In memoriam
Marija Barbarić Fanuko
(Resnik Požeški, 1936. – Vrbovec, 2025.)

Napustila je ovaj naš svijet 17. veljače 2025. velika hrvatska književnica i likovna umjetnica, članica Hrvatskoga kulturnog vijeća Marija Barbarić Fanuko. Izgubili smo možda najnježniju romantičnu dušu, raskošno obdarenu pjesničkim i pripovjedačkim duhom, a isto tako i likovnim autentičnim doprinosom hrvatskoj umjetnosti pletivima i kačkanim djelima. Četiri njezine bajke preveo je na mađarski Zoltan Szuka i uvrstio u antologiju najljepših bajki svijeta.

Marija Barbarić Fanuko

Uvrštena je u mnoge antologije, pisala je za brojne časopise i radio, nagrađivana za svoja djela, izlagala svoje čudesno pletivo i darovala ga Muzeju za umjetnost i obrt. Kao članica Društva hrvatskih književnika predstavljala je duhovnu kršćansku okomicu. O njoj su pisali Dalibor Cvitan, Vladimir Pavlinić, Miroslav S. Mađer, Branimir Bošnjak, Veselko Tenžera, Joža Skok, Mate Kovačević, Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić i drugi.

Odabrali smo dva teksta koji govore o Marijinim iznimnim djelima: jedan osvrt na pjesništvo i jedan na veliku posljednju izložbu njezinih pletiva u prostorijama danas ugašenoga Hrvatskoga slova.

Nevenka Nekić

___________

Ljepota i mudrost

Fanuko Barbarić, Marija, Ogrlica od kiše, Izabrane pjesme, drugo izdanje, Zagreb, HKZ-Hrvatsko slovo, 2011.; Ilustrirala: Nives Fanuko

Moram li čitanje i vlastitost dojma započeti impostiranjem pjesnikinje Marije Barbarić Fanuko u suvremenu liriku, objasniti odmah utjecaje i tragove, nanose veličanstvenih prethodnika koji su svojim duhom oblikovali svijet isto toliko, koliko je i on njih? Jer, nitko nije samonikao, bez korijena i sunovrata koji u njegovu rukopisu ponire do onih dubina, koje su nespoznatljive i kako bi to rekao pjesnik Dragutin Tadijanović: »Poezija je tajna, vječita, nerazrješiva. Kako, kada i zašto nastaje pjesma? Ne znam. Mislim da nikada nitko neće do kraja objasniti tu tajnu…« (1958.)

Treba polako iščitavati stihove pjesnikinje Marije, treba pričekati da umuknu brbljavi sa svih strana brujeći radio, televizijski, novinarski glasovi, strahotn praznine koje zjape iza gomile riječi, riječi, riječi.

Većinom su to uvrjede riječima, njihovu značenju i težini, uvrjede dostojanstvu najsnažnijem oružju Čovjekovu, a sve se uvelo naglo elektroničkim i sličnim putevima neprohodne, zaglušujuće dernjave, u džungli krještavih pa i prostačkih uzvika kojima se oglašavaju često današnji prvonagrađeni pisci-maheri, kako bi to duhovito rekao Dalibor Cvitan. Oni imaju svirepu hladnokrvnost da sve što ne ulazi u njihov svjetonazor proglase nebitnim, lošim, zastarjelim, oni su snažni, poznaju sve značajne ljude u ovoj horvackoj ljigavoj provinciji, a isto tako i diljem velikoga svijeta gdje se organiziraju izložbe knjiga, nagrađuju i slave jedni druge. Život i velebnost te nove umjetnosti je negdje drugdje, nikada ne u nekoj gotovo izopćenoj, maloj i neznatnoj, neutjecajnoj osobi. Čitati ta bučna djela, koja boluju od anoreksije misli i nemaju iscjeliteljske snage, nije ni potrebno – ona su kao u davnim telalskim vremenima, oglašena na zaslonima i golemim naslovnicama razgolićenih, ponekad doslovno, autora i autorica; oni funkcionalno i utilitarno izgovore suštinsku misao koja postaje udica, u jednoj rečenici. I to je to. Mnogi od njih pišu u prosjeku jedan do dva romana godišnje, objavljuju bez problema, imaju goleme tiraže, osigurane otkupe, potpore, oni žive od književnosti, kažu. Vrlo je čest slučaj da ta literatura nema nikakve veze sa stvarnim životom, (pri tom ne govorimo o fantastici ili tome sličnim žanrovima!), da u nakaznosti i praznini vlastita svijeta nikada ne dotakne ni jedno od najesencijalnijih pitanja čovjekova bivanja.

