Odnos Italije prema hrvatskom pitanju 1918. – 1927.

Uvod

Pitanje koje je u hrvatskoj historiografiji djelomično doticano predstavlja odnos Kraljevine Italije prema hrvatskom prostoru i pokretima koji su se zalagali za stvaranje samostalne hrvatske države. Pozornost je većinom usmjeravana na talijanske zahtjeve za teritorijalnim širenjem kroz Prvi svjetski rat i razdoblje neposredno nakon okončanja sukoba te suradnju ustaškoga pokreta s Italijom od 1929. Prva polovica međuratnog razdoblja ostala je poprilično neistražena, iako su se u tom razdoblju razvijali kontakti između aktera iz hrvatskoga političkoga života s predstavnicima talijanskih vlasti koji će biti temelj za djelovanja koja su uslijedila. Upravo u tom razdoblju, između 1918. i 1927., uspostavljene su konture talijanske vanjske politike prema hrvatskom pitanju koja će trajati sve do 1941.

Vanjskopolitički interesi Kraljevine Italije prema hrvatskom prostoru

Od ujedinjenja Italije pa sve kroz nekoliko idućih desetljeća u njezinom je javnom prostoru pitanje „istočnih granica“ ili „jadransko“ pitanje imalo važno mjesto koje je utjecalo na krojenje gospodarskih i političkih interesa. Nakon povlačenja Osmanskoga Carstva iz Bosne i Hercegovine, Italija je, zahvaljujući ministru vanjskih poslova Di Robilantu, uspjela dobiti jamstva Austro-Ugarske Monarhije da će bilo kakva promjena statusa quo na Balkanskom poluotoku najprije morati dobiti pristanak njezine administracije. Takav je dogovor, sankcioniran u ugovoru s jamstvima o albanskoj autonomiji, trajao sve do početka Prvoga svjetskoga rata i činit će pretpostavku sve većeg političkog utjecaja Italije na prostor s istočne obale Jadrana.[1] Uz službenu državnu politiku postojao je i jasno izraženi interes jednoga dijela talijanske javnosti i raznih udruga koje su zagovarale nacionalni imperijalizam čija je svrha bila „završavanje“ procesa nacionalnoga ujedinjenja s osvajanjem pokrajina Trentina, Venezie-Giulie, Istre i Dalmacije. U nacionalističkim projektima i literaturi, osim pozivanja na rimsku i mletačku prošlost Istre i Dalmacije, nalazila su se i pozivanja na represiju i isključivanje „slavenskog elementa“, posebno kod Attilia Tamara, jednog od istaknutijih iredentističkih aktivista.[2] Uz ovu je struju postojala i suprotna struja čiji je najistaknutiji predstavnik bio Gaetano Salvemini. Ona je potencijalna talijanska osvajanja na istočnom Jadranu smatrala opasnima, prvenstveno zbog možebitnog izostanka vojne sigurnosti novoosvojenih područja i pomanjkanja gospodarskih prednosti, što bi u konačnici predstavljalo iscrpljivanje talijanskih resursa.[3]

U međuvremenu, dok su političari, novinari i intelektualci raspravljali o pitanju istočnih granica, na prekojadranskom prostoru sve je postajao interes rastućega talijanskoga kapitala. Poduzetnik i industrijalac Giuseppe Volpi osnovao je 1903. „Istočno trgovačko društvo“ (Societa commerciale d´Orinte), koje je u početku nastojalo ostvariti koncesije za luke i željeznice u Crnoj Gori, u čemu je imalo potporu talijanske diplomacije koja je tu zemlju htjela istrgnuti iz područja utjecaja Austro-Ugarske Monarhije. Volpijevo društvo proširilo je aktivnost u Albaniju s vlasništvom nad Skadarskom bankom, a s vremenom i u Dalmaciju kada je u Šibeniku osnovalo vlastitu podružnicu za korištenje hidrauličkih potencijala pokrajine. Osim ove, u Bosni i Hercegovini je od 1885. na području šumarstva djelovala i tvrtka „Bottazzoni e Venturini“. Ovakva gospodarska politika trajala je do izbijanja Prvoga svjetskoga rata, kada se službena vlast stavila na stranu nacionalnih ciljeva suprotstavljenih interesima talijanskoga kapitalizma.[4] Tako se Italija uključila u rat na strani Antante uz dogovor o teritorijalnim kompenzacijama. Velika Britanija, Francuska i Rusija, sukladno Londonskom ugovoru od 26. travnja 1915., složile su se da će južni dijelovi Tirola, Gorica, Trst, Istra do Kvarnera, uključujući otoke Cres i Lošinj, središnja Dalmacija i većina dalmatinskih otoka pripasti Italiji u zamjenu za ulazak u rat.[5]

