Novi prijevod Biblije pun je ignorantskih ekscesa (III.)

Slijedi tekst kojim zaokružujem osvrt na novi hrvatski prijevod Biblije. U prošlotjednome sam članku razjasnio da se imperfekti i aoristi ne tiču samo jezika i stila nego i teologije i kozmologije. Tako se uklanjanjem brojnih imperfekata u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” otklizava prema ponoru arijanskoga krivovjerja iz 4. stoljeća, čime se nastojalo nijekati Kristovu preegzistentnost i vječnost, odnosno suvječnost i istobitnost s Bogom Ocem.

Upućeno mi je nekoliko prigovora koji se mogu svesti na pitanje želim li time tvrditi da su prijevodi Ivanova Proslova na jezike bez imperfekta već samim time heretički tekstovi. Te su primjedbe dobrodošle, no ne uzimaju u obzir važnu razliku između nedostatka (lat. “privatio”) i nijekanja (lat. “negatio”). Jedno je ne imati imperfekt, ali ga nadomještati drugim jezičnim sredstvima – a nešto je posve drugo raspolagati imperfektom te poricati njegovu važnost i sustavno ga dokidati.

Uzimam kao primjer kineski jezik (koji je zapravo skupina srodnih jezika). Za razliku od indoeuropskih jezika, kineski nema glagolskih vremena, nego vrijeme izražava kombinacijom aspekta (što je širi pojam od glagolskoga vida), vremenskih priloga (npr. danas, jučer, lani, davno, poslije, sutra, dogodine) te konteksta i rasporeda riječi. U mnogobrojnim se kineskim prijevodima Biblije vječnost u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” izražava riječima koje nisu događajne i ne dopuštaju kronološko čitanje, nego dočaravaju ontološku i kozmološku bezvremenost.

Zakriliteljsko lebdjenje nasuprot kretanju

Razmotrimo početak “Knjige Postanka” u prijevodu “Zagrebačke Biblije” iz 1968. godine: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama” (Post 1,1-2). Zatim citiram novi prijevod Biblije, ali tako da usporedno prilažem prijevod protestantske (anglikanske) “Biblije kralja Jakova” (King James). U zagradama je protestantski prijevod:

“U početku je Bog stvorio nebo i zemlju. (U početku Bog je stvorio nebo i zemlju.) Zemlja je bila pusta i bezoblična. (Zemlja je bila pusta i bez obličja;...) Tama je obavijala bezdan, a Božji Duh kretao se povrh voda. (... i tama je bila nad bezdanom; i Duh Božji se kretao nad licem voda.)” Vidimo da podudarnost ne može biti slučajna.

Ovdje u središte pozornosti stavljam glagol “kretati se” (“... Božji Duh kretao se povrh voda”), koji se nalazi u oba prijevoda – za razliku od “Zagrebačke Biblije”, gdje je glagol “lebdjeti”, kao i u prijevodu iz pera Ivana Evanđelista Šarića, objavljena u Sarajevu 1941.–1942. Obrazložit ću zašto je glagol koji izriče ili sugerira kretanje posve promašen.

Najprije treba razjasniti da se u “Knjizi Postanka” nalaze dva izvještaja o stvaranju: “svećenički” i “jahvistički”. Premda je svećenički izvještaj mlađi ili noviji, stavljen je na početak Biblije. Naziv je dobio prema židovskim svećenicima koji su ga pisali u 6. stoljeću prije Krista u babilonskome sužanjstvu ili, neposredno nakon toga, u povratničkoj zajednici u Jeruzalemu. Svećenički je izvještaj teološki razrađen i kozmološki dubok, visoko stiliziran i uvelike himnički. Svijet je stvoren u šest dana pri čemu je čovjek stvoren posljednji, kao vrhunac i kruna stvaranja. Jedinstvenim je činom i u isti mah Bog na svoju sliku stvorio muško i žensko (usp. Post 1,27).

Drugi izvještaj o stvaranju, jahvistički, dobio je naziv po Božjemu imenu “Jahve Elohim”. Nastajao je, najvjerojatnije, u 10. i 9. stoljeću prije Krista, u Davidovo i Salomonovo doba i nešto poslije. Ovaj izvještaj počinje od Post 2,4b, što je poznato kao spoj ili šav dviju tradicija. Jahvistički izvještaj sadržava Raj zemaljski i treba ga razmatrati zajedno s čovjekovim padom u grijeh. Stvaranje je prikazano kao jedinstven i kronološki nerazdijeljen događaj, u smislu da nije sastavljen od više dana: Jahve-Bog najprije stvorī Adama, zatim sve životinje te naposljetku Evu, od Adamova rebra, čime je istaknuto ženino nezamjenjivo poslanje i njezino osobito dostojanstvo. Jahvistički je izvještaj slikovit i antropomorfan – ne govori o kozmičkome poretku, nego o čovjekovoj drami u Edenu. Treba jasno reći da su oba biblijska izvještaja o stvaranju istinita! Sadržaj i poruku valja razlikovati od narativnoga ruha u koje su zaodjeveni.

