Vojni rok i društvena odgovornost

Vraćanje obveznog vojnog roka je više nego potrebno za sigurnost zemlje, osobito glede rastućih krizna žarišta u svijetu. Služenje obveznog vojnog roka je simbolički čin vraćanja nacionalnog ponosa, a koji kontinuirano pada od Domovinskog rata.

Političari koji su birali civilno služenje vojnog roka

Od 2017. kada je započela inicijativa za obveznim vojnim rokom, gotovo polovina članova tadašnje Vlade, iz različitih razloga, nisu bili u vojsci. Zadnji koji nije služio vojni rok i koji je napustio sadašnju Plenkovićevu Vladu je Josip Dabro. On je svoj fetiš prema oružju iskazao pucajući iz pištolja i kalašnjikova, a podučavao je i klinca u bacanju eksplozivne naprave. Zbog toga je bio prisiljen odstupiti s ministarske fotelje, ali je ostao visokopozicionirani član (nekada respektabilne) stranke Domovinski pokret. Pored njega, premijer i ministar Oleg Butković nisu odslužili vojni rok.

Ove činjenice smatram manje važnim, jer je po mom mišljenju, bilo krajnje vrijeme da se uvede obvezno služenje vojnog roka, ali ne u trajanju samo dva mjeseca. No, to je moje mišljenje. Ivan Anušić, aktualni ministar obrane je prelomio i (konačno) od ove godine predvidio provedbu obveze služenja vojnog roka. On je dragovoljac Domovinskog rata, k tomu još i maloljetni. Ovo potonje je važno u kontekstu argumenata koje ću u nastavku teksta navoditi...

Diskriminacija, militarizacija i diktatorska država

Otpor prema obveznom vojnom roku kod nekih je izazvao paranoične ili patološke izjave. Na Facebook stranicama Večernjeg lista nedavno su se oglasili neki psiholozi koji su oštro osudili obvezni vojni rok pod obrazloženjem da se mladići "ne bi trebali čeličiti u vojsci" i da je takav vojni rok "diskriminatoran" jer ima obvezu samo za muškarce. Pitam ih koju bi kvalifikaciju dali da je odluka bila obligatorna za žene, kao što je slučaj u Švedskoj i Norveškoj, a skoro će biti u Danskoj i Nizozemskoj? Gdje su bili ti psiholozi kada se (najmanje) godinu dana služio vojni rok u ex Yugi?

Iako ovogodišnji poziv za evidenciju nema veze za najavljenim služenjem vojnog roka (od listopada ove godine), stvorio je i kod jednog dijela roditelja moralnu paniku. Interesantno je da nisu reagirali kada se djeca u noćnim satima ubijaju od alkohola i drugih opijata.

Izvjesni Hrvoje Marković sa svojim suradnicima pokrenuo je peticiju protiv obveznog vojnog roka, najavljujući ustavne tužbe i obraćanje Europskom sudu za ljudska prava. On i saborska zastupnica Ivana Kekin iz platforme Možemo! tvrde da se odlukom o obveznom služenju vojnog roka stvara podloga za militarizaciju države, a Marković tome dodaje da idemo u smjeru nekih diktatorskih država! Njima kao i Katarini Peović domoljublje je "kost u grlu".

Protivnici služenja vojnog roka će mladima sugerirati da se pozovu na prigovor savjesti. Međutim, odbijanje služenja vojnog roka ne možemo nazvati prigovorom savjesti jer to znači "služiti vojni rok bez nošenja oružja. Kod nas se to izvitoperilo u tzv. civilno služenje vojnog roka". (dr. Marinko Ogorec)

Moralna panika samo zbog upisa u vojnu evidenciju

Nedavno je urednica portala Narod. hr Vlatka Polšak Palatinuš objavila tekst u kojemu je analizirala moralnu paniku koja se stvorila samo zbog upisa mladića u vojnu evidenciju. U njenom prilogu i ja sam komentirao da je to "paradigmatični primjer krivog roditeljstva”. Ovu tezu ću ovdje šire objasniti. Od brojnih komentara na ovu temu koje je prenosio Večernji list, izdvajam izjavu jedne brižne majke: ”Šokirao me poziv sinu koji je srednjoškolac. Da je punoljetan, ne bih rekla ništa, ali smatram da je ovo kršenje prava djeteta jer se pozivi maloljetnicima ne upućuju roditeljima koji su im zakonski zastupnici”.