Londonski ugovor trebao je ostati tajan, ali su ga boljševici objavili 1917. kada su došli u posjed tajnih savezničkih dokumenata. Mogućnost da Italija uđe u rat na strani Antante već je 1915. uznemirila političare koji su rukovodili srbijanskim sudjelovanjem u ratu. Strahujući da će Italija uspostaviti uporišta u Dalmaciji i Albaniji, Srbija je počela postavljati zahtjeve za teritorijalnim kompenzacijama, posebno u područjima prema kojima je i Italija postavljala svoje zahtjeve. Potkraj 1915. postalo je razvidno da Italija i Srbija, koja će činiti okosnicu buduće Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, imaju suprotstavljene interese u Dalmaciji.[6] Time je otvoreno pitanje koje je sučeljavalo Italiju i novonastalu jugoslavensku državu kroz nekoliko idućih desetljeća.

Pobjedom Antante 1918. nije u potpunosti riješeno pitanje teritorijalnoga razgraničenja. Već na početku Pariške mirovne konferencije talijanski ministar vanjskih poslova, Sydney Sonnino, imao je poteškoće u legitimiranju zahtjeva vlastite vlade. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Thomas Woodrow Wiloson, osporavao je Londonski ugovor kao relevantan argument talijanske strane jer je smatrao da su ga nadišli događaji na terenu. Prema Wilsonu, strateški razlozi na koje se pozivao Sonnino nisu imali smisla nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije pa je jadranski prostor trebao biti podijeljen prema etničkoj pripadnosti. Talijanska je delegacija odbila ovakav prijedlog i napustila konferenciju. Nepoštivanje Londonskoga ugovora postat će simbol „krnje pobjede“ i Italiju po prvi put navesti da razmotri opcije usmjerene na raspad jugoslavenske države.[7]

Podupiranje hrvatskih napora

Početkom studenoga 1918. talijanska je vojska zauzela čitavo područje koje je Italiji zajamčeno odredbama Londonskoga ugovora. Trst je postao sjedište vojne oblasti „Venezia Giulia“ kojom je zapovijedao general Petitti di Roreto i operativna baza vojnih i političkih informativnih službi koje su djelovale na području oblasti. Na čelu obavještajnoga ureda za okupirana područja – ITO (Informazioni Territori Occupati), bio je pukovnik Cesare Finzi koji se tijekom rata afirmirao u obavještajnom radu usmjerenom protiv Austro-Ugarske Monarhije te je poznavao stanje unutar Slovenije i Hrvatske. Krajem studenog general Pietro Badoglio, zamjenik načelnika Glavnoga stožera, primio je iz Trsta „akcijski plan za Jugoslavene“ kojemu je cilj bio osnažiti strujanja prisutna u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji koja su bila usmjerena protiv ujedinjenja sa Srbijom.

Predložena je propagandna akcija usmjerena stimuliranju separatističkih tendencija. Finzi je istaknuo: „Povećati osjećaj dezorijentacije, učiniti akutnim sve neizbježne razlike, po pitanju etničke pripadnosti, religije i suprotstavljenih interesa – ukazivati na superiornost svih oblika samostalnog vladanja u odnosu na federativne i unitarističke.“[8] Plan je predviđao angažman specijalne skupine od dvjestotinjak agenata uz izdašnu financijsku pomoć i Badoglio ga je proslijedio najvišim političkim i vojnim vlastima. Predsjednik vlade Vittorio Orlando i načelnik Glavnoga stožera Armando Diaz odobrili su ga 9. prosinca. Već početkom 1919. Finzi je stupio u kontakt sa čelnicima Hrvatske pučke seljačke stranke i susreo se sa Stjepanom Radićem. U izvješću upućenom Badogliju i ministru vanjskih poslova Sonninu istaknuo je da je Radić izrazio visoku razinu simpatija prema Italiji i da je njegova stranka odlučno republikanska, usmjerena prema samostalnosti Hrvatske i antisrpskoga karaktera. Kao cilj stranke naveo je hrvatsku republiku koja bi bila neutralna i antimilitaristička te gospodarski vezana uz Italiju, čak i po cijenu određenog „žrtvovanja“.

