Sablazan u dolini Ivanovoj

Svijet i politika koja ga vodi otvaraju vrata devetom krugu Danteovoga pakla. Tamo je Sotona u ledu, ali ne mora biti. Može biti i u vatri, vodi, potresima, cunamiju, raketama, drogi i novim religijama. Svjedočimo umiranju starih i prezrenih vrijednosti koje zovemo baštinom, gledamo ruševine i obeščašćenja kršćanskih tradicija i njihovo brisanje u korist ludila i gluposti, raznih zlodjela i sve strašnijih oružja, prekršenih obećanja i novih krvoprolića na vidiku; živimo iz dana u dan u silnim napetostima i iščekivanju toliko razvikane distopije, o kojoj riječi većina stanovnika ove države nema pojma a upravo ju odživljava.

Ali pjesnici su oduvijek imali i proročke duše. Tako je pjesnik Baudelaire svoje slutnje 1851. zapisao u bilježnicu: „Svijet će završiti… Ne kažem da će biti sveden na šaljivi nered južnoameričkih republika ili da ćemo se možda vratiti divljaštvu…Ne: mehanika će nas toliko amerikanizirati i napredak tako savršeno atrofirati naše duhovne sposobnosti, da se ništa, pa ni krvoločne himere utopista, ne će moći usporediti s tim izvanrednim ishodima … Ali se sveopće razvaline (ili sveopći napredak, ime me se malo tiče) ne će očitovati u političkim ustanovama, nego u poniženju duša.“

Devedeset godina poslije o tome govori T. S. Eliot u „Četiri kvarteta“: svi odlaze u mrak, u prazan međuzvjezdani prostor, kapetani, trgovci, bankari, zajedno sa sablastima populističke demokracije i demagogije.

Dakle priča o distopiji je vrlo stara i počela je prije Dantea u trenutku kad se bio boj za rušenje zvijezda i spašavanje najdragocjenijega Poroda. Pjesnici su to slutili, bili su ne samo sjećanje svoga naroda, nego i cijeloga čovječanstva. Družina proroka.

Oni su dio velikoga duha Čovjeka koji odvaja i spaja zajedničko i pojedinačno. Njima je dano da iz Svete knjige tumače Slova. Bez Svete knjige najčešće se pretvore u angažirane pjesnike koje proždire Kronosova ruka, oni ostare još za trajanja vlasti kojoj služe u tom bezbožnom prostoru mračnoga i hladnoga svemira.

A obični puk, onaj koji radi i plaća poreze, onaj kojega brine pedeve, kojega žulja sitna limena novčanica u džepu, ne razmišlja o distopiji. Uopće ti razgovori koje vodi intelektualna elita strane su pučanstvu: riječi poput distopija, agenda, plauzibilnost, transhumanizam, epistolarno, pa onda spoken word performans i tako dalje i još hrvatskije, ne mogu se ni zamisliti u rječniku naše predstavnice puka susede Slavice.

Ona je rezolutni primjerak racionalnoga seljačko-malograđanskoga duha kojem je sve jasno i to crno na bijelom. Ima svoj sud o pojavama koje gleda na TV i komentira i razum i savjest vodećih velikana vlasti. Užitak je saslušati njene prosudbe koje se protežu u sva područja života, jer ona ima ugrađeni mehanizam za pronalaženje laži od istine.    

Pojavljuju se neke „belosvetske“ balavice, tak podrugljivo veli suseda Slavica, koje su kakti umjetnice i dobivaju velike peneze za kajgod. Veliju da su ovu dobro nafutrali čak i HDLU, to su kakti likovnjaci, kaj ne? Pa baš za taj, kak se veli per…per… pomažemo joj, imaju to kaj se zove performans.

Ovaj tren naša popularno zvana Džamija obavijena je od glave do pete crvenim omotom i slovom Aaaaa… Pa dobro, veli Slavica, još bi to i podnesli, ne moraš buljiti oči baš tam, ali ono kaj se čuje svako podne, onaj zvuk, to je prešlo svaku mjeru. Kako nismo svi po tramvajima vozeći (uzlazni e!), zanimalo nas je kako to zvuči. Otvorili smo neki portal i uspjeli čuti taj umjetnički zov. Kaj sam vam rekla, zavija kak gladni vuk, i sad mi velite da je to umjetnost. Kaj to znači? Pokušavamo objasniti kako ta mala Nora Turato, prava Europljanka, time misli objasniti pojavu jezika i evoluciju čovjeka!

