Do kada tolerirati školsko zaglupljivanje?

Godinama tvrdim da je nesvrsishodnost jedan od glavnih problema obrazovanja, a da je škola (postala) tvornica nepotrebnih informacija. Većina nastavnih zadataka učenicima nije objašnjena. Kvalitetan nastavnik govori zašto je važno to što podučava. Proces učenja svodi se na memoriranje podataka. Zato su meni su veći problem djeca koja vole ovakvu školu od onih koji je ne vole jer im ubija kritičnost, kreativnost, radoznalost, istraživački duh s mnoštvom dvojbenih podataka, objašnjenja i interpretacija.

Upitne sintagme društva znanja i informacijsko društvo

Konrad Paul Liessmann u knjizi "Teorija neobrazovanosti" upozorava: "Dok se znanje prodaje kao resurs budućnosti, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle opada opće znanje." Postindustrijska društva se opisuju sintagmama – informacijsko društvo i društvo znanja – pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer, ako se informaciju definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem. Kažem trebao, ali to najčešće nije tako. Nove tehnologije doprinose hiperprodukciji informacija.

Kod nas su i danas u školstvu dominantne kognitivna, matematička i informatička inteligencija. U odgojnoobrazovnom procesu se znatno manje spominju i prakticiraju druge vrste inteligencija, najmanje duhovna i emocionalna.

U popisu prioriteta znanosti i obrazovanja od 2013. do danas navodi se informatičko opismenjavanje djece i mladih. Sjetimo s agresivne kampanje o primjeni tableta u pučkim školama. Iza te inicijative nije bila namjera rasterećenja učenika.

Za informacijski pismene osobe se kaže da su ovladale vještinama uporabe suvremenih tehnologija. Današnja (Z) generacija mladih je informatički pismenija od roditelja i nastavnika, brzo i učinkovito svladavaju nove tehnologije, a(li) nemaju kritički pristup prema internetu i nemaju osnove emocionalne inteligencije. Zato američki psiholog Howard Gardner sugerira razvijanje svih vrsta inteligencija i u tome vidi novu paradigma učenja. U teoriji je u pravu, ali ga praksa demantira.

Iluzije znanja i manipulacije činjenicama

U svojoj knjizi "Struktura znanstvenih revolucija" Thomas Kuhn, odbacio je tezu o progresivnom i/ili linearnom razvoju znanosti (na temelju tzv. „objektivnih činjenica“). Pisao je da svaka nova paradigma napušta stare "činjenice" formirajući nove spoznaje, dok i njih ne potisnu nove. Kuhn ovo obrazlaže stavom da činjenica koja je razumljiva u okviru jedne teorije nije ista kada se sagleda iz druge perspektive. Prema ovom tumačenju "činjenice se ne mogu objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim." (E. Hatch u knjizi "Theories of man and culture") I poznati prirodnjak Stephen Hawking opominje da "najveći neprijatelj znanja nije neznanje nego iluzija znanja". Vidimo kako su i u samim znanostima (potencijalno) velike šanse manipuliranja činjenicama. Zato Nietzsche provocira tvrdnjom: "Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije."

U procesu mehaničkog memoriranja nova znanja potiru stara. Za kritičko mišljenje p(ra)vo je pitanje kako iz mnoštva informacija doći do smislenog zaključivanja jer je pomoću (statističkih) podataka "moguće izvrtati i dotjerivati činjenice, a smiješne hipoteze dizati na nivo ozbiljnih teza." (Mujo Slatina)

Lošim nastavnicima ocjene postaju glavni kriterij znanja

Ocjene postaju mjerilo znanja, a štrebanje je do danas dominantni način usvajanja gradiva. Loši nastavnici tretiraju učenike kao posude koje "pune" novim informacijama ili podatcima. Sve dok se naglasak stavlja na jednosmjernom prenošenju ili usvajanju informacija, učenici su pasivni. S vremenom nestaje pitanja ili kritičkog dijaloga. Takvo je obrazovanje u službi zatupljivanja, a mehaničko memoriranje, (bez razumijevanja) je oblik indoktriniranja. Na usmenim i pismenom ispitivanju od učenika se traži reproduciranje iz knjige ili predavanja nastavnika, bez problematiziranja ili uspoređivanja s drugim spoznajama. To je bio glavni razlog zašto Chris Kyriacou u knjizi "Temeljna nastavna umijeća" naglašava važnost učeničkog sudjelovanja u nastavnom radu. Neke od njegovih preporuka za predavače su: pozorno slušati učenika, poticati znatiželju, pravilno strukturirati informacije i jasno prezentirati nastavne sadržaje i upute. Međutim, u praksi ocjene postaju mjerilo uspješnosti i sredstvo kojim loši nastavnici grade svoj autoritet. Djeca ne vole školu i zbog činjenice jer je sve podređeno ocjenjivanju. Zato ovdje nije na odmet spomenuti da u finskom obrazovnom sustavu škole oslobađaju ocjenjivanja (do devetog razreda) kako bi nastavnici procjenjivali vlastitu izvedbu nastave i dobili povratnu informaciju o individualnom napretku svakoga pojedinog djeteta ili mlade osobe.

Upitna rečenica koja počinje dječjim „ZAŠTO“ iritira loše pedagoge. Nastavnici najčešće izbjegavaju "nezgodna" pitanja učenika, iako "misao umire s nestankom pitanja". (Šušnjić u knjizi "Sjaj odlomaka")

Aktivne metode poučavanja implementiraju sukonstrukcijski model i prakticiraju povezivanje starog i novog gradiva. Odgojno-obrazovni ciljevi pretpostavljaju misaonu, svrsishodnu, komunikacijsku djelatnost koja će u komplementarnoj interakciji osiguravati napredovanje prema željenoj svrsi nastavnog procesa. Odgoj, nastava, učenje kao i cjelokupna odgojnoobrazovna djelatnost trebaju biti promatrani i realizirani kao oblici stvaralačkog ljudskog rada.

