Život ponad masovnih grobnica, samo život

Prošli sam tekst posvetila ljepoti prošlosti u našem Zagorju, bar one prošlosti vezane uz sačuvane prežitke skromnih dvoraca i kurija kojih je malo ostalo, ali ponekad i tako oronule čuvaju topla sjećanja na onaj ladanjski plemićki stalež kojega je Gjalski smjestio pod stare krovove i zauvijek sačuvao u jordanovskim paučinama sjete. Mnogo toga je nestalo i, kako zapisah, utonulo pod stopalom vremena pa baš zbog toga nam se ta izdahnula epoha čini uvijek ljepša negoli što je možda ikada bila. Svi su naši bachelarovski tavani i podrumi djetinjstva tajnovito i snovito urezani u dječja sjećanja, ma koliko sirotinjski bili, uvijek su obasjani nadnaravnim svjetlom. Ugođaj ladanjske tišine malih dvoraca i kurija osjetila sam prvi puta u dvorcu Dioš nedaleko Končanice u koji sam se dovezla u kočiji što je jurila na krilima vilovitih konja. U njemu više nije bilo starih vlasnika i neka su vrata bila zabijena daskama, ali tamo se odvijala svadba i svirala je čardaš-muzika! Nismo znali što se dogodilo nedaleko dvorca, nitko nije spominjao jame, toga je dana život pobijedio smrt i svi su pjevali i plesali, pili i veselili se, a jedan je vikao: Eljen! Eljen! Živjeli! 

Mislim da je bio svibanj, onaj svibanj koji ima dva hrvatska krila – jedno Marijino i jedno tužno križnoputaško koje se proteže od alpskih obronaka do Gevgelije. To je čudesno dvojstvo u kojem Hrvatska živi duga desetljeća: radost Marijinoga poziva na život i hrvatsko mučeništvo kao crni veo na slikama Josipa Botterija Dinija kad slika korizmeni put na Hvaru. U isto vrijeme odvijaju se konačno slobodno „Hodovi za život“, mi danas hodamo za život, ne bojimo se zazivati život u utrobama naših majki, u licima naše djece, nitko nas ne tuče, nitko ne dolazi prašnom cestom u kožnatom kaputu s uperenim pištoljem, hodamo i pjevamo, hodamo… Zaboravljamo na iskežene njuške koje se rugaju, psuju i smišljaju prepreke, vraćaju nas na ratne i poratne dane straha, trude se nametnuti smrt i ružnoću, nerad i laž, gnjusne slike pakla u kojima ofucani likovi izobličeni od pakosti i neprirodnih sklonosti urlaju i bubnjaju, a mi hodamo i vihore naše zastave.

I nije to sve, razbjesnili smo ljute guje svojim još daleko dubljim hrvatskim znamenjem negoli su naše kurije i dvorci – izbezumili smo ih kamenim Kraljevstvom, onim koje seže do u deseto stoljeće i sve o njemu prikazali na veličanstvenoj izložbi u Klovićevim dvorima na našem Griču. Kraljevstvo posvjedočeno kamenom i listinama, papinskim priznanjima, ulomcima minuloga vremena koji su odoljeli poharama i ratovima i stigli do naših dana kao znak uljudbe i pripadnosti uređenom i zakonima utemeljenom društvu. Izložba pod nazivom: „ U početku bijaše kraljevstvo/Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva“ a autor izložbe Dino Milinović i uz njega stotine najuglednijih stručnjaka iz hrvatskih ustanova i inozemnih arhiva i knjižnica.

Ne čudimo se nekakvim juricama pavičićima i tomićima, ta ti i njima podobni nisu u životu pročitali vrijednu knjigu, nego bi se trebali čuditi nekim takozvanim profesorima poput Budaka, Markovine i Klasića koji su lijenošću i ideologijom zabetonirani, bez da su obišli arhive Vatikana, Budimpešte, Carigrada, Venecije, Beča itd …itd. Ne zna se za njihova velika djela, ali oni imaju svoje mišljenje! To je najveća tragedija takozvane hrvatske inteligencije. Ta izložba i popratna knjiga od 700 stranica bio je udarac u sred mračnoga srca nepismenih mrzitelja sadašnje Hrvatske države, one koju svjedoči naša znanstvena historiografija i potvrđuje tisuću i sto godina i to pod istim imenom – hrvatskim! Užas čak i za izvjesne profesore s legla koje odavna proglašava naše listine i pergamene nevaljanima, falsifikatima, a naša umjetnička djela pripisuje drugim narodima.

