjetnost od politike te književnost shvaćati u romantičarskom smislu kako ju je u to doba (i ranije) doživljavala Europa.[17]

5.1. Stanko Vraz

Stanko Vraz bio je Gajev glavni oponent originalnog pjesničkog izraza. Dok je Gaj pisao varijacije na temu vlastite budnice kojom je započeo, Vraz ga je nepoštedno napadao svojim satirama i epigramima.

Vraz se zalagao za književnost originalnog izraza, iskrenog isjećanja i doživljaja. Satiru koju je oživio prihvatili su i Vukotinović, Nemčić te Trnski. Vraz je, za razliku od početka ilirskoga pokreta koji je vrvio domoljubnim stihovima, uveo liriku s ljubavnim motivima. No, ni ona nije bila pošteđena diletantskog stihotvorstva, ali bila je u maloj prednosti pred ukalupljenim budničarsko-davorijskim stihovima. Sam se motiv ljubavi ostvarivao na individualnim emocijama pojedinca, a ne na izvanjskim društvenim, kolektivnim osjećanjima pa je opasnost od moguće prosvjetiteljsko-didaktičke poruke pjesme, kakvu su imali domoljubni stihovi, bila svedena na minimum. Ipak, ta ljubavna lirika predstavljala je simbiozu s aktualnim domoljubljem, ispreplićući ljubav prema ženi s ljubavlju prema domovini, i dalje kao visokoj vrijednosti. Ljubav prema domovini nerijetko je u toj „ljubavnoj lirici“ prevladavala.[18]

Najpoznatiji je njegov ciklus pjesama „Djulabie“ (Đulabije) iz 1838. godine koji je donio osvježenje u aktualnu budničarsku poeziju. Uz motiv domoljublja, on uvodi motiv ljubavi prema voljenoj ženi i tako ispreliće doživljaj žene s iskrenim domoljubnim narodno-slavenskim osjećanjima. Takvo će se ispreplitanje nastaviti na neki način sve do pojave Silvija Strahimira Kranjčevića.[19] Uzore je tražio i u klasičnoj i velikoj europskoj romantičarskoj poeziji, ali i u manje dragoj poeziji dubrovačkih pjesnika te tradiciji narodnog stvaralaštva. Prvi hrvatski romantičar, osnivač hrvatske književne kritike, pjesnik koji se ogledao u gotovo svim poetskim oblicima romantičarske epohe – Stanko Vraz ostavio je dubok trag u početcima hrvatske književnosti pisane na štokavskom književnom jeziku.[20]

5.2. Petar Preradović

U još jednoj hrvatskoj pjesničkoj osobnosti onoga vremena supostojali su klasicizam i romantizam, snažan individualizam i osjećanje zajedništva. Riječ je o Petru Preradoviću, čovjeku kojega su suvremenici smatrali preporodnim bardom.[21] Prve stihove napisao je na njemačkome jeziku, a pjesništvo na hrvatskome jeziku započinje uključivanjem u preporodni zamah u Zadru u kojem je Ante Kuzmanić započeo pripreme za izdavanje lista Zora dalmatinska. Nakon što je napisao prvu pjesmu na hrvatskome jeziku, „Poslanica Špiri Dimitroviću“, u prvom broju Zore dalmatinske objavio je svoju poznatu pjesmu „Zora puca, bit će dana“ kao svojevrsni programski tekst pokrenutog časopisa. Otada pa doslovce do smrti Preradović objavljuje stihove u različitim časopisima onoga vremena. Od početnih domoljubnih stihova, preko mnogo ljubavne lirike, prelazio je ka razmišljanjima o enigmi života i spiritualnome. Zadržat ćemo se na njegovom domoljubnim stihovima.

Iako veći dio njegovih domoljubnih stihova na prvi pogled ne odudara mnogo od budničarsko-davorijske poezije prethodnika, ne po motivima i tematici (kao npr. pjesme „Zora puca“, „Bratja“, „Pet čaša“, „Djed i unuk“) u kojima se veliča domovina, ističe potreba i značenje sloge, Preradović ipak svoje domoljublje ne doživljava kao općenacionalni, već kao prvenstveno vlastiti problem. Ponovni susret s domovinom on doživljava kao susret odbjegloga sina s majkom, kao biblijski motiv povratka odlutalog sina (kao npr. u pjesmi „Putnik“). Njegova domovina u pjesmama nije uokvirena u geografski pejzaž, već je svedena na osjećanje kakvo će se primijetiti tek kasnije u Kranjčevićevim pjesmama. Kao i ljubav prema ženi, Preradović je ljubav prema domovini umrežio u jedinstven osjećaj i potrebu da poetski izrazi najintimnije trenutke svog života. Osim toga, među prvim je našim književnicima shvatio da je poezija umjetnost jezika te u svojim pjesmama uzdizao poznavanje, vrijednost i ljepotu vlastitoga jezika.[22] Primjer tomu svakako je jedna od njegovih najpoznatijih pjesma, „Rodu o jeziku“:

Ljubi si ga, rode, iznad svega,

U njem živi, umiraj za njega!![23]

5.3. Ivan Mažuranić

Ivan Mažuranić svakako je najznačajnije ime hrvatske preporodne književnosti. Iako je njegovo književno djelovanje trajalo dosta kratko, od 1835. do 1848., cjelokupnim djelovanjem i književnim opusom, poglavito „Smrti Smail-age Čengića“, predstavlja djelo izuzetne književne vrijednosti i nepotrošivosti svojih humanih i općeljudskih poruka. Mažuranićevo djelo obuhvaća nekoliko pjesama („Vinodolski dolče, da si zdravo“, „Primorac Danici“...), nadopunu/dopjev 14. i 15. pjevanja Gundulićeve velepjesni „Osman, te Smrt Smail-age Čengića“ – romantičarske poeme/dramske pjesni od 1134 stiha.[24] Sasvim je razumljivo da u trenutku nastupanja generacije iliraca i Mažuranić svoja promišljanja usklađuje s aktualnim društvenim trenutkom; početkom razvijanja preporodne misli i ideje, sveopćim spoznavanjem vlastitog nacionalnog bitka, ali i naglašeno isticanom moralnom kategorijom kao nužnom pretpostavkom za uspostavljanje željenog narodnog identiteta. On smisao domoljublja shvaća složenije i produbljenije, kloneći se onovremenog površnog budničarskog definiranja i proklamiranja slobode i narodnosti. Uz pitanja domoljublja, narodnosti, utvrđivanja i učvršćivanja nacionalnog identiteta kojih se doticao, povezano je i pitanje jezika. Mažuranić zaključuje, najjednostavnije rečeno, da je jezik najbitnija narodna svetinja. Mažuranićevo je pjesništvo odraz ponajprije Kačićeve pjesmarice (iz najranijeg djetinjstva), staroklasičnih pisaca (Ovidija, Horacija, Vergilija), dubrovačkih književnika, čime se udaljio od onovremenih budnica i davorija.

Mažuranićev spjev „Smrt Smail-age Čengića“ se i stvaralačkim postupcima nametnuo kao izvanserijsko umjetničko djelo, gotovo paradigma daljnjem stvaralaštvu u hrvatskoj književnosti na samom početku prihvaćanja štokavštine kao književnog jezičnog standarda. Neki su dijelovi spjeva primjer realističnog pa i naturalističkog stilskog postupka, kao npr. dijelovi „Harača“ (detalji mučenja raje). Mažuranić se ni u jednom trenutku ne prepušta pretjeranoj emociji.[25]

„Smrt Smail-age Čengića“ u hrvatskoj je književnosti priznato kao djelo klasičnih dosega i neprolaznih umjetničkih kriterija. „Za našu književnost i kulturu ono predstavlja pjesan trajnoga sklada i kanoniziranu vrijednost, koja pomiruje i prožima domaću tradiciju i tada moderne europske dosege.“[26]

Ostala pjesnička imena preporodne književnosti

Važno je spomenuti i Ljudevita Vukotinovića, pjesnika koji se također uklapa u koncepciju isprepletenosti stihova o dragoj i domovini te Ivana Trnskog. No, obojica su ostala tek na razini diletantizma, iako su poznavali zapadnoeuropsku književnost i pokušavali ići njenim romantičarskim tragovima. Uspješniji je bio Mirko Bogović koji u svojim prvim zbirkama među neizbježne motive domovine i ljubavi uklapa jednu notu refleksivnosti.

Ostali lirski žanrovi uz budnice i davorije

Uz specifične vrste domoljubnih pjesama, budnice i davorije, te ljubavnu poeziju, u preporodnoj se književnosti javlja i balada kao prijelazni oblik prema žanru epskog spjeva koji se intenzivnije javlja pedesetih i šestedetih godina 19. stoljeća. Baladu su naši preporodni književnici uzeli po uzoru na Goethea i Schillera. Bila je vrlo pogodna za opise događanja iz povijesne prošlosti. Stanko Vraz i Petar Preradović ostvarili su u nekim svojim baladama visoke umjetničke domete, a pisao ih je i Vukotinović.

