Bijeg od slobodnog vremena

Odmah na početku ističem glavnu tezu: Rad se treba tretirati kao dio slobodnog vremena, i obratno. Otuđeni rad implicira otuđeno slobodno vrijeme, jer nema slobode ako je izostala samo u jednom području. Otuđenje u "carstvu nužnosti" povezano je s bijegom od slobodnog vremena.

Paradoksi slobode i bijeg od slobode

Sociolog Zygmunt Bauman tretira slobodu kao paradoks. "Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama… Sloboda za svakog pojedinca znači nešto drugo i pojam slobode nije dostupan znanstvenoj provjeri.

Erich Fromm, pak, u knjizi Bijeg od slobode, prihvaća psihoanalitičku tezu da su u čovjekovim žudnjama za slobodom podjednako prisutne i one za podčinjavanjem i manipulacijama. Najperfidniji je način manipuliranja djecom i mladima preko tzv. reality show-programa u kojima se veliča nerad, "uspjeh" bez muke... Pod terorom apsolutne slobode radikalnog hedonizma, te i takve emisije na najodvratniji način manipuliraju slobodom i slobodnog vremena. Zavodljivi relativizam nudi neograničenu slobodu, a apsolutna sloboda pretvara se u svoju suprotnost.

Neprihvatljiva tumačenja odnosa rada i slobodnog vremena

Kada se prihvati definicija rada kao svjesne i svrhovite djelatnosti, kako objasniti činjenicu da on ima najvažnije aspekte otuđenosti? Ako se prihvati da je slobodno vrijeme ono koje je izvan radnih obveza, onda bi to značilo da ne može imati negativne učinke! Kao i kod rada učinci su najčešće suprotni! I danas velik broj ljudi promatra rad i slobodno vrijeme kao vrijednosti po sebi! Potpuno krivo. Evo zašto…

Kada su radne i slobodnovremenske djelatnosti rezultat vlastitog izbora, to nije jamstvo za slobodu, stvaralaštvo…. Statistički irelevantan postotak građana rad doživljava kao svrhovitu djelatnost, kao što aktivnosti u slobodnom vremenu nisu po sebi relaksirajuće - oslobađajuće. U obje skupine najmanje je onih koji obje aktivnosti doživljavaju kao poziv i/ili hobi. Dakle, nije problem samo kultura nerada i opsesija oslobađanja od rada, nego i od bijeg od rada kao i slobodnog vremena. Gdje je nestao homo ludens?

Nije prihvatljivo tumačenje kada se slobodno vrijeme tretira samo kao aspekt razonode, dokoličarenja, hedonističkog stila života, neradno vrijeme, vrijeme potrošnje… Prava su pitanja: Koliko ono koristi osobnom razvoju pojedinca, kako i u kolikoj mjeri smanjiti radno vrijeme da bi se imalo vremena za iskazivanje dodatnih stvaralačkih potencijala u slobodnom vremenu?

Neprihvatljiva su shvaćanja o mogućnosti samoaktualizacije jedino u slobodnom vremenu, jer ne postoji stvarna razlika u poimanju slobode između "carstva nužnosti" i "carstva slobode". "Nestane li slobode u radnom ili slobodnom vremenu, to onda "uvijek ide na štetu onog drugog" (P. Heintel, "O problemu slobodnog vremena, slobode i rada").

Kada slobodno vrijeme nije slobodno?

Dokolica je u starogrčkom jeziku označavala stvaralaštvo u vremenu izvan (obveznog) radnog vremena kada se na trgovima i forumima družilo i raspravljalo o ozbiljnim životnim temama. Ali, to se još od reformacije naovamo mijenjalo tako da se danas dokoličarenje u empirijskim istraživanjima povezuje s hedonizmom, dosadom, ispraznim zabavama, neselektivnim korištenjem medija ili konzumerističkim stilom života. "Čovjek je jedino biće koje se dosađuje" (Erich Fromm).

Suvremeno društvo i ubrzani životni ritam mijenjaju način i sadržaje provođenja slobodnog vremena, pa dopunski rad postaje nužnost za preživljavanje izvan radnog vremena. Tome razlog nije samo erozija životnog standarda.

