Prštavi spektakl radosti u našem gradu Vukovaru

Na samom kraju Domovinskoga oslobodilačkoga rata rekoše mi u Vukovaru da će se brzo pojaviti oni koji negiraju žrtve i strašna stradanja koja je ovaj grad i njegovi stanovnici prošao. Ne samo da ne će priznati tko je bio divlji agresor i kako je rat počeo, nego će zatajiti i naše žrtve, a osobito njihove grobove. I još mi reče kršni Paša, koji je htio spasiti našega Jean-Michela, da će i heroje goniti i optuživati. I sve se to dogodilo, natanko i podmuklo, bizantinski i planski. Dokaz je tome i taj da još uvijek tragamo za nekoliko tisuća naših mrtvih i nestalih. Nema nikakvoga dokaza da se ubojice kaju i pokazuju naše grobove, odnosno jame u koje su nas bacali.

I mi se moramo svake godine na jedan dan, strašni dan, vratiti u taj Vukovar, moliti za rođene, pokornički hodočastiti na groblje, makar mnogih naših tamo nema, hodočastiti na kenotafe kako bismo sačuvali nadu da ćemo ih jednom naći. To rade i Židovi na svojim hodočašćima da se holokaust ne zaboravi, da ostave na mjestu stradanja bar kamenčić. Njima to nitko ne zamjera, jer se ne usudi zamjerati. Oni su izborili strašni titular: izabrani narod.

Nama koji smo još uvijek parije (bespravan, odbačen, potlačen, prezren čovjek ili narod, kako kaže Bratoljub Klaić), i to u vlastitoj domovini i državi, to nije više prilično, to obilježavanje Dana Vukovara. To zločinci doživljavaju kao optužbu, taj naš dan, uvijek ih iznova podsjećamo na krvavi pir i oni znaju da su zločinci, ali mi u tom danu mislimo i na nešto drugo: Bože, hoće li se netko smilovati i pokazati jame gdje leže naši mrtvi? Neka jave anonimno, mole majke, neka napišu na komadu papira nalijepljenim slovima iz novina, samo neka kažu… Ali ne, oni toga dana zatvaraju prozore i zabrtve vrata da se sakriju od naših pogleda.

Njihovim sljedbenicima smeta ta hrvatska tužaljka u mjesecu studenom, kao što im je smetala i ona koja je hodočastila na Bleiburg u svibnju. Sada su ju ukinuli. Stoga se opet i opet pojavili glasovi da se ukine i taj nesretni Dan Vukovara koji samo nariče, „nema ni pokoja ni spasa za vijeke vjekova“, kaže jedna vedra i jedra novinarka iz Novoga lista, Telegrama, Jutarnjega lista, Feral Tribuna, pa i Borbe. Ovaj živahni životopis kroz komunističke listove i njihove sljedbenike pripada Sanji Modrić, koja se ne može načuditi kako mi maltretiramo Vukovar tim bezglavim obljetnicama, jer ona zna da time činimo baš to što je rekla: ne dajemo ni pokoja ni spasa ni živima ni mrtvima. Stoga ona predlaže: u Vukovar uvesti „prštavi spektakl radosti“ pa puštati balone, pa spojiti hrvatsku i srpsku djecu u školama i tako redom.

Vukovar se zaista u životu svakodnevice ponaša upravo tako: ima razgranate mogućnosti za obrazovanje, rad, umjetnost, za kulturni život, za povezivanje sa svijetom u RH i izvan RH, ima svoje muzeje, galerije, športske objekte za razveseljavanje ne samo odraslih, nego i djece, koju je samo drska četnička logika odvojila u posebnu školu i dala da tu djecu uči neka Snežana učiteljica. Slavna je kao i njena lažljiva knjiga o našim zločinima u Vukovaru i DOR. I takvu je Snežanu nagradio naš ministar obrazovanja itd. nagradom za najbolju učiteljicu godine! To je zaista „prštavi spektakl radosti“ kao i bacanje vijenca u Dunav od strane sljedbenika i sudionika agresije na isti grad.

Dotičnoj Modrićki smetaju komemoracije za naše mrtve, one trebaju prestati jer one sprječavaju život, kao i te dosadne majke i rodbina nestalih, kojom frazom se prikrivaju satrapski ubijeni, a ne nestali. Neka se umjesto komemoracije, koje uvijek zahtijevaju i mole krvnike otkrivanje jama da bismo svoje rođene mogli premjestiti u grobove, neka se umjesto komemoracije uvede veseli program za sve stanovnike, kaže Modrićka, i krvnike i žrtve! Možda bi bilo dobro da ga redateljski upriliči neki Matanić ili Frljić, Modrićkine gore list, podoban, čist od sudjelovanja u DOR, daleko od nekoga bijednoga Skeje. Opet mi o Skeji, a sve zbog njegovoga brka za koji se zainteresirala i Modrićka. Pita ona u razgovoru na TV N1 upravo ovih dana: Skejo? To je onaj s brčićima? Za što se on borio? To je pravo pitanje!