Nije li posve istinita i danas nimalo devalvirana misao velikoga Tina: »Nisam li pjesnik –ja sam barem patnik.« Moram li pisati, činim to samo kad imam što reći. Ovo osobito vrijedi za Mariju Barbarić Fanuko. Njen se glas nakon duga vremena javlja u zbirci toli neuhvatljiva naslova, kao što su i lirski sitnozbori unutar korica: Ogrlica od kiše. Prozirna neuhvatljivost prirodnoga fenomena u ovom dobu grabežnoga fizičkog dahtanja – kontradikcija koja sadrži isključivo potragu za neempirijskim, pa iako govori o prirodnoj činjenici, igrom jezika ona ju poništava, sve dok se ne uzvine do čiste ideje i pjesništvom snovitih istakanja, magičnim zvučanjem vrlo osamljenoga bića, ozari ovaj poništeni svijet. Posvetila je neke pjesme osobama koje su ostavile trag u Vremenu o Vječnosti. U toj refleksivnoj lirici unutar tanke i drhtave mreže niti, ponire pjesnikinja u naizgled bašlarovski svijet čiste dječje snatrenosti, ali stupovlje koje podržava tu kućicu od kartona ima čvrste konzole i hram je to osame odrasla čovjeka: u prvoj pjesmi, po kojoj cijela zbirka dobiva ime, tri su riječi koje nose kontrapunkt naizgled sjajnoj bijelini  to je tamna kiša, i dva puta ponovljena riječ sam »ideš u korak s kišom /sam / i kiša ide sama.«

U graničnim slojevima smisla sve postaje apstraktno, šutljivo, bezvučno, metaforično. U sjajnom nizu metafora, koje nemaju samo dekorativni kod, već sadrže onaj osnovni ton boli koji prožima cijelu zbirku, nižu se traklovski kao u kaleidoskopu: …»suhe zvijezde pregorjela sunca… silazeći dolinom večeri… s pokošenim sijenom skupljam kiše… cvijet s tužnom sjenom…«

U djetinjstvu smo imali igračku koja se zvala kaleidoskop. U njoj je bio točno određeni broj raznobojnih stakalaca, ali okretanjem u krug, ona su davala uvijek novi arabeskni lik, kao iz istočnjačkih bajki u mozaicima dvoraca kalifa. Marija Barbarić Fanuko također rabi gotovo ograničeni broj riječi, a onda od njih stvara čudesni raskošni vrt posebnom pjesničkom arhitekturom. Njezin je cvijet »opasan sa sedam krugova mirisnih… ponekad se tajno javlja u snovima... cvijet iz tišine / iz osame dozivlje…«, ima glazbene prostore grigovskih refrena i nalikuje na ove akvarele kojima je knjiga urešena, koji i jesu i nisu stvarnost; samo boja nosi opredmećenost, ali je toliko asocijativna da sugerira isključivo kontemplativnost i neku tajnu ljepotu.

Te ključne riječi u ovoj su lirici: vjetar, kojeg možeš držati na dlanu, ruža, kao glavni lik simbolike u nerazriješenom drhtanju života, leptiri, koji oblijeću nebo u cvatu, sunce, vrtlar… Svi oni nemaju ništa tjelesno, mimetički, oni su u apsolutu, u snovitu svijetu platonovskih zaumlja, »u košuljici od mraka«, i posjeduju isključivu simboličnu vrijednost koja ovu liriku uzdiže visoko. Unutar toga svijeta nastaloga negdje u samoćama, vrt ima simboliku cjelovita bića. Da, poput Rabindranatovoga Gitanjalija, bez irealnoga kaosa, u smirenosti spoznaje, da postoji red u kozmosu, da taj vrtlar »...blagom rukom / podiže Sunce /sa smrznute grane…«, a taj red je Božji san kojeg pjesnik u Mariji sanja cijela života.