Oni koji su ovisnici o poslu slobodno vrijeme doživljavaju kao kaznu. Nadalje, u vrijeme godišnjih odmora nemali broj naših građana prisiljen je ostati kod kuće jer im je odmor postao luksuz, a oni drugi koji odlaze na (od)more doživljavaju kolektivni umor s nesnosnim gužvama, bukom, neljubaznim osobljem u ugostiteljskim objektima, besramno visokim cijenama u restoranima ili kućama "za odmor" … Oni koje živi na priobalju, svoje sobe i stanove daju u najam, pa neki spavaju i u garažama. Takvi postaju zarobljenici pohlepe za novcem, izgradnjom novih apartmana i tome sl.

Radno i slobodno vrijeme nisu odvojene djelatnosti

Rad se treba tretirati kao dio slobodnog vremena, kao što i otuđeni rad implicira otuđeno slobodno vrijeme! Razdvajanje slobodnog od radnog vremena je neprihvatljivo. Kako se netko može realizirati u slobodnom vremenu ako poslove rutinski odrađuje? Ova pitanja vode spoznaji da onaj tko je oslobođen radnih obveza u djetinjstvu nikada ne će postati odgovorna osoba. Tako se stvaraju gotovani i paraziti. I to je jedan od razloga zašto nije ispravno zaključivanje da se prostor za samoostvarenje nalazi (samo) izvan radnog vremena.

Oni koji strogo dijele dan na "radni" i "slobodni" (neradni) zaboravljaju da postoje pojedinci koji i svoje (i dvanaestosatno) dnevno radno vrijeme doživljavaju kao poziv i/ili hobi.

Doajen u pedagogiji (slobodnog vremena) prof. emeritus Vlatko Previšić, u članku Slobodno vrijeme između pedagogijske teorije i odgojne prakse upozorava da se slobodno vrijeme "ne može odvojiti od rada" jer su to "nerazdvojne aktivnosti koje ne treba suprotstavljati". Previšić nije prihvaćao one koji slobodno vrijeme tretiraju samo kao pedagoško pitanje i rezolutno odbacuje dogmatsku tvrdnju da "carstvo slobode počinje tamo gdje prestaje rad" (Kar Marx u Kapitalu). I Bob Black u anarhističkom pamfletu Proleteri svih zemalja, opustite se ponavlja istu tezu: "Da bismo prestali patiti, trebamo prestati raditi […] a jedino što opravdava 'napor' je seksualni užitak i razuzdani hedonizam“. Ovakvi pristupi degradiraju ideju slobodnog vremena. Ili, kako kaže neki filozof, to je i degradiranje ideje dokolice s parolom: "Ah ta divna lijenost!" Iz ovakvih tumačenja proizlazi logično pitanje: Ako je rad po sebi otuđena djelatnost, kako u istom danu možemo uživati u blagodatima slobodnog vremena?

I dok u nekim materijalno razvijenim državama kreću u realizaciju eksperimenta četverodnevnog radnog tjedna mi u Hrvatskoj počinjemo (od rujna ove godine) s eksperimentom cjelodnevne nastave! Znaju li uopće naši aktualni školski reformatori što je to cjelodnevna nastava; što cjelodnevni i produženi boravak; što je cjelodnevno učenje – taj elementarni didaktički pojmovno-kategorijalni aparat pedagogije.

Pretpostavke za kreativno korištenje slobodnog vremena

J. Dewey u knjizi Pedagogija i demokracija (poglavlje "Rad i dokolica"), smatra da je najbolje ukorijenjena antiteza između odgoja kao pripreme za "carstvo nužnosti" i odgoja za život u dokolici. U svjetlu ovog filozofijskog pristupa Previšić slobodno vrijeme analizira odnosima "carstava nužnosti i slobode", izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, (stilova obiteljskog) odgoja, kvalitete življenja i (mentalnog) zdravlja, sve do utjecaja medija na slobodnovremenske aktivnosti. U tome kontekstu iznimno su važna pedagoška pitanja: gdje, s kim i kako naša djeca i mladi provode slobodno vrijeme; koje aktivnosti prevladavaju u tome; kakav je odnos njihova aktivnog i pasivnog (konzumerističkog) „uživanja“ u slobodnom vremenu; jesu li djeca i mladi žrtve ambicija svojih roditelja da u izvanškolskim aktivnostima ostvaruju ono što oni nisu ostvarili; imaju li djeca prostora za nenametnuto - „neuređeno“ slobodno vrijeme?! Mladima se mora osigurati da sami budu kreatori slobodnog vremena - u protivnom ono im (kao i nastava) postaje nametnuta obveza!