Nakon toga propedeutičkog ekskursa dolazimo do najvažnije stvari: u svećeničkome izvještaju Bog stvara svojom riječju: glagol “stvori” ili “bārā’”(בָּרָא) pojavljuje se 48 puta u Starome zavjetu i uvijek mu je subjekt Bog. Posrijedi je nenaporno djelovanje i nigdje nije spomenuta materija iz koje Bog stvara. To stvaranje u kojemu nema prethodno postojeće materije tumači tradicija kao “stvaranje iz ničega” (creatio ex nihilo). Jahvistički izvještaj o stvaranju, za razliku od svećeničkoga, spominje da je Jahve načinio čovjeka “iz praha zemaljskoga” i udahnuo mu dah života, a ženu, Evu, stvorio je Bog iz Adamova rebra. Jahve je blizak prvim ljudima i poprima ljudske osobine: u svojoj antropomorfnosti šeta vrtom za dnevnog povjetarca, razgovara s Adamom i Evom, prekorava ih i istjeruje iz vrta edenskoga.

Za razliku od toga, nikakva Božjega kretanja nema u svećeničkome izvještaju o stvaranju (kojim se otvara “Knjiga Postanka”) pa je pogrešno reći da se “Božji Duh kretao povrh voda”. Glagol “kretati” ima konotacije nečega mehaničkoga, kinematike, promjene mjesta. Zašto bi Duh Božji – koji je sveprisutan – mijenjao mjesto, kretao se nad bezdanom, nad pustoši i prazninom? U hebrejskome je izvorniku to izraženo glagolom “məraḥéfet” (מְרַחֶפֶת), što doslovno znači ‘lebdio’, ‘treperio’, ‘nadnosio se’, ‘zaštitnički se nadvijao’. Taj se glagol u biblijskome tekstu ne javlja često, ali ga ipak nije odveć teško pronaći, primjerice u “Ponovljenome zakonu”: “Poput orla što bdi nad gnijezdom, / nad svojim orlićima lebdeći, [...]” (Pnz 32,11). Tako čitamo u “Zagrebačkoj Bibliji”. A u novome izdanju Biblije ovako: “Kao što orao bdije nad gnijezdom, / lebdeći nad svojim orlićima, [...]”, gdje uočavamo dobar prijevod (premda stilski manjkav). Ostaje pitanje zašto je isti glagol različito preveden u “Knjizi Postanka” i “Ponovljenome zakonu”, pogotovo kad se uzme u obzir da glagol “lebdjeti” više pristaje (netjelesnomu) Duhu Božjemu nego (tjelesnomu) orlu. Jasno je da nije moguće jezikom posve dobro izraziti transcendentne zbiljnosti, ali glagol “lebdjeti” odlično odgovara rečenim slikama. Tako i patristička egzegeza govoraše o stvaranju kao o zaštitničkome nadnošenju, poput goleme ptice koja trepereći krilima lebdi nad gnijezdom i štiti svoje mlade.

Budući da “novobibličari” nisu naveli prevoditelje pojedinih knjiga, ne možemo znati tko je pogriješio u prijevodu, a tko nije. Ako su svi za sve odgovorni – onda nitko ni za što nije odgovoran.

Tamara dobila punca Judu

Nema sumnje da su se prevoditelji nerijetko više ravnali prema prijašnjim protestantskim prijevodima nego prema izvornim biblijskim tekstovima, premda su neumorno ponavljali i ponavljaju da je riječ o “prvom cjelovitom prijevodu Svetoga pisma prevedenom izravno s izvornika” (v. ovdje). Neka im naivna i lakomislena čeljad i dalje vjeruje. Ne doima mi se privlačnom zamisao da sam među njima.

