Mise na HRT i malena mjesta srca moga

Često smo nazočni na nedjeljnim misama koje nam prenosi HRT-a iz crkava diljem Hrvatske. I dok smo zahvalni uredništvu Religijskog programa za tu mogućnost, ponekad nas zaboli nemar? snimatelja ili redatelja tih prijenosa.

Nemar prema čemu, pitate se, dragi prijatelji? Ponekad prema vrijednim spomenicima unutar crkve, njezinim kipovima, slikama, freskama, mozaicima, raskošnim cjelinama koje su nam namrli naši predci.

Kamera luta po crkvi i zaustavlja se na usnama nekoga nevoljnika koji upravo zijeva, trlja nos ili sklapa oči od umora. Dobro, to je sve istina, treba pamtiti naša lica, ali mi bismo također željeli upoznati spomenike, umjetnine, a sigurno i narodnu nošnju kojom se u svakoj nedjeljnoj misi pohvale mladi i stari da bi pokazali svo bogatstvo i maštu kojom se naše nošnje odlikuju.

Tako je bilo i u nedjelju 26. travnja 2026. prilikom prijenosa mise iz sela Branjin Vrh u Baranji, nedaleko Belog Manastira. O crkvi nismo saznali ništa, a ni o razlozima bjeline njezinih zidova koja odaje da se crkva tek podigla iz ruševina nakon razaranja koja je doživjela u Domovinskom obrambenom ratu. Onih nekoliko rečenica o povijesti crkve prije mise vrlo su značajne i to bi trebalo njegovati.

Baranja je teško prošla u ovom ratu kao i onom Drugom svjetskom, a osobito nakon toga rata. O tome se u suvremenoj literaturi malo pisalo, a ako se pisalo, onda je to prošlo nezapaženo i selektivno predstavljeno. Moje se literarno pero više puta dotaklo sudbine toga prostora, a osobito u romanu „Radnoti Miklos i dvije posljednje večere“. (Đakovo/ Budimpešta, Đakovački kulturni krug i Croatica Nonprofit Kft., Budimpešta, 2022.)

Svoje pradavne uspomene iz progonstva u Baranju iza „oslobođenja“ Zagreba 1946. godine i prisilni boravak u nekim mjestima toga prostora RH pretvoreni su u tom romanu u opis života glavnih likova iz Pčelinca (Čeminca), u trajanju od 60 godina. Svi narodi koji su živjeli u baranjskim ravnicama dobili su svoje mjesto u pripovijedanju: Židovi, Mađari, Nijemci, Hrvati, Srbi… Pa i Cigani. O tom je romanu rekao kritičar i hrvatski književnik dr. Mirko Ćurić: „Nevenka se Nekić ovim tekstom upisuje, možda snažnije nego ikada, u svoje vlastito slavonsko (šokačko) - mađarsko panonsko podrijetlo, u jedan od svojih iskona i taj jezično-osjetilni amalgam izbija iz svake njezine rečenice. Autorica sama u noći hoda baranjskim sokacima i drumovima, osluškuje i onda, poput svojih/naših predaka uz vatru pripovijeda. O ljudima u prostoru, o sudbinama i povijesti koja melje i satire, o vodama koje nas nose, o blatu pada i izdaje, koji nas usisava svojom žitkom snagom, o vatrama koje nas spaljuju i na kraju nas pročišćavaju…“

Ipak, unatoč pristojnim recenzijama roman se nije mogao pojaviti na Panonskom sajmu ili kako već, na nedajbože Frankfurtskom kao neki prilog suvremenoj hrvatskoj književnosti, biti preveden na mađarski, npr., ili uopće probiti u najmanji kutak plaćene kritike na TV i slično. Nepoćudan kao i uvijek zbog istine i njene dubine, zatajen na svaki način. Jer da navija za „oslobođenje“ koje završava negdje 1991., bio bi ovjenčan mnogim vijencima i honoriran…

To je bio moj dug onim ljudima i vremenima koja su prošla kroz moje razrogačene oči što vire iz mnogih slika i profila ljudi, potpuno objašnjenih kasnijim Domovinskim obrambenim ratom. Posebno lice u romanu bila je crkva u selu Pčelinac. Građena, rušena, obnavljana pa opet rušena. Ona je gotovo kao živo lice u mom romanu i to je vjerojatno, unatoč svim mogućim dobrim objašnjenjima, mrzak način pisanja povijesnih romana.

Čudesna su bila otkrića dok sam pisala roman. Biskup Kos koji nas je primao u Đakovu pojavljuje se kao lik koji je stvarno dolazio u Pčelinac. Potom svećenik iz Pčelinca koji je nekada bio moj učenik, a posebno uzbudljivo bilo je otkriće da postoji i neka rodbinska veza s mađarskim pjesnikom Radnotijem preko trećega koljena… itd. Čuda se događaju. Kao velika starinska kapija na dvorištu imućnoga gazdinstva koje se zatiralo i ponekad posljednji puta zaškripalo odlaskom starih vlasnika koje protjeruju neki novi vlastodršci, preda mnom su se otvarala i vrata stare crkve Presvetog Srca Isusova. I ona je prošla sva vremena i nevremena i danas stoji, a neki ju zovu Baranjska katedrala.

Tako se događa da i mise koje gledam nedjeljom na HRT-u a koje se često prenose iz malih mjesta, otkrivaju nepobitnu činjenicu: nema mjesta koje je „bratstvo i jedinstvo“ okupiralo a da nije crkvu srušilo, zapalilo, prije toga opljačkalo. Preko 500! Vidim da se i u gore spomenutom Branjinom Vrhu dogodilo isto: stajao je svećenik nakon rušenja crkve na smrvljenom oltaru pod otvorenim nebom i služio prvu misu!

Onda još nisu stigli naši povratnici odjenuti raskošne baranjske nošnje, urešene žarkim cvjetovima svilenoga pečkoga veza, nisu još imali skladan zbor i orkestar koji prati misu, a nije bilo ni obnovljenih bijelih zidova sadašnje jednobrodne ljepotice iz 1799. godine. Vihori sa sibirskih stepa preskočili su Ural i zavijali u dugim noćima „oslobođenja“ pa konačno utihnuli poslije naše Oluje.

Promatramo crkve kao naša drevna uporišta identiteta, njihovu ljepotu i trajnost, vjerski i kulturološki tezoro našega jezičnoga jastva i uvijek se divimo: ma kako malena i skromna, uvijek je puna svijeta, čista i dostojanstvena, a najradosnije je vidjeti djecu odjevenu u narodne nošnje. Njima sve ostavljamo, ali najbolji je zalog Riječ Božja.

Pa, dragi snimatelju, pokaži kamerom i taj vedri dio narodne umjetnosti, nemoj prikazati samo komadić rukava, divojka je lipa i diči se nošnjom! Ponosni smo!

Nevenka Nekić