Thompson kao mjera stvari

Kiseli osmijeh novinara i ostalih komentatora u emisiji Otvoreno (1. travnja) o koncertu M. P. Thompsona ponovljeni su i u emisiji U mreži Prvog (2. travnja). Malo je reći da je iznenađenje nas gledatelja bilo još veće od njihove kiselosti jer još se nije nikada dogodilo da se dvije emisije HRT posvete rečenome glazbeniku, a da u njima nije sudjelovao kakav arbitar mržnje prema samom glazbeniku. Kojekakvi pusići i puhovski, mesići i ocvale kosorice, kekinice i benčićke, sve redom stručnjaci za duhovnost hrvatskoga naroda, ne samo glazbenu, nego opću, onu koja se brine da narod ne zastrani, ode nastranu, što bi naši stari rekli, ovoga su puta izostali. Glavno uredništvo HRT okupilo je neke suzdržanije likove koji su pristojno razgovarali o MPT (Marku Perkoviću Thompsonu), jedino se važni novinar Macan nije suzdržao da ne spomene ustaštvo i Za dom spremni, tek onako usput i s kiselim osmijehom.

Sada je glavna tema: kako može taj divlji, pastirski tip iz provincije, nepoznat u Europi i svijetu, okupiti stotine tisuća ljudi, pretežito mladih, na svom koncertu? O maniri njegove glazbe pisali smo ponešto u prošlom javljanju, ali odjednom se njegov lik počeo tako brzo uzdizati nad učmali i preplašeni Zagreb pa i na svjetski raspon od blizu 30 zemalja, da se vladajući uspaničeni tim činom počinju pitati: što je to što privlači toliko slušatelja? Prave se nevješti, mucaju o glazbi raznih prošlih vremena, pa onda o mladima kojima se to sviđa, a sviđa im se jer ne znaju što čine, pa o tekstovima pjesama koje se bave ratom. I sve tako dok jedan ne reče: domoljublje. Onda se i ostali kiselo složiše, ali se dometnu i njegovo pjesništvo ljubavnih balada kao izgovor kako je slavan. Dat gloria vires, kaže stara latinska, slava daje snagu. A kod našega je MPT, uzročnika tolike patnje vladajućih, obrnuto: snaga njegove osobnosti i dosljednost njegovog časnog života daje mu slavu. Od one slike gdje dugokos stoji nad rijekom Čikolom do sadašnjega trenutka, kao da nije skidao pušku u potrebi da svakoga trena brani Hrvatsku, jer vidi da još nije obranjena, da ju napadaju gmazovi i sablasti sa znamenjima pod kojima je umirala dugi niz godina.

Taj se krik za spas države i naroda nastoji ugušiti zakonima i bezakonjem, zabranama nastupa, a i uhićenjima njegovih obožavatelja. Možda je najveći sarkazam zapamćena slika Tina Ujevića, odavno mrtvoga pjesnika hrvatske duše, koji ogrnut hrvatskom zastavom HOS-a i okružen mladim raspjevanim ljudima, jer opet budi protuhrvatske nagone vladajućih. A mladi samo pjevaju pjesme MPT, nikuda nisu pošli da ubijaju i pale tuđe u tuđoj zemlji. Organi reda i „crne marice“ su spremni, jer možda se sam Tin Ujević povampiri i potakne kakav nered ili misao. Misao je opasnija od krika. Misao koja čuči u glavama ušutkanih pjevača. I slušatelja, čak i onih postarijih koje su već s „crnim maricama“ gonili po zagrebačkim ulicama i haustorima nakon „Nikole Šubića Zrinskog“.

E, ta tajna misao o skorim izborima u Zagrebu i Hrvatskoj boli sudionike emisija o MPT. Pitaju se: hoće li taj koncert utjecati na izbore i njihov rezultat? To znači: hoće li moći skinuti s vlasti možemovce i ostalu klatež? Ujedinjenu klatež. I onda u jedan glas negiraju da je to moguće. Tješe se oni, ili možda znaju ono što mi ne znamo. Možda su izbori već riješeni, već prebrojani glasovi i misli nezahvalnoga naroda. Usput se spomenuo i vrlo negativan lik Stipe Jonjića, pa se onda Macan ispravio u Tomislava, tek toliko da naglasi sve to kao nešto posve efemerno, to tamo neki pokušavaju ujediniti disperziranu desnicu, ali…

Čuđenju nema kraja: športaši traže MPT! Komentiraju u emisijama nazočni: to je razumljivo jer športaši nisu visoko obrazovani! U svojoj zatucanosti traže takvu glazbu. Oni obrazovani slušaju Kekina i Nives.

I dok se vode ovakvi razgovori o strahovima pred masom koja će slušati MPT, dotle se nastavlja zabrana dolaska na Bleiburško polje, sve se nekako obavlja krišom; u tišini se obavljaju i sprovodi pronađenih hrvatskih branitelja i civila iz iskopanih mrciništa i smetlišta Srba, posmrtni ostatci onih nesretnih žrtava što se neizravno spominju u stihovima MPT „šta je bilo oko Vukovara“.  Zaboravlja se na plitku provokaciju Ujedinjene klateži koju je izvela za Božić na okićenim jelama usred Zagreba: napisali na kuglice kako ne znaju što je bilo te 91.?

Kao da je opet velika tišina i šutnja pala nad nezahvalnu biračku masu koja je, takoreći odmah poslije klanja nje same, te 2000., mogla izabrati svoje mučitelje i negatore da njome opet vladaju. I ne samo da vladaju, nego danas zabijaju četrdeset novih čavala u još bolne noge preživjelih tragača za svojima. Ne samo da smo izgubili dostojanstvenu skrivenost života i nedostižni intimni mir, jer su nam vratili ovo malo tijela u komadima i dijelovima koji nedostaju, nego se drčno isturenih sisa i trbuha glasaju u našem Hrvatskom državnom saboru tragajući za načinom da i ovi izbori propadnu za tu raspjevanu masu koju predvodi MPT. Da, ovoga trena predvodi.

Kako će glasati ta masa? Hoće li se ponoviti opet ona kobna 2000.? Ponoviti ono uništenje hrvatske vojske, iseljavanje u ludu žurbu moćnoga i bogata svijeta, turobnost i opustjelost naših sela. Tko zna, nitko ništa ne zna… pjeva Cesarić.

Ova je godina trebala biti obilježena velikom proslavom 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva. Braća hrvatskoga zmaja prednjačila su i ovoga puta te priredila 61 projekt za proslavu, a sedam su izdvojili i zatražili od Ministarstva kulture da im pripomognu. Sve je odbijeno. Ugasilo se Hrvatsko slovo po želji iste Ministrice, mnoga se dobra djela i filmovi odbili u istom Ministarstvu, na redu su, koliko se čuje i piše, gašenje Društva hrvatskih književnika, kao i Portala Hrvatskoga kulturnoga vijeća. Dakle, sve što ima hrvatski predznak treba udaviti, jer kako je izjavila izvjesna gospođa u Dubrovniku: „… bliži se obljetnica zločina i stradanja i progona“ (mislila je na Oluju). A uvijek se nađe opričnika (Ivana Groznog) koji će za rog obilja otvarati postaje hrvatskoga križnoga puta.

Ostaje pitanje koje smo postavili i opet ćemo ga postavljati: tko će vladati Zagrebom? Jer onaj tko vlada Zagrebom, vlada Hrvatskom.

Nevenka Nekić