S ovih nešto težih i egzegetski složenijih mjesta idemo na jedno lakše. U “Knjizi Postanka” čitamo: “Obavijeste Tamaru: ‘Eno ti je svekar’, rekoše joj, ‘na putu u Timnu da striže ovce’” (Post 38,13). Riječ je o Judi, ocu Tamarina pokojnoga muža Era, kojega je Jahve pogubio jer ga je uvrijedio. Premda ne znam ni jedan mjesni govor u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini gdje je mužev otac stanovitoj ženi punac – a pogotovo to ne susrećemo u standardnome jeziku – u novome prijevodu nalazimo ovo: “To je bilo javljeno Tamari: ‘Punac ti ide u Timnu šišati ovce’, [...]”. Ne znam kako u dva desetljeća rada na prijevodu Biblije čak 23 učena čovjeka iz obaju spolova nisu uspjela zamijetiti i razabrati da mužev otac nije punac, a to znaju svi koji i samo gdjekad rješavaju križaljke. Nije nevažno ni to da se po novome urbanom govoru ovce “šišaju”, a ne strigu. Ipak je posrijedi “Biblija za mlade”, a izričaj “šišati ovce” bliži je modernim frizurama i “frizerajima”. Ali ovce “šišaju” ne zato da bi ih se oslobodilo suvišne dlake i estetski im se oblikovala glava i cijelo braveće im tijelo, nego ih strigu kako bi se dobila dragocjena vuna, nerijetko i najdragocjenija, mekana runska.

Spoticanje o “žestoko piće”

Dospijevamo do Izaijine proročke knjige. U novome prijevodu nalazimo:

“Svećenik i prorok posrnuli su u vinu / i zastranili u žestokom piću; / pamet im se od vina pomutila, / teturaju zbog žestokoga pića, / posrću kod viđenja / i spotiču se kod suđenja. / Jer svi su stolovi / puni gadnih bljuvotina, / i nema više čistoga mjesta” (Iz 28,7-8).

I u “Zagrebačkoj Bibliji” također nalazimo glagole “teturaju” i “posrću”, a spominje se i “žestoko piće”. Sve su to interpretativni prijevodi, s time da “žestoko piće” nikako nije prikladan prijevod jer čitatelje uvodi u zabludu. U hebrejskom izvorniku u tim stihovima nalazimo riječ “jajin” (יַיִן), što znači ‘vino’, i riječ “šēkār” (שֵׁכָר), koja se odnosi na opojno piće jače od vina, pripravljeno od ječma ili pšenice, poput neke vrste piva, ili je riječ o piću od datulja, možda i o medovini. (Premda se ne spominje izrijekom u prijevodima Biblije, pivo je starije piće od vina.) “Šēkār” nije bilo obredno ni etički prihvatljivo piće, a “jajin” (vino) jest ako su količine umjerene. O žestokome piću – a to su nam danas rakija, vinjak, viski i slično – ne može biti govora jer u ono je doba bio poznat samo postupak fermentacije, ne i destilacije alkohola. Destilaciju su izumili Arapi, i to tek u 8. ili 9. stoljeću (pa i ne treba čuditi da je riječ “alkohol” došla od arapske riječi “al-kuḥl”). Na eventualni prigovor da su više od tisuću godina prije toga u Mezopotamiji i Grčkoj poznavali destilaciju, odgovaram da se taj postupak rabili u pripravi eteričnih ulja, smola i slično, a nema ni pisanih ni materijalnih (arheoloških) dokaza o alkoholnim destilatima. Spomenuta riječ “šēkār” doslovno znači ‘ono što opija’ (ne govori od čega je dotično piće, nego koji mu je učinak), pa je vjeran prijevod mogao biti “jako opojno piće” (da se razlikuje od vina, koje također opija, ali slabije). Ivan Šarić na tome mjestu poseže za prijevodom “silovito piće”, premda i on na drugim mjestima riječ “šēkār” prevodi kao “žestoko piće”, a to čini i Antun Sović u prijevodu Staroga zavjeta na kojemu je počeo raditi 1928., a uz neke će preinake njegov prijevod postati sastavnim dijelom “Zagrebačke Biblije” četiri desetljeća potom.

Ali treba jasno reći da u to doba sintagma “žestoka pića” nije imala jasno industrijsko i ugostiteljsko značenje kakvo ima danas. U novome izdanju Biblije prijevod “žestoko piće” nije vjeran ni strukturi, ni smislu, ni komunikaciji. Čitatelje ne odvlači u biblijsko vrijeme niti ondašnja bliskoistočna značenja izriče našim današnjim jezikom. Ta naizgled nevažna pojedinost jasno i “izdajnički” govori da se “novobibličari” i na ovome mjestu nisu vodili hebrejskim izvornikom, nego prijašnjim prijevodima.