Poezija nosi u potajnom naručju skrivenu teologiju: možda Bog jest dalek i nedohvatan, osim ako je u srcu. I sve što je pjesnicima blistalo od pametara do danas, poput zvijezda, bilo je daleko i nedohvatno. Pjesnikinja zato sluti: »Kad bi zvijezde / na zemlju pale... Hodali bismo / po zvijezdama! A one bi postale sive, male, / iz prašine / više ne bi tako sjale…« Stoga je udaljenost do Boga samo relativna, sve će prebroditi, jer može: »Naslanjam lice / na čelo Sunca / na neutješne kiše / na davnu / ljubičastu večer...«

Osobnu duboku tugu zbog gubitka djeteta pretvorila je pjesnikinja u čudesnom laboratoriju poezije, u tišinu, bez suvišnih riječi, hodeći tiho od mirisa do zlatne niti »između dva daleka svijeta«, osjećajući cesarićevski da je život vječan: »Al za suncem krene / Njegova iskra kroz travu«

Izbor duše, nataložen u unutrašnjim stanjima, doimao me se čitajući ovu zbirku, kao da sam u prodavaonici tajni: eto, tamo viri svjetlost »čudesnoga grada« Ivane Brlić Mažuranić, malo dalje prodaju se »krila žar-ptica« Igora Stravinskog, a tu je negdje i Tadijanovićev hrast: »sjedim na koljenu / staroga hrasta«… Sve je tu, nad svime plove »Oblaci s mirisom sljeza«, da bi u večernjem zatvaranju oka neke ruke, nevidljive »ponesoše stablo / na drugu stranu večeri.«

Marija je poetesa tišine i dobrote, kao i mnogi pravi pjesnici, ona je i proročica prožeta Božjim rukopisom. Nekim kritičarima je to »neka« sačuvana svetost. Ne, to je istinska duhovna pretvorba njene duboke Vjere, koju ona isključivo pjesnički transponira, onirički uokriljuje u apstrakciju i daje mnoštvo znakova o tom svijetu s druge strane vidljivoga – s najjasnijim simbolom RUŽOM. Ne upuštajući se u simboliku ruže kroz duga stoljeća zapadne pisane i usmene duhovnosti, jedino se usuđujem ustvrditi, da Marija Barbarić Fanuko ne pripada sljedbenicima teorije o reinkarnacijama, niti je smrt za nju kraj o kojem pišu ateistički orijentirani spisatelji. Ona zna da ne zna, ona svoju Ružu imaginira u zamjenu za Ljubav, ona sanja nepoznati drugi svijet i čeka da vrtlar »otvori vrata i položi ruke /na njegov san«. Govoreći o sjemenu, ne poznajući njegovu tajnu, pjesničkim čarobnjaštvom stvara odnose unutar svijeta za sebe, možda baš usred cvjetnoga polja, vrta, florealnoga čuda, jer je najmiroljubivije i najsličnije svemu onome što je preostalo iz rajskih vremena. Odsustvo deklaratornoga kršćanskoga u toj je lirici samo znak visoke potencije njene sposobnosti da bude svojim poetskim izrazom bliska svima, prisna, a ujedno nedodirljiva unutar svoje metaforične ograde. U njenu VRTU glazbene strune koje izvode melodiju, posjeduju čistoću i red, nema hrapavih i razbijačkih tonova toli omiljenih današnjici. Ovo je lirika i Vjere i Misterija Otkupljenja.

Nevenka Nekić

___________

 Halje Marije Barbarić Fanuko

Varijacije na starohrvatske motive

Kad je na trenutak zamrla pjesnička riječ, izmoli Marija Barbarić Fanuko u Onoga što sve daje, dar ruke, ARS MANUS. Sanja svoje pletivo i čudesne, neobične oblike tunika, halja, pa se prepusti rukama vodiljama. Pitaju Mariju što to plete, a ona odgovara :»Hoću staro, do kraja neizrečeno, do kraja izreći. Samo to.«

Ovako bi mogla početi jedna likovna biografija nalik na bajkovitu tkanicu ili pletenicu koju je uistinu Marija isplela u dugim noćima, prstima i snagom mašte oblikovala u gustim nabojima, nalik na srednjovjekovne oklope, zauzlala u čvorove, vitice, krugove tvrdoga oboda, pa sve to pohranila u rušnicu, škrinju u kakvima se odvajkada čuvalo svetačko ruho.