Pa zna se: Skejo se borio da bi osvojio vilu s bazenom u Šumadiji, pohlepna mu duša srlja u krađu, pomamu razaranja i ubijanja na tlu tuđe zemlje! To je njegov cilj!  

Dalje Modrićki smeta što hosovci nose zastavu s onim strašnim pozdravom: Za dom spremni! Kaže ona: pa nije njima taj pozdrav pao s neba, oni su ga odabrali! A odabrali su ga zato što su, to nije izgovorila, ustaše! Same ustaše gmižu hrvatskom zemljom, ima ih bezbroj i svi su iz krvave zbirke Jure i Bobana! Pa zapjenjena drugarica iz Borbe, ali mirnoga tona, drugarica Modrić nastavlja: djeca koja pjevaju na koncertu nisu kriva, oni su dobri, ali nitko im nije rekao istinu! Roditelji? Vrdaj amo, vrdaj tamo ispada u nazivniku njenih komitetskih promišljanja: neki su zatajili, neki ne znaju istinu, ali svejedno nakon ovoga u Imotskom: svi na noge!

Što to znači? Nije li to ipak znak za hapšenje, makar preventivno bar onih koji su tamo, u tom ustaškom Imotskom, izazivali napredni i uljuđeni dio žitelja, puštanjem zabranjenih pjesama i prodajom kojekakvih simbola. Ugrožava mir i komitetsku stabilnost sljedbenika Borbe i nesretni Thompson. Možda je sam Tin Ujević zgrožen zastavom HOS-a kojom su zagrnuli njegova brončana leđa! Uznemirili su nas, kaže neizravno drugarica Modrić, nas koji smo pisali u Borbi pa onda u svim onim nabrojenim listovima. Djecu treba poučavati, bar onoliko kao Snežana, tada djeca ne bi pjevala u Imotskom! Tada bi bila u Vukovaru na „prštavom spektaklu radosti“! 

Postavlja drugarica Modrić i duboko pitanje: o obiteljima te djece! Kako ih odgajaju, tu svoju djecu? Pa svaki život počinje u obitelji, kao što je i drugarice Modrić. Ali njena biografska slika na javnim portalima nema obiteljski zaglavni kamen. Prva rečenica njenoga životopisa glasi da je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik. Napredno dijete: rođena s dvadeset i nešto godina, s pedeset i nešto kilograma, pa odmah i diploma, ali bez obitelji!

Ima, svatko ima, obitelj i rodbinu pride. U njenom slučaju oca dobroga partijskoga moćnika koji je moćno radio u listu Borba, glavnom glasilu CKJ. Nije to neki dnevni list u Jugoslaviji, kako kazuju neki podobni portali. U tom se glasilu mogao zaposliti isključivo vrlo odan član KPJ, član s provjerenim stažom u podobnim prilikama, partizaniji ili organizacijama raznih zlogukih služba… Na tom kamenu zaglavnom počiva sva karijera  obitelji, pa će i kćerkica Sanja tamo raditi jer ima zagovor oca. Ona je vrlo perspektivna, spada u onih 10% stanovništva koji čine KPJ. Ona je isto kao otac takav odani budući partijski sekretar i nastavit će svoj novinarski rad u svim navedenim listovima koji su prononsirani protivnici hrvatske države. A svi koji se tamo u članstvu KPJ oslade i posvete, imat će otvorena vrata za blaženo inozemstvo i izobrazbu u elitnim sveučilištima, ako žele.

Kad malo promislimo, čini se da Skejo nije imao priliku za studij ili nije htio…Tko će ga znati. I čudni su putevi Gospodnji: stoji u zadanom trenutku drugarica s visokim obrazovanjem na jednoj strani, a branitelj Skejo sa svojim brčićima na drugoj strani. Svatko brani svoje. Drugarica Modrić je svjesna da je uz Skeju i nevaljali „politikantski biskup Košić“! To je onaj isti koji je 1991. u Petrinji obližnjoj Hrastovici kao župnik jedva spasio glavu, jer su vjerni pretplatnici Borbe, sljedbenici oca i kćeri, došli da ju skinu i možda ga ispeku na ražnju kao nesretnoga svećenika Gospodnetića. Obećali su da ništa ne će ostati od crkve: održali su riječ, srušili su ne samo crkvu, nego i brdo na kojem je stajala crkva i poravnali put za njihove kamione prštave od radosti. A politikantski svećenik im je izmaknuo! Ne samo to: on je postao biskupom! I nikako da se ostavi svoga naroda! Pa još poučava onakve kao Skejo da postoje muškarci i žene, da se brak sastoji upravo od takvih jedinki i da samo takvi mogu rađati djecu! Politikantski biskup! A ona, drugarica Modrić zna da je takav brak nepotreban, ima ona svoja napredna borbena stajališta o tom pitanju.