Brojni komentari, koji su preneseni na Facebook stranicama istog dnevnog lista podržavaju stav ove zabrinute majke za svoje sinove, dok se (istovremeno) djevojke godinama dragovoljno javljaju.

Vojni rok i popustljivi roditelji

Činjenica je da da mladi sve manje vjeruju autoritetima. Smatraju da država, škola, Crkva, vojska, roditelji, itd, ne ispunjavaju njihovim željama i kreću u njihovo osporavanje. Tome u velikoj mjeri doprinosi ekspanzija popustljivog roditeljstva. Sinonimi za popustljiv odgoj jesu permisivni ili anarhistički. U ovom stilu odgoja djeca se ne discipliniraju (pri tome ne mislim na batine, nego na vodstvo kroz odgoj), a njihovi klinci postaju neempatični i vječito nezadovoljni. Djecu stariji odmiču od obveza: "Pusti, dušo, ja ću umjesto tebe!" Popustljivi roditelji za djecu su spremni učiniti sve, pod izgovorom da ih time oslobađaju vlastitog mučnog odrastanja. "Ipak, ma koliko se trudili poštedjeti ih udaraca, doći će trenutak kada ne će biti tu da ih zaštite." (Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti). U ovom stilu odgoja djeca postaju negacija svih autoriteta!

Vojni rok može biti zadnja prilika za kompenzaciju obiteljskog odgoja kod nedostatka discipline, odgovornosti, poštovanja autoriteta, hijerarhije, timskog rada, socijalizacije – suživota s vršnjacima iz drugih krajeva Domovine, poboljšanje kondicije odnosno tjelesnih aktivnosti... Neobavljanje kućnih poslova, higijena ili urednost je također prilika da se i to ispravi služenjem u vojsci.

Kako sam istaknuo, dizanje moralne panike podgrijavaju popustljivi roditelji koji djecu tretiraju kao mimoze i prolongiraju njihovo samostalno donošenje odluka. Odgovorno roditeljstvo ne znači udovoljavanje svim dječjim željama. Takvi "helikopter-roditelji“ "lebde" iznad svog potomstva, tj. kruže oko razmažene djece kako bi ispunili baš svaku njihovu želju. Oni sumanuto okreću krila i iznad odrasle djece, ne dozvoljavajući im sazrijevanje i samostalno donošenje odluka. U svakom trenutku su na raspolaganju svome pomlatku. Takvi roditelji su kao "bageri" koji ruše prepreke ispred svog potomstva. Odbijajući preuzeti odgovornost za discipliniranje ne štite vlastitu djecu. U takvom stilu odgoja djeca i mladi i ne mogu razviti psihološki imunitet, jer roditelji (kao da) ne žele da njihova djeca budu samostalna. Roditelji ne žele shvatiti da pomažu svom podmlatku onda kada im prestanu pomagati. Oni se iznad svojih granica žrtvuju za svoju djecu i u svemu im popuštaju pa stvaraju vječito nezadovoljni podmladak. Nezadovoljna djeca odrastaju u nezadovoljne odrasle, koji potom odgajaju sljedeću nezadovoljnu generaciju. "Preuzimanje odgovornosti jedna je od najboljih mjera nečije snage i zrelosti." (A. Robbins)

Zaključno

Pronalaženje izlika za nesluženje vojnog roka nije samo izostanak minimalnog poštovanja prema Domovini, nego i izbjegavanje osobne i društvene odgovornosti. Zato se kao zaključnu misao treba podsjetiti apela Václava Havela: "Glavna zadaća sljedećega razdoblja bit će radikalna obnova ljudske odgovornosti."

dr. sc. Zlatko Miliša prof.