Finzi je obećao Radiću podršku Italije na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a Sonnino i dolazak delegacije koja bi na konferenciji predstavljala hrvatski narod. Ovakav prijedlog naišao je na protivljenje predstavnika Velike Britanije i Francuske pa je Sonninova inicijativa ostala neuspješna. Unatoč tome, Finzi je postao svjestan potencijalnih učinaka koji bi proizašli iz suradnje s akterima iz Hrvatske pa je od Radića preuzeo peticiju s 200 tisuća potpisa hrvatskih građana koji su pozivali na plebiscit. Sonnino je peticiju koristio kao argument prema predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, računajući na njegovu potporu u dolazak hrvatske delegacije u Pariza, ali je i taj pokušaj ostao bez konkretnog rezultata.[9]

Drugi relevantan hrvatski suradnik Cesarea Finzija u mjesecima nakon Prvoga svjetskoga rata bio je Ivo Frank koji je u predratnom razdoblju s Aleksandrom Horvatom bio čelna osoba Hrvatske stranke prava, kako se službeno nazivala „frankovačka“ skupina, a od 1919. je godine boravio u emigraciji. Od samih je početaka sudjelovao u radu organizacije „Hrvatski komitet“, i to kao njegov čelnik. Taj dio povijesti još je uvijek obavijen velom nepoznanica. Može se sa sigurnošću zaključiti da je Hrvatski komitet bio protujugoslavenska organizacija. Tipično za emigrantsku organizaciju, može se ustanoviti da su čelnici Komiteta računali na pridobivanje inozemnih saveznika, odnosno uključivanje na njihovu stranu onih država koje su imale zaoštrene odnose s Kraljevinom SHS. O tome kako su zamišljali rušenje Kraljevstva SHS/Jugoslavije postoje brojna, nerijetko proturječna razmišljanja. Beč i Budimpešta bili su središta Hrvatskoga komiteta.

U Beču su glavni predstavnici bili general Stjepan Sarkotić i Ivan Perčević. Prema Aglaji Frank, i proslavljeni vojskovođa Svetozar Borojević od Bojne bio je član uprave Hrvatskoga komiteta, iako nijedno historiografsko djelo ne navodi tu činjenicu. S druge strane, u Budimpešti su glavnu riječ imali Ivo Frank i Stevo Duić. Većinu članova Hrvatskoga komiteta činili su bivši pripadnici austro-ugarske vojske (časnici Duić, Stipetić, Glogovac, Petričević, Jesenski i dr.), tako da je organizacija imala i potencijale za ustrojavanje oružanih postrojbi, do čega je i došlo osnivanjem Hrvatske legije u Mađarskoj.[10] Iz Budimpešte je Frank zatražio pomoć talijanske vlade kako bi se organizirala oružana borba protiv novih vlasti Kraljevine SHS čiji bi konačni cilj bila uspostava samostalne hrvatske države. U zamjenu za pomoć, novouspostavljena bi Hrvatska priznala odredbe Londonskoga ugovora. Frank je navodio da ima i suglasnost Stjepana Radića i početkom kolovoza 1919. izjasnio se spremnim za dolazak u Rim kako bi postigao dogovor. U međuvremenu se promijenila politička situacija u Italiji. Pala je vlada Vittoria Orlanda i formirana je nova pod vodstvom Francesca Saverija Nittija koja nije imala namjeru ulaziti u nove vojne intervencije, već se opredijelila za povratak pregovorima na Pariškoj mirovnoj konferenciji i traženju dogovora s Kraljevinom SHS oko teritorijalnoga razgraničenja. Nitti je odlučio napustiti sve pregovore s predstavnicima hrvatskih političkih organizacija, ali je njegova vlada imala poteškoća u nametanju svoje odluke u vojnim krugovima koji su praktično kontrolirali situaciju na pograničnom području.[11]