A to mislite ono – od majmuna do Stalina? Ruga se Slavica. Teško je našem neprosvijećenom čovjeku biti ukorak s velikim koracima nove kulture. Ona nije mogla shvatiti tu pretvorbu ni onda kad su njenom vnuku Ivi dali rešt jer ni mogal nikak zapamtiti kaj su ti evolucionari Marx i Engels? Kaj su oni, pita učitelica, a Iva čkomi. Rešt do pet popodne. On i još njih trojica. Onda ih opet spitava: Iva se nekak domislil samo do reči tvorci. A čega tvorci, napastuje učitelica. Sad se Iva zagleda vu nebo kaj se videlo kroz prozor i razvuče: tvoooooooorciiiii pa naglo stane. Kakvi tvorci? Guši ga učitelica. Onda on da se nekak spasi rikne: tvooorciii, to su one male živine kaj piceke koljeju i fest smrdiju! I dobi flisku!

Tuliko o toj evoluciji! Stručno završi naša suseda i nastavi se baviti štruklama kaj se kuhaju, a ne peku.

Šalimo se da ne bismo poludjeli od spoznaja smrti i laži, od žalosti dok gledamo gladnu palestinsku djecu kako sjede na ruševinama svojih domova, pa onda slike ubijenih i zvjerski mučenih stanovnika Izraela; patimo od saznanja koliko su taoci morali podnijeti od hamasovaca, a tek djevojčice i žene… Noćima slušamo na raznim programima zvuk sirena i gledamo ubijene i nestale u Ukrajini, onoj mučeničkoj zemlji o kojoj smo davno napisali tekst Keine Gnade, koji ćemo u idućem pismu priključiti ovom tekstu. Vječnost tuge i radosti u istom životu, u istom trenutku.

Tužno je i čemerno gledati upravu EU koju vode raskuštrane ženice i djevojke, veli Slavica, kažu frizure kasnoga neolita, dodajemo. To su mondeni mački kak dobermani i oni koji nisu ni jedno ni drugo, svi skupa preplaćeni golemim novcem. Samo od jedne plaćice, recimo Dubravke Šujice, stručnjakinje za celi Mediteran, rasplamsala se pravednost u Slavici, mogli bi hitre rešiti sve naše beskućnike. Recimo da sagradimo za tih 2000 ljudi neku normalnu kuću - bez bazena i apartmana sa saunom, komentira Slavica, onak normalno, imaš krevet, vaserlajtung, ormar, kuhinju i to je to. Ne da ih teraju po danu na cestu, kak pese, a ima država peneze za razne črne i smeđe imigrante! Furt sediju vu hotelu i smiju si popodne prileći posle dobrega obeda.

Ali posebno razvlačenje usana Slavici izaziva pojava dragoga nam gradonačelnika. Bute vidli kaj bu se sve našlo čim padne na rit; ne samo neki tam novčeki, nego i sekaj drugoga. Poglečte kak su sve mic po mic dobavili one histerične ženske i one druge, teško da bi bili muški, one, ma znate - našminkane i u štiklama, svi buju predikali našoj deci o seksu. Ali rekla sam ja njima još dok su se derali kak stekli na cesti: vo-đa-vo-đa-vo-đa! To su dozivali pitaj dragoga bogeka koga, ali slušajte kak to zvuči! Ha? Grdo! I mislim si da su ga dozvali. Sad je tu i vodi naše posle i uz put tuli kak vuk iz Džamije i to je prava sablazan vu dolini našega Ivana, onoga kaj je lepe kipce delal.

Vidim da suseda zna tko je gradio Meštrovićev paviljon, ipak je ona već 70 let vu Zagrebu. A i njena usporedba u svezi zavijanja, zaista nije samo vuk, to je nešto puno opasnije.

Dobro je da nisu za taj performans odabrali noćno tuljenje. Ma sreća je da će nam ta mala protumačiti nastanak jezika! To ne mogu ni najveći svjetski jezikoslovci i svi mogući arheolozi jezika, ni naši akademici Mislav Ježić i Radoslav Katičić i njima slični. Svi su oni ništa prema ovim ioneskovskim igrama, dobro plaćenim, koje sveždersko potrošačko dosadno i priglupo čovječanstvo gleda, plaća i divi se. Ma uzalud su odgonetači starih pisama i rekonstruktori pradavnih jezika naporno radili cijeli život da bi doprinijeli rješenju samo djelića te zagonetke: F. Grotefend, Henry Greswicke Rawlinson, Pietro della Valla, Carsten Niebuhr, Henry Layard, Theodor Bossert, B. Hrozni, M. Ventris, L. Woolley, Champolion… i mnogi drugi velikani uma i srca.

A sve je moguće razumjeti i na ovaj način: Brešid bara elohim ed haščamaim ved haa res – U početku stvori Bog nebo i zemlju…

Ali što je Bog prema našim znalcima iz kvinteta fantasticus Tomaševića, Korlaeta, Celakovskog, Benčićke i Dolenčevke koji donose odluke: tko izlaže, tko pjeva, tko pleše, tko liže asfalt, tko može hodati gol ili začudno odjeven u žensku odjeću, tko se valja na trgu i lezbari, tko smije kopati nos, tko reže hrvatsku zastavu ili pali, a tko zavija u podne.

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.