Na ljupko pitanje novinarke na TV N1 o kandidatima za predsjednika republike, Modrićka smjerno i samozatajno drži palicu za Milanovića, ne zaboga glupo navijajući, nije ona glupa, tek toliko da se vidi duhovnost toli zajednička djeci komunizma i partijskih sekretara. A onda joj i Selak Raspudićka odgovara, jedino joj zamjera što nepotrebno spominje majčinstvo i kuhinju! To je zaista nepotrebno kao i ostalo vezano za kuću, brak, majčinstvo, poslove i ljubavi, slabosti i dobrote. Čemu to? Pa svi smo tate i mame! To je neiskusna Selakica rekla valjda za one primitivne matere i očeve! O genijalnome Primorcu govori u stilu ni amo - ni tamo. I to su svi kandidati.

Opet laž, laž i kod novinarke N1 i kod drugarice Modrićke. Kao ljute zmije boje se obje jedinoga kandidata koji je prvi objavio kandidaturu još 23. svibnja i pristojno priložio svoju biografiju, bibliografiju, kao i Program od 30 točaka. Tomislava Jonjića, doktora povijesnih znanosti i odvjetnika zagrebačkoga, koji je zamislite!, apsolvirao i diplomirao isti dan nakon studija prava! To je, gospodo, znak pameti i marljivosti, discipline duha i znak poštovanja roditelja! Njega treba prešutjeti! Takav nema nikakva prava u hrvatskoj javnosti! Možda i zato jer je po nečemu bliži Skeji nego Milanoviću?

Što je to nešto što povezuje Jonjića i Skeju? Samo jedna misao: Hrvatska. Nema dr. Jonjića u razgovorima koji se vode po svim javnim TV kućama. Zašto? Jer je bio branitelj, kažu oni koji ga poznaju. Nema ga zato jer ima obrazovanje i talente! Kažu drugi! Nema ga zato jer nije bio u partiji! Ma ne samo on, nitko od njegova roda i poroda nije bio u partiji! A tek njegovi roditelji, koje nije zatajio u biografiji, oni su bili kao đaci u zatvoru! Gadno. Gadno za izustiti, a kamoli to iznijeti u kamenu zaglavnome. I dok neki na prisojcima planine Jauk polak Imotskoga sjeđahu i pjevahu naricaljke, drug Modrić i njegova kćerkica Modrićka imađahu dobre prinadležnosti, udoban stan-čugu, i sve ostalo kak se šika naprednim članovima napredne stranke SKJ. 

Najveća sprdačina je dodjela nagrade Marija Jurić Zagorka drugarici Modrić. Jadna se Zagorka okreće u grobu: ona, poznata po nastojanjima da podigne iz prašine svoju Hrvatsku i njenu riječ, novinarka koja je išla u zatvor za napisanu hrvatsku riječ protiv mađarona i khuenovske gamadi, ima čast podariti nagradu izrazitoj mrziteljici hrvatskih znakovlja i interesa. Nikada se ne će zaboraviti onaj njen zapis: Eđ perc! Da podsjetimo: u vlakovima su tada vladali mađarski jezik i mađarski službenici. A naši seljaci i seljanke nose svoje košare i trpaju se na provincijskim stanicama u taj mađarski vlak koji na nekim postajama stoji samo jednu minutu! I kondukteri viču na seljake: Stoko! Svinje! Eđ perc! Zar ne znate da stoji jednu minutu! A Zagorka se u tom istom vlaku vraća iz Budimpešte gdje je zastupala hrvatske interese i svjedočila nepravdama protiv Hrvata. Ona gleda kako mađarska čizma udara u košaru nekoga skejskoga pretka, kako ga rita kao što i Modrićka prezirno rita Skeju, sluša mađarski jezik i kaže proročanski: Doći će dan kada će i Mađari otići za „eđ perc“ (jednu minutu) iz ove Hrvatske! Imat će samo eđ perc da nestanu!

Ne sanja Zagorka nikakvu sraštenost sa srbijanskim vozovima i šumadijama. Ona je zabrinuta za svoju Hrvatsku, za njenu povijest, za njen jezik. I sada se takva osoba zlorabljuje, njeno se ime prlja dajući ga kao nagradu mrziteljima ikakve Hrvatske, ikada Hrvatske.

A dica, kojima je skejstvo i thompsonovskomarijansko-zagorstvo ušlo na čudesan način u krvni sustav, pjevaju na užas sljedbenika Borbe i ostaloga smeća, usred Imotskoga i sjećaju na gange:

U Imockom nastala je strka,

vratija se Tandara i Prka.

Ne rušite zida u Berlinu,

mi ćemo ga priniti na Drinu.

Gospe moja, ako si u stanju,

jami Zokija, a vrati nam Franju.

I kaže mi baba Milka iz Imotskoga: Neka njizi, Bog i čuva, pa i cure mlade, vraćaju se momci iz Kanade! Iz tvojih usta u Božje uši!

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.