Vođeni od strane Gabrielea D´Annunzija i satnika Nina Host-Venturija, pobunjeni talijanski vojnici ušli su u noći s 11. na 12. rujna 1919. u Rijeku i stavili je pod svoju kontrolu. Rijekom su kao autonomnim teritorijem vladali do kraja 1920. godine.[12] Netom uspostavljena revolucionarna vlast u Rijeci pokrenula je konspirativnu aktivnost usmjerenu protiv Kraljevine SHS. Vodeću su ulogu u tome imala tri D´Annunzijeva dužnosnika: satnik Nino Host-Venturi, zadužen za vojnu djelatnost u Rijeci, bojnik Giovanni Giuriati, predstojnik D´Annunzijeva ureda i odvjetnik Eugenio Coselschi, D´Annunzijev osobni tajnik. Giuriati je bio upoznat s aktivnostima pukovnika Finzija s obzirom na odnos prema Kraljevini SHS te je i sam razvio plan za pobunu nesrpskih naroda i njihova povezivanja s Italijom. Krajem siječnja 1920. Giuriati je stupio u kontakt s Ivom Frankom i pozvao ga u Rijeku gdje je čelnik Hrvatskoga komiteta sudjelovao u postizanju dogovora o pobuni unutar granica Kraljevstva SHS s njim i Host-Venturijem. Giuriati se za financijsku i materijalnu pomoć u Rimu obratio generalu Pietru Badogliju koji je od 2. prosinca 1919. obavljao dužnost načelnika Glavnoga stožera. Badoglio je smatrao da bi vojna akcija uz pomoć Italije bila uspješna i dao je svoju podršku, ali bez suglasnosti vlade koja je bila za pregovore nije mogao jamčiti financiranje takve kampanje. Napetosti između vojnoga vrha i Nittija su 21. svibnja 1920. doveli do pada njegove vlade te izborom nove pod predsjedanjem Giovannija Giolittija koji je izrazio još udaljenije stavove prema vojnoj intervenciji i neprijateljstvima prema Kraljevini SHS. Imenovanjem Carla Sforze, bivšeg talijanskog veleposlanika u Kraljevini Srbiji u dobrim odnosima s kraljem Aleksandrom, na mjesto ministra vanjskih poslova, odbačena je svaka mogućnost podrške vojnoj akciji.[13]

Pregovori između Franka i Giuriatija doveli su do dogovora koji je zaključen 5. srpnja 1920. u Veneciji gdje su potpisane dvije konvencije. Prva se odnosila na opći sporazum između predstavnika Gabriela D´Annunzija i Hrvatskoga komiteta, a sadržavala je odredbe o revolucionarnom ustanku kojim bi bila dokinuta dominacija Srbije nad nacijama unutar Kraljevstva SHS, kao i ofenzivnu vojnu akciju protiv Srbije. Druga je konvencija sadržavala dogovor o teritorijalnom razgraničenju Italije i Hrvatske koje bi odgovaralo sadržaju Londonskoga ugovora uz dodatno ustupanje grada Rijeke. Prva revolucionarna faza ugovorena u Veneciji trebala je početi u roku od mjesec dana nakon potpisivanja, ali je potpora Italije bila neophodna za njezino provođenje zbog čega se Giuriati vratio u Rim kako bi dobio potporu Sforze. Ministar vanjskih poslova pročitao je ugovore i saslušao sve argumente predstojnika D´Annunzijeva ureda, ali je ostao pri stavu da je opstanak Kraljevine SHS esencijalni interes Italije u tom trenutku. Nakon neuspjelih dogovara s talijanskom stranom, Ivo Frank se trajno vratio u Budimpeštu. Neuspjesi su izazvali sukobe unutar Hrvatskoga komiteta koji će završiti i njegovom disolucijom.[14]

Od Rapalskog do Rimskog ugovora

Rezultat talijanskoga odustajanja od subverzivnih aktivnosti prema novom susjedu bio je u skladu sa zaključnim zasjedanjem Mirovne konferencije u Parizu prema kojoj su se sporna granična pitanja trebala riješiti neposrednim pregovorima. Ministri vanjskih poslova Carlo Sforza i Ante Trumbić zaključili su ugovor u Rapallu 13. studenoga 1920. Ovim sporazumom Italija je dobila Istru s otocima Cresom, Lošinjom, Lastovom i Palagružom i grad Zadar dok je Rijeci priznat status nezavisne države.[15] U tom trenutku prisutnost D'Annunzijevih legionara u Rijeci postala je neodrživa. Zbog toga je Giolitti zapovjedio intervenciju talijanske vojske koja je protjerala njegove postrojbe. U Rijeci su 1921. održani izbori za skupštinu na kojima je većinu osvojila Stranka autonomista pod vodstvom Riccarda Zannela koji je formirao prvu vladu nove Slobodne Države Rijeka (Stato Libero di Fiume).[16]