Pojava Dimitrija Demetera i njegove poeme „Grobničko polje“ označila je iznenađenje i novost, kao i pojava Mažuranićeva spjeva „Smrt Smail-age Čengića. Njegov se spjev pojavio u vrijeme kada je u Zagrebu slavljena 600. obljetnica slobodne općine na Griču i bitke kod Grobničkog polja, u kojoj su Hrvati, prema predaji, porazili Mongole (Tatare). Proslava događaja Demeteru je bila prilika da se istaknu aktualni sadržaji; iako je riječ o dalekoj prošlosti, u spjevu progovara ilirska stvarnost, a posebno je istaknuta poruka: „Tu nek Hrvat uči, koja mu je cijena!“[27] U „Grobničkom polju“ isprepleteno je epsko s lirskim, naracija sa slikom, ugrađena je i budnica „Pjesme Hrvata“ (koja počinje stihom „Prosto zrakom ptica leti“) te lirski intonirana „Pjesma Tatarkinja“. Svi dijelovi poeme napisani su u različitim metrima, naracija je umrtvljena, a sadrži i dramske dijaloge. Sve dosad nabrojene značajke ukazuju na to da je „Grobničko polje“ hibridna jezična tvorevina, moglo bi se ustvrditi i stihovani putopis jednoga sna.[28]

Pedesetih su godina hrvatsku preporodnu književnost obilježili Grgo Martić i Luka Botić. Dok Martić opservira političke događaje i društvene mijene u Bosni, Botić u dotadašnji ideološki kontekst društvene i političke situacije unosi romantičarsku viziju individualne čovjekove slobode. Poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća, pod utjecajem literarnih i izvanknjiževnih čimbenika, našla se na samom raskrižju različitih stilova, razvijajući se pomalo atipično od ondašnjih europskih književnih procesa. Miješali su se i prožimali različiti stilski postupci, od klasicizma i sentimentalizma do predromantizma i romantizma s najizraženijim obilježjima narodne književnosti. Hrvatski pjesnici istovremeno pišu o zvijezdi Danici, slobodi, zori, zajedništvu i kolektivnom doživljaju nacionalne svijesti što je drugačije od europskog pjesničkog stvaralaštva s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Prevlast domoljubne lirike nad drugim književnim vrstama rezultat je i zadaća što ih je književnost imala. Iako su nacionalne zadaće bile na prvom mjestu književnih nastojanja, nisu zaboravljani ni životni i emocionalni sadržaji po kojima se hrvatska poezija toga vremena približavala europskim nastojanjima.

Tihana Pšenko, Jelena Bartulović
Obnova

Vaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge "Obnova" možete pratiti na www.obnova.com.hr.

Literatura

Bošković, Ivan, (2007), Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma, Split

Jelčić, Dubravko, (1993), Preporod književnosti i književnost preporoda, Matica hrvatska, Zagreb

Prosperov-Novak, Slobodan, (2004), Povijest hrvatske književnosti, Između Pešte, Beča i Beograda, (Svezak II.), Marjan tisak, Split.

Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnost 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb

Bilješke

[1] Skupina autora, (2006), Čitanka za 3. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb; str. 8.

[2] Citat: Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, str. 6.

[3] Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb; str. 6–8.

[4] Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[5] Jelčić, Dubravko, (1993), Preporod književnosti i književnost preporoda, Matica hrvatska, Zagreb; str. 63.

[6] Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, str. 38.

[7] Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[8] Jelčić, Dubravko, (1993), Preporod književnosti i književnost preporoda, Matica hrvatska, Zagreb.

[9] Usp. Skupina autora, (2006), Čitanka za 3. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb; str. 8.

[10] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb; str. 23.

[11] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnost 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb; str. 24–28.

[12] Usp. Jelčić, Dubravko, (1993), Preporod književnosti i književnost preporoda, Matica hrvatska, Zagreb; str. 60– 61.

[13] Citat: Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb; str. 77.

[14] Citat: ND; str. 77

[15] Citat: ND; str. 77.

[16] Usp. Bošković, Ivan, (2007), Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma, Split.

[17] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[18] Usp. Prosperov-Novak, Slobodan, (2004), Povijest hrvatske književnosti, Između Pešte, Beča i Beograda, (Svezak II.), Marjan tisak, Split; str. 18.

[19] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[20] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[21] Usp. Prosperov-Novak, Slobodan, (2004), Povijest hrvatske književnosti, Između Pešte, Beča i Beograda, (Svezak II.), Marjan tisak, Split.

[22] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[23] Citat: ND; str. 86.

[24] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[25] Usp. Šicel, Miroslav, (2004), Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća (Knjiga I.), Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb.

[26] Citat: Bošković, Ivan, (2007), Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma, Split; str. 142.

[27] Usp. Bošković, Ivan, (2007), Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma, Split.

[28] Usp. Prosperov-Novak, Slobodan, (2004), Povijest hrvatske književnosti, Između Pešte, Beča i Beograda, (Svezak II.), Marjan tisak, Split.