U vuni koju je sama odabrala, čistila i redila, pa i prela ponekad, sačuvali su se mirisi ovaca, livada i trave, vilinski proplanci, svježina voda iz potoka, vonj svježe šume u proljeće, a ponajviše maštovita ornamentika ženske ruke, one iste koja drži u rukama ploču Meštrovićeve »Povijesti Hrvata«, opšivenu viticama i pleterom, što se klesao kao ures u starodrevnim crkvicama. I baš ta veza postoji u umjetničkoj obradi plohorezbe pluteja, ciborija, nadvratnika,ambona, koji u starohrvatskim sakralnim građevinama pjevaju razlistani lišćem i bobama grožđa ili akantusa, viticama i kimationima, geometrizmom euklidovskog, ili bilinskog, poredanog u kasete, oblikovanog kao arkade u smirenoj romanici, i uzoraka kojima je Marija Barbarić Fanuko uresila svoje halje i tunike.

Poljanama čvrsto pletene plohe, kukicom sabijene, nastao je dijalog beskrajne fonetske ideogramske vrveži vunenih niti, likovna fuga koju su od mitskih vremena stvarale ženske ruke. Mater je bila ona koja djecu uči jezik, prede i tka priču i odjeću. Mit je bio i ostao sažeta slika svijeta i nedostatak mita u svakoj kulturi znači gubitak vlastite prirodne stvaralačke moći. Snaga mašte i apolonijskoga sna tek mitom se spašavaju od besciljnoga lutanja. Zašto ne pomisliti da su najprije nastale mitske likovne maštarije ženske ruke, pa se onda prenijele na kamen ili metal koji su obradile muške ruke?

Likovi geometrizma, koji se euklidovski definiraju kao granica kruga ili trokuta, omekšani su samim materijalom vune, pa su se strukturi specifičnoj kao Marijina ARS LINEANDI, pružili u neki nemirni labirint, tegobni put prema središtu ili središtima. Nekada je labirint postojao u podnicama crkava i kazivao put u središte srca, produbljene vjere, put u Jeruzalem. On je imao kao i u svakoj sakralnoj umjetnosti, ikonički karakter, pa ovisno o materijalu u kojem je izveden, ostajala je i njegova trajna misao. Ornamentska šara bila je za neuki puk ne samo java, nego i ob-java, naznačivala red, red svojstven zvjezdanu prostoru svemira, ili dubinama ljudske duše koja je podvrgnuta istom načelu reda.

Slažući teške vunene halje u svoju škrinju, njihova se boja nekako utapa u tamu drvene utrobe: boja je to sive prirodne ovčje dlake, one za svagdan, pune planinskoga vjetra; bijele kao za Nevu Nevičicu iz bajke Ivane Brlić Mažuranić koju obasjava Sunce Djever; zemljanoglinene pastirske, arkadijsko prljavosive, s jedva zamjetnom kamenobijelom; boje koje nose udese i smisao planina Dinare, Velebita, otočkih kamenih zaselaka, ili pak patinu obraslih stećaka, čiji su reljefi blijedi od vjetra i kiše, sunca i snijega. U svim tim bojama ima nešto od one svete poniznosti negdanjega puka, nema kićenoga, sažete su u nekoj korotnoj tihoj ljepoti.

U motivici umjetnice Marije Barbarić Fanuko nema ponavljanja dosadne rutine, uvijek je tu nešto novo, nikada posve isto: poneka očica izviri, neka se uvuče i nastaje igra svjetla i sjene; okomica što vodi od podnožja do vrata zakrivuda posve lagano, jer i ruka je lutala u kukičanju, ubodima, ljuljala se kao valovlje mora ili potoka. Ženski lirski element sabire u sebstvo reljefe školjaka (a halje imaju uvijek dva lica!) kao poetski dio mora; bobe grožđa što služe i kao kopče; češere na izbockanoj borovini ili pak hrastovu koru koja pod dodirom ruke minimalnošću utora i uzvisina čini plohu sjenovitom i vibrantnom.