Unatoč Rapalskom sporazumu, pitanje Rijeke će s promjenom vlasti u Italiji 1922. i dalje ostati predmet interesa u njezinoj politici prema Kraljevini SHS. Dolazak Nacionalne fašističke stranke na vlast označio je novo razdoblje promjenjivih odnosa koje će imati utjecaj i na aktivnosti političara usmjerenih prema hrvatskoj nezavisnosti. Odnosi Ive Franka s talijanskim vojnim obavještajcima neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata i dogovori s Gabrielom D'Annuzijem 1920. nisu rezultirali uspjehom zbog pomirljive politike predsjednika talijanskih vlada, Nittija i Giolittija prema Kraljevini SHS, ali uspostavljene veze u tom razdoblju nisu izgubljene. U studenom 1922., odmah nakon „marša na Rim“, Frank je u Beču potpisao konvenciju s Dinom Grandijem koji je predstavljao Nacionalnu fašističku stranku. U dokumentu su priznata hrvatska nastojanja za nezavisnost.[17] Stjepan Radić je sam potaknuo nove kontakte s talijanskom stranom kada se u Parizu sastao s talijanskim veleposlanikom u Francuskoj, Romanom Avezzanom, koji je Mussoliniju naznačio kako bi se Radić mogao pokazati korisnim ako pregovori oko talijanske aneksije Rijeke ne budu zaključeni. Mussolini se složio, ali je odgodio daljnje kontakte s Radićem dok ne postane jasno kako bi pregovori mogli završiti. Kada su pregovori završeni povoljno za Italiju, odbačena je zamisao o podupiranju Radića.[18] U istom razdoblju Mussolini je financirao makedonske separatiste kako bi ostvario što veći pritisak na službeni Beograd s obzirom na pitanje Rijeke. Nakon talijanske okupacije grada 1923. godine Beograd je popustio te je 27. siječnja 1924. zaključen Rimski ugovor prema kojemu je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini SHS.[19] Činilo se da je ponovno omogućen put određenom obliku suradnje između dviju jadranskih država, ali su neslaganja oko politike prema Albaniji ponovno dovela do antagonizma koji će Italiju usmjeriti prema novim pokušajima podrivanja južnoslavenske države.[20]

Uobličavanje talijanske vanjske politike do 1927.

Unatoč dolasku fašista na vlast, u talijanskoj su vanjskoj politici postojale dvije struje. Glavni tajnik ministarstva vanjskih poslova bio je i dalje Salvatore Contarini, zagovaratelj pomirljive politike prema Kraljevini SHS koji je uložio napore prema zaključivanju Rimskoga ugovora 1924. Contarini, kao i velik dio predfašističkih diplomatskih kadrova, smatrao je da su dobri odnosi s jadranskim susjedom ključni za održavanje postratnoga sustava i suzbijanje eventualne ponovne uspostave određene Habsburške države. Toj su se liniji suprotstavljali dužnosnici pridošli iz Nacionalne fašističke stranke koji su na granici radije htjeli niz manjih država nego jednu snažniju, što je Kraljevina SHS dugoročno mogla postati, a upravo je toj struji Mussolini s vremenom davao sve veću podršku.[21] Sukladno tome, hrvatski emigranti sve su se više uklapali u talijanske planove. Bečki krug emigranata iz bivšega Hrvatskoga komiteta sa Sarkotićem i Perčevićem na čelu obnovio je 1927. kontakte s talijanskom obavještajnom službom SIM (Servizio informazioni militare), ali suradnja s njima nije smatrana učinkovitom jer su okarakterizirani kao „efemerna gomila umirovljenih vojnih časnika“ bez većeg potencijala.[22] Nova ponuda došla je od Ive Franka koji je u Budimpešti stupio u vezu s talijanskim veleposlanikom u Mađarskoj, Ercoleom Durinijem dok je istovremeno u Zagrebu talijanski generalni konzul, Ubaldo Rochira, kontaktirao glavnog tajnika Hrvatske stranke prava, Antu Pavelića. Programi koje su u srpnju 1927. predstavili Frank (u Budimpešti) i Pavelić (u Rimu) bili su gotovo istovjetni, a uspostava hrvatske državnosti dolazila je u obzir kao posljedica talijansko-jugoslavenskog rata.[23] Odluka Italije da podrži disidentske i separatističke skupine primjenjivala se postupno i ovisno o okolnostima. Zbog Mussolinijeva neuspjeha u uspostavi talijanskog sustava veza i saveza na Balkanu, kao i zbog snažne francuske veze s Malom Antantom, korištenje subverzivnih skupina bila je realna opcija. Nemoćna da se diplomatskim sredstvima suprotstavi francuskom utjecaju, Italija se odlučila na oslabljivanje francuskih saveznika iznutra.[24]