U željenoj koncepciji slobodnog vremena pojedinac i skupine imaju mogućnost slobodnog izbora raznih aktivnosti: od športa, kulturno-umjetničkih aktivnosti, dodatnom izobrazbom, plesom itd. Ovdje je važno napomenuti da u suvremenom poimanju demokratskog odgoja nije bit da mladi slijede promjene, nego da sami budu njihovi aktivni kreatori i nositelji promjena, a ne pasivni konzumenti. Iz tog razloga sam tvrdio i tvrdim da bi svaka općina i grad trebali imati centre za mlade!

Nestrukturirani sadržaji slobodnovremenskih aktivnosti

Na temelju dobivenih rezultata koje sam realizirao s kolegicama Anom Proroković i Vesnicom Mlinarević zaključili smo da mladi provode nestrukturirano slobodno vrijeme u druženju s novim medijima, "ubijanju dana" i mukama „kako ovaj vremenski suficit utući“ (Previšić) - izležavanjem, surfanjem po internetu, zabavama, lutanjima i "produženim boravkom" u novim "religijama" - mega trgovačkim centima.

Brojna istraživanja otkrivaju poveznice medija i tzv. društvenih mreža na negativne aspekte slobodnog vremena djece i mladih. Ta populacija sve više živi u online svijetu! Richard J. Leider u knjizi "Moć svrhe" otkriva da nas "komunikacijske tehnologije izoliraju, sve dok ta izolacija ne postane nešto normalno. One su izbrisale granice između rada i slobodnog vremena".

Zagovornici nekritičkog korištenja informatičke tehnologije u obrazovanju tvrde da je budućnost obrazovanja u kibernetičkom prostoru i digitalizaciji. Međutim, digitalna tehnologija nije alternativa za interakciju za poželjnu komunikaciju. Potreban nam je, doslovno, živi dodir u nastavi. Zato se danas u suvremenoj pedagogiji i govori o socijalnom biću škole, kao polazištu humane škole.

Kada je rad otuđen, onda to utječe i na slobodno vrijeme

Prema definiciji slovenskih sociologa Vladimira Rusa i Vladimira Arzenšeka slobodno vrijeme je "proces humanizacije prirode i naturalizacije čovjeka" (u knjizi Rad kao sudbina i kao sloboda). Analogno ovome, da još jednom naglasim, rad se treba tretirati kao dio slobodnog vremena, kao što i otuđeni rad implicira otuđeno slobodno vrijeme! Međutim, protestantizam kao duhovno izvorište kapitalizma ne implicira otuđeni rad kao što je to slučaj u korporativnom kapitalizmu!

Rad se može humanizirati u "carstvu slobode", a ne ga ukinuti kao što ponavljaju neki marksisti i suvremeni anarhisti. Tako je Marx u svojim ranim radovima iznio zahtjev pred proletarijatom da mora vratiti izgubljenu slobodu, "ukinuti uvjet svoje vlastite dosadašnje egzistencije, koji je ujedno uvjet cijelog dotadašnjeg društva, to jest moraju ga ukinuti". Ovaj citat iz njemačke ideologije eksplicira tezu o ukidanju prisilnog rada, sve radi slobodnog vremena kao antiteze radu. Marx iznosi gledište da je svaki rad u sferi proizvodnje otuđeni rad pa ga tretira kao negativni oblik samodjelatnosti. Ovo su ideološke fraze koje nemaju znanstvena ni pedagoška uporišta. Utopijsku viziju slobodnog vremena Marx je razvio u Kapitalu. Smatrao je da će skraćenje radnog vremena po sebi značiti prelazak u "carstvo slobode".

Danas degradiraju ideju slobodnog vremena oni koji perfidno nameću brzu zaradu od kuće sugerirajući lakovjernima da im to pruža suvremena internetska tehnologija.

Zaključno: Radno i slobodno vrijeme nisu odvojeni fenomeni pa rad tretiram kao dio slobodnog vremena, a otuđeni rad implicira otuđeno slobodno vrijeme!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.