Sve se sabire u dojmu vunenog bastiona pradavnoga doma i vizija koje su prohujale kroz stoljeća: jednom kao predromanika u zvonolikom obliku tunike, drugi puta kao romanička arkada, tvrda, troma hoda kao porub vremena; negdje raspjevana djevojačka prozračnost bjeline, a opet i svetački morfološki šiljati gotički prozor ili svod. Slabašna vuna i ruka kao bedemi i kule, zaštita tijela.

Kraj prozora koji gleda u nešto zelenila i nove zidove grada stvorila je Marija Barbarić Fanuko ovaj kontrapunkt: poetiku ruralnoga, pletenice naših baka s prosijedom vunom koja se češljala, plela i parala. Nehotice se ponavlja misao o Penelopi, vezu i tkanju, paranju i razgrađivanju, kao konkretnim iskazima života, pa onda čekanju i vremenu kao apstrakciji i metafizici koja sudjeluje u kreaciji. Tako je ovo pletivo metafora transcendencije i materije.

Autorica pripovijeda o svom stvaranju ove čudesne kolekcije: »Učila sam se, sve ove pletačke godine, literaturi kroz pletivo. Pletivo je logika. Pletivo je čvrst zanat. Da, čini mi se da sam naučila pisati pletivom. Ruke neovisno od nas same misle. Osim svega: kao da uvijek plete i neka 'treća' ruka, ona koja vječno hrabri u tisućama radnih sati, u miru noći…Ono što je svijest, to je moje krojenje vune. Nikad nemam pred sobom model. Misleći rukama krojim, uglavnom po sebi. Najstrpljiviji sam model. Radim samo ono što vidim i osjećam. Vidim i osjećam, na moj način prepjevano – narodnu nošnju, odnosno ponajprije onaj za mene najljepši dio. Najljepši komad narodne nošnje za mene je TUNIKA. Ona je moja stalna zapitana i, valjda, zaigrana misao. Naravno, ishodišta misli toka ruku su razna. Uvidjela sam da su osobito vezana za literaturu. Na primjer, naročito je prisutan Kafkin Kukac iz 'Preobražaja' i 'Zločin i kazna' Dostojevskog. I Rilke me je učio plesti svojim 'Zapisima Maltea Lauridisa Briggea', svojim razmišljanjima o 'sitnim kretanjima', svojom preosjetljivošću: 'Bojazan da je mala vunena nit, što viri iz ruba pokrivača, tvrda, tvrda i oštra kao čelična igla.'«

Utkala je umjetnica i povijest i romantiku u svoje tunike. One se pred nama rasprostiru kao balade i bugarštice nastale u samoćama, kao fragmenti domaće keramike, kao suze bez dosjetaka, kao trud i muka tisuća generacija ženskih ruku, kao čistoća i izvornost njihovih i njenih misli, koje Onaj Treći prati i nikada ne napušta.

Mala vunena nit, kačkalica i dvije sitne iglice stvorile su iluziju i idealizirale pradavno umijeće, unijele osobnu poetiku samozatajne pjesnikinje, tragajući za nekom autorskom istinom kroz postulate jednostavnosti, ali i perfekcionizma.

Površje njenih tunika gusti je impasto i reljefna melankolija stvarnoga u zapisu ruke, koja je u žalosti nad izgubljenim bićem kreirala, unatoč navedenim mračnim tonovima literature, bez žestine. Oplemenila je i kultivirala na pjesnički način neukost i ljepotu nasljeđa. U suvremenoj kakofoniji jednodnevnih vijesti i nakaznosti, usred krikova obijesti i praznine, erozije općih zakona etike, gubitku trajnoga, umjetničin rad djeluje ljekovito. Nema u ostvarenjima disonantnih tonova. Ona zida svoje halje kao što su stoljeća zidala kontrapunkt današnjoj praznini (u kojoj su se javili glasovi da je umjetnost apsolutno mrtva!), spaja taktilnu i duhovnu nit, možda najsličnije mislima pjesnika Nikole Šopa :»Htio bih u snove da se vratim…«