U prilog tome išla je konsolidacija Italije pod Mussolinijevom vlašću i sve veća nestabilnost Kraljevine SHS, tj. Jugoslavije u kasnijem razdoblju koja je slabila zbog unutarnjih suprotnosti. Dinamika koja je dovela do izbijanja Drugoga svjetskoga rata imala je svoj udio i u politici Italije prema hrvatskom prostoru koja je zbog naravi talijansko-jugoslavenskih odnosa u međuraću često vodila u planove o razbijanju Jugoslavije.

Zaključak

Geopolitička stvarnost svodila se na minimalnu razinu mogućnosti odabira kada je u pitanju bila mogućnost političkoga djelovanja. Složena situacija međunarodnih političkih odnosa i podređenost hrvatskoga položaja u međuratnom razdoblju utjecali su na odabir metoda političkih borbi. Svojevrsni „hladni rat“ koji su vodili Italija i Kraljevina SHS, odnosno Jugoslavija, od 1918. do 1941. bio je prilika koju su određene hrvatske organizacije pokušale iskoristiti. Poteškoća zagovaratelja hrvatske samostalnosti u odnosima s Italijom bili su njezini geopolitički interesi. S jedne se strane pružala mogućnost savezništva sa članicom pobjedničke Antante i jednom od europskih sila, a s druge je strane neizbježno slijedilo suočavanje s talijanskim teritorijalnim aspiracijama prema istočnojadranskoj obali. Veze s Italijom uspostavljene su prije dolaska fašizma na vlast pa se može govoriti o njihovom kontinuitetu kroz čitavo razdoblje između dva svjetska rata. One su u početku bile odraz događaja vezanih uz Mirovnu konferenciju u Parizu, kada je Italiji odgovarala destabilizacija Kraljevine SHS. Kasniji tijek zbivanja ukazuje da je Mussolinijeva vanjska politika bila spremna na oportunistički odnos prema Beogradu, što je značilo da je prihvaćala unitarističku politiku Kraljevine SHS/Jugoslavije ako ona prizna vanjskopolitičke interese Italije na Balkanu. S obzirom na to da je takav konsenzus često izostajao, talijanska vanjska politika koristila je posljedice hegemonskog postupanja središnjih vlasti u Beogradu prema nesrpskim narodima. Rezultat toga bila je određena prohrvatska politika, usklađena prema vlastitim ciljevima, koja će kroz promjenjive faze svoj vrhunac dosegnuti tijekom Drugoga svjetskoga rata u uspostavi Nezavisne Države Hrvatske.

Mario Tomas
Obnova

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

[1]Riccardo FAUUCI, Elementi di imperialismo nel lItalia pre fascista, Urbino, 1981., str. 57.

[2]Isto, 68.

[3]Pino ADRIANO, Giorgio CINGOLANI, La via dei conventi – Ante Pavelić e il terrorismo ustascia dal fascismo alla Guerra fredda, Milano, 2011. 26.

[4]Isto, 27.

[5]Hrvoje MATKOVIĆ, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006., 219–221.

[6] James J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. – 1937., Zagreb, 2010., 10–11.

[7]P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 28–29.

[8]Francesco CACCAMO, L´Italia e la „Nuova Europa“, Milano-Trento, 2000.,160.

[9] P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 31.

[10] Stjepan MATKOVIĆ, „Tko je bio Ivo Frank“, (http://shp.bizhat.com/Frank.html ), pristupljeno 31. kolovoza 2014.

[11]P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 32.

[12]Giacomo PROPERZJ, Natale di sangue – D´Annunzio a Fiume, Milano, 2010., 55–56.

[13]P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 33.

[14] Isto, 34−35.

[15] Povijest Hrvata od 1918. do danas, (gl. ur. Ivo Perić), Zagreb, 2007., 19.

[16] P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 36.

[17]Isto, str. 44.

[18]J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. – 1937., 28.

[19]P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 37–44.

[20]J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. – 1937.,14.

[21]P. ADRIANO, G. CINGOLANI, La via dei conventi, 25.

[22]J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. – 1937. , 36–38.

[23]Isto, 38–39.

[24]Isto, 43.