Spomenuta družina i njihovi adlatusi pisali su podle i nepismene članke pod ovakvim nazivima: „Mitomani protiv Republike“ ili „Hrvatska će cijelu iduću godinu uz trublje i fanfare, komemorirati potpuno nepostojeći događaj“. Ožeži i opleti svojim gujinim jezikom po kamenim pločama i dokumentima tako vrijednim i nepobitnim, da bivši podoficiri JNA, a sada „stručnjaci“ za srednjovjekovnu povijest, od bijesa upadaju u procjep laži. Mi Hrvati da smo protiv republike?!

Za tu su republikansku misao padale naše glave tijekom povijesti, ubijali su nam ustanike i prvake saborskih zastupnika za republiku! Ali mržnja drugova, nasljednika jamara koji su protegli crni veo nad hrvatskim narodom od Alpa do Gevgelije, ne jenjava, ona buja kao zelena žabokrečina na ustajaloj bari. Nisu to nikakvi mitovi, drugovi, to su povijesni dokazi naše dugotrajne opstojnosti u krugu europskih naroda povezanih u ono vrijeme, a osobito kasnije, latinskim jezikom kojim su se sporazumijevali obrazovani ljudi, a među njima ima mnoštvo naših poslenika u svim granama znanosti i umjetnosti, osobito u crkvenim redovima.

Ali uzalud je tumačiti nepismenom čovjeku. Ova velika obljetnica proslave 1100. godine Hrvatskoga Kraljevstva zatajena je na svim razinama u hrvatskoj javnosti. Jeste li možda vidjeli veliku emisiju na HRT o izložbi? Jeste li čuli kako je prijedlog proslave ove obljetnice Braće hrvatskoga zmaja odbijen u svim točkama? Od koga? Od Ministarstva protivnoga svemu što bi trebalo prikazati istinu o hrvatskoj kulturi. Jeste li vidjeli ubogi uradak HRT smotre hrvatskih zborova u Zagrebu povodom toga svečanoga čina? Sramotno ništavan. Zašto nisu prikazali nekoliko filmova iz svoje filmoteke koja čami u podrumu HRT a ima poveznice s proslavom? Recimo moj film „Kraljica Jelena“. Zato jer nikome od uhljebljenih na HRT nije stalo do hrvatske povijesti, a baš u tom filmu govorimo o dokazima genealogije hrvatskih kraljeva ispisane na kamenim dijelovima nadgrobne ploče kraljice Jelene. Kamen svjedoči, kamen pjeva o životu koji je bio i koji se čudesno sačuvao kroz tisuću i više godina i stigao do Republike Hrvatske. A najprije je zaista bilo kraljevstvo, blagoslovljeno i križem i krstionicom.

Za to naše sadašnje kraljevstvo ili republiku, svejedno, pale su najbolje glave, ali i mnogi ubogi seljački sin i kćer. Pali su Kružići, Jurišići, Zrinski, Frankapani, jedan pismeni vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je dao napisati knjigu u splitskom skriptoriju, da, nepismeni naši žreci!, knjigu svetih slova i uresa, o čemu sam mnogo pisala. Pao je i Eugen naš zaneseni Kvaternik izdan od istih onih koji danas obilato uhljebljeni dijele nama lažne lekcije o Hrvatskom Kraljevstvu kao mitu.

Treba čitati, drugovi, učiti i samo učiti pisalo je na školama kao da je to izum komunizma, a sve je predano u ruke polupismenih i neznalica. Bojali su se drugovi pismenih i dijelili nas na „poštenu inteligenciju“ i one druge, izdajice koji su se rojili kao muhe na otpad i pozivali na likvidaciju pismenih. Usred Zagreba, usred ondašnjega Sabora i diljem babićevskih zelenih livada koje vrebaju pismenoga doktora Šretera da ga pokrije trava. Ima ih još na životu, kao puhovskih puhova ili viskovitih viskova, punih ideološke ostrašćenosti i jasnoga nedostatka znanja i vrlina.

A mi otkopavamo naše mrtve, polažemo na kovčege hrvatsku zastavu i pjevamo u hodu za život. Groblja su naši svjedoci života. A mladost, naša mladost se osvijestila, pjeva i pleše, otvara se novom životu.

Nevenka Nekić

_________

Povezano na Portalu HKV-a

Dr. sc. Dino Milinović: Društvo je bezglavo bez svijesti o svojoj prošlosti

Zapažanja uz veliku izložbu posvećenu 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva u Klovićevim dvorima

Prema kraju godine uz veličanstvenu izložbu „U početku bijaše Kraljevstvo“