Kad se rašire krila pletenih tunika, pomisliš namah koliki je trud i muka uložen u taj umjetnički zavjet, kolike tisuće uboda u bezbrojnim noćnim satima… Zagledaš se u krivulje ploha koje nalikuju i na stara glazbala, žice na tamburama; sjetiš se veduta naših tišina u sobama vezilja i pletilja, svijeća u čijoj se treperavoj svjetlosti nizala ista takva vunena nit. Tonski stišana vuna sugerira pučku motiviku, ali obličje i kroj nude gosparsku i plemićku otmjenost, koja ima avers i revers, poput dukata i srebrnjaka koji su se čuvali u malim drvenim okovanim škrinjicama na tajnim mjestima. Svaka tunika nalik je na čuvara praga prošloga vremena i nosi u sebi citatnu sažetost roda i rada. Ona je umjetnički kreativni, ali i etnografski zapis intimne ženske mašte, kao trajni hod ruke nad ponorom vremena. Začudno je koliko stamenosti može sadržavati fragilna nit vune! Pada nam na um kako je u Bibliji, u Ivanovu evanđelju, posebno istaknuto: »A vojnici pošto su razapeli Isusa uzeše njegove haljine i razdijeliše na četiri dijela: svakomu vojniku po jedan dio. Uzeše i njegovu košulju. Ali kako nije bila šivana, već sva otkana od vrha do dna, rekoše međusobno: Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti.« Tako se tkanje neke nepoznate ženske ruke javlja kao vrijednost koju posebno štuje predaja i spominje uz bol tisućkratnog uboda, razboja na kojem je nastala Gospodinova tkanica što je dodirivala Tijelo. Tako se ona pretvara iz predmetnog u simbolično. Kao i Marijine tunike.

Zagrizi oporu koru oskoruše i osjetit ćeš male dlačice, strukturu koja ispod sebe skriva mekanu dobrotu smeđe vrijedne mase, boje dobre i nekad vrijedne zemlje. Stavi lice na površje Marijine halje, i osjetit ćeš potrebu da ju odjeneš, jer ona je čudesni kriptogram nečije mašte, nastao kao iz ljupkoga nehaja, a ne duboke boli. Kako mimezis vara! Stavi prema svjetlu perforacije na pletivu i doživjet ćeš likovne starinske tranzene na prozorima crkvica razasutih diljem naše hrvatske obale, slikovite i sjenovite s unutarnje strane, ili blistave obasjane suncem.

Kako Marija Barbarić Fanuko plete svoje beskonačne niti?

Kaže rukama i uz pomoć Trećega. I baš to ostvareno je tako da postoji unutar svakoga djela zlatni rez: unutrašnja podjela upravljanja dijagonalom koja dijeli početni lik na manje istih proporcija. Rudimentarni motiv nekom se unutarnjom logikom razlaže, stvara DISPOZITIO – raspored, nacrt, osnovu, zamišljaj. Tu je sadržana mudrost gradnje, kozmološka struktura, koja kao i glazba najbolje prenosi suštinu likova i zakona. Onda uslijedi CONSTRUCTIO – građenje samo, sazdanje, zamisao prelazi u zbilju. Uz to se uvijek vezuje VENUSTAS – ljepota, ornamentika, koja ima i moralno, etičko značenje, bez kojega nema dobre umjetnosti. I sve to ulazi u rad – a osobito ono koje uvijek stoji IZA svega.

Više stotina radova u vuni ostavljaju dojam skulpture i arhitekture. Imaju u sebi i poeziju riječi, kojom se Marija Barbarić Fanuko bavi skromno govoreći: »Ne pišem mnogo. Više brišem, nego pišem, više param nego pletem…Veličina je u malome, u malim skromnim riječima koje dolaze iz srca.« A te minijature, biseri Marijinih riječi dodiruju se u samom biću s pletivom:

»Dođi pod stablo
pod veliku zelenu tišinu
i šuti -
stablo te sluša
lišće spominje tvoje ime
tvoj nijemi govor raspoznaje
san tvoj pod veliku krošnju sabire.
Dođi pod stablo
da se isplačeš
da te stablo
svojom svetom šutnjom utješi.
Pod stablom vječno svjetlo gori.« 

U našoj Likovnoj enciklopediji (2005. LZMK, Zagreb) dobila je Marija Barbarić Fanuko šest redaka.

Nevenka Nekić