Faktografsko znanje

Već i površnim uvidom u podatke iz školskih udžbenika vidimo jedan od važnih čimbenika učeničke nesklonosti prema školi. Oni koji potiču fotografsko memoriranje ili "skladištenja" podataka prisiljavaju djecu i mlade da apsorbiraju suviše (nepotrebnih) informacija. Učenje svega i svačega jedan je od indikatora percepcije učionice kao mučionice. Loši nastavnici različite spoznaje, probleme i pitanja ne dovode u svrsishodne veze.

Dijete koje još ne zna držati ispravno olovku prisiljava se učiti napamet, kao kada recitira pjesmicu. I kada još nemaju razvijeno apstraktno mišljenje u glazbenom odgoju od njih se traži da na primjer u Bachovoj skladbi prepoznaju tempo i ugođaj! Na različitim stupnjevima školovanja uzimaju se kao istine ideološka tumačenja novije povijesti (osobito iz tzv. NOB-a). U testu iz biologije za drugi razred opće gimnazije se tražilo od učenika da se navedu vrste valova prema načinu 1. titranja čestica, 2. prijenosa energije titranja čestica i 3. prema obliku i sredstvu na kojem nastaje titranje. Čemu služe te informacije? Umjesto poticanja kritičnosti i kreativnosti iz književnosti, loši nastavnici traže da učenici znaju koju su odjeću imali glavni odnosno sporedni likovi. Naravno da su to samo primjeri kapi u moru besmislenih pitanja.

Znanstvenici i nastavnici, zarobljenici pozitivističkom dogmom šire uvjerenja o tzv. objektivom znanju, (koje ne postoji!) te ne upozoravaju na opasnosti kauzalnog zaključivanja, osobito u društveno - humanističkim skupinama predmeta. Tematiziranje brojnih pitanja iz sociologije, povijesti, filozofije, etike, psihologije književnosti..., a bez (istovremenog) problematiziranja guši kritičku misao.

Nastavnici zabavljači kao u TV kvizovima

Talijanski psiholog Vittorino Andreoli u knjizi "Pismo učitelju" spominje različite tipove učitelja, a između ostalih i one kojima je dolazak u školu praznik za dušu. To su učitelji koje on uspoređuje s dirigentima orkestra, koji pišu partiture za koncert i svakoga člana uključuju u izvođenje sonate. Uspjeh se ne pripisuje učitelju - "prvoj violini", nego svima. Oni šire entuzijazam i svoj posao doživljavaju kao poziv. Isti autor opisuje učitelje i nastavnike koji se ponašaju u razredu kao TV face – zabavljači. O tome piše i Valerije Vrček u kolumni od naslovom "Kada znanje postane predmetom pitalice", gdje navodi da nastavni proces sve manje sliči na školu znanja, a sve više sliči na kvizove znanja. Vrček poentira da škole postaju kao TV kvizovi kao (novi) pojavni oblik neobrazovanosti. U takvom ozračju se i "udžbenici pretvaraju u leksikone ili svaštare, a školske zadaće u simulaciju kviza". Školska ispitna pitanja iz geografije, povijesti, biologije, kemije... nalikuju emisijama koja znanja tretiraju kao pitalice iz kvizova. Zato su (i naše) škole zaražene "natjecateljskim duhom". (Vrček)

Sjećam se svog vremena studiranja kada me predmetna nastavnica iz Metodike nastave pozvala u svoj kabinet i pitala zašto slabo dolazim na njena predavanja. Odgovorio sam da su mi njena predavanja iznimno dosadna. Tada se zacrvenila i ljutito rekla da jedva čeka čuti kako ću ja motivirati učenike. Naime, uskoro sam trebao imati praksu u jednoj osnovnoj školi. I došao je taj dan kada sam imao izlaganje za učenike trećeg razreda. Na satu Hrvatskog jezika i književnosti sam iz ondašnje čitanke odabrao pjesme Vesne Parun i Rikarda Jeretova. Te sam pjesme prethodno uglazbio te iste otpjevao (s gitarom) pred oduševljenim učenicima. Pjesme su dobile "krila" i/ili drugi način interpretacije. Na istom je satu jedna učenica anđeoskim glasom otpjevala nekoliko stihova druge pjesme iz iste čitanke. Za 45 minuta pronašao sam glazbeni talent. Naravno, to je bio jedan moj mali doprinos u želji da pokažem svojoj predmetnoj nastavnici (s fakulteta) da izlaganja mogu i moraju biti kreativna pa će i nastava biti zanimljivija.

Umjesto zaključka – prijedlozi: Jedna od strateških zadaća treba biti povećanje izborne i fakultativne nastave, a smanjenje tzv. obveznih predmeta na svim razinama obrazovanja. Umjesto numeričkog treba uvoditi opisno ocjenjivanje osobito u nižim stupnjevima školovanja, (a započeti s odgojnim skupinama predmeta).

Moja gostovanja po školama i razgovori s mladima obogatili su moje iskustvo. Ovdje ističem znakovito pitanje jedne učenice: "Ja znam da nisam uvijek u pravu, ali zašto to i profesori ne znaju?!" I ovo pitanje zrcali odgovor zašto se učionica percipira kao mučionica.

dr. sc. Zlatko Miliša prof.