A u retku nakon toga spominju se, vrlo naturalistično, “gadne bljuvotine” (novi prijevod) ili “gnusne bljuvotine” (Zagrebačka Biblija). Ivan Matij Škarić u svojemu prijevodu (Beč, 1858.–1861.) kaže: “Sve-su njihove trpeze prikrivene rigotinami, ogadjeno-je svako misto.” Svi nekako u prijevodu izgubiše riječ “ṣō’āh” (צֹאָה), koja se može prevesti kao ‘izmet’, ‘fekalije’, čak i ‘govna’ (ispričavam se, ali ta se riječ nalazi u svim rječnicima hrvatskoga jezika). Slikama odvratnosti prorok Izaija hoće intenzivirati gađenje, uzdrmati židovski narod, koji neobično mnogo drži do obredne i tjelesne čistoće, k tome do čistoće hrane i pića. Prijeti opasnost od Asiraca, a svećenici i proroci, kao dio društvene elite, ogrezli su u moralnoj i tjelesnoj nečistoći. Jeronim u latinskome prijevodu “Vulgati” neutralizira izraz i prevodi ga svetopisamski prihvatljivije napisavši da su “stolovi bili prekriveni bljuvotinom i nečistoćom” (“mensae repletae sunt vomitu sordiumque”). Značenje je u daljnjim prijevodima sve više gubilo izvornu šokantnost i gadljivost. Možda bi suvremeni anglizam “shit” bio najprikladniji prijevod jer posve korespondira sa značenjem hebrejskoga izvornika, a potencijalni čitatelji “Biblije koja je progovorila jezikom mladih” doživjeli bi ga bliskim, kao da je dio njihova materinskog jezika. Neka malo ironije.

“Dani dolaska Sina Čovjeka”

Jedan od ignorantskih ekscesa u novome prijevodu Biblije nalazimo i na ovome mjestu u “Evanđelju po Mateju” (ali i drugdje): “Tako će biti i u dane dolaska Sina Čovjeka” (Mt 24,39). Četiri uzastopne imenice, od kojih tri u genitivu (“dane dolaska Sina Čovjeka”), doimaju se neskladnim administrativnim izričajem poput, Bože mi oprosti na usporedbi, “nadzor kvalitete provedbe reformi”. Ali to nije najvažnije. Neprikladno je ovdje objašnjavati što piše u grčkome izvorniku i koja mu je povezanost s hebrejsko-aramejskom pozadinom izraza “Sin čovječji” u primjerice 7. poglavlju Danielove proročke knjige, koja sadržava teško odgonetljive vizije o svjetskim carstvima i budućemu kraljevstvu Božjem, što je obilježje apokaliptičkih biblijskih spisa. Danielov (starozavjetni) “Sin čovječji” povezan je s nebom: “Gledah u noćnim viđenjima / i gle, na oblacima nebeskim dolazi / kao Sin čovječji” (Dn 7,13). Bit će za potrebe ovoga članka dosta reći da je u Novome zavjetu “Sin Čovječji” (s velikim početnim Č) jedan od kristoloških naslova duboko ukorijenjenih i stoljećima uvriježenih u hrvatskome biblijskom i teološkom nazivlju. Za razliku od toga, “novobibličarski” izraz “Sin Čovjeka” oblikom sugerira da je Isus sin nekoga određenog čovjeka. Isus je Bogočovjek, proslavljeni Čovjek i predstavnik cijeloga ljudskog roda ili čovječanstva. On je “Sin Davidov” genealoški, s obzirom na izraelski narod i kraljevstvo Izraela – a “Sin Čovječji” jest ontološki, s obzirom na čovječanstvo i kraljevstvo Božje (odnosno kraljevstvo nebesko, kako čitamo u Mateja).

Ali ima u novome prijevodu Biblije i nekih pohvalnih mjesta. Veliku zabunu neupućenu čitatelju u “Jeruzalemskoj Bibliji” (u njoj su Novi zavjet preveli B. Duda i M. J. Fućak, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1994.) izaziva ovaj redak iz pera evanđelista Luke, za kojega Dante reče da je “pisac Kristove blagosti i nježnosti”. Citiram Luku: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26). Kao i u starozavjetnome hebrejskom jeziku, koji nema komparativa, “mrziti” znači ‘manje ljubiti’. Taj slikoviti semitizam u grčkome i drugim jezicima uzrokuje zbunjenost, čak i uzdrmanost, ako tekst nije popraćen komentarom ili objašnjenjem. U novome je izdanju Biblije jasan interpretativan prijevod: “Ako netko dođe k meni, a mene ne voli više od svoga oca i majke, žene i djece, braće i sestara, pa čak i svog života – ne može biti moj učenik.” Koliko god da je važan biblijski stil – na prvome mjestu ima biti razumljivost. (Premda zamjenica “netko” pripada standardnome jeziku, ovdje umjesto “Ako netko dođe…” treba “Ako tko dođe…” ili “Ako tkogod dođe…”, ali dobro je i to; ne možemo od ovakvih “novobibličara” očekivati nešto više i bolje.)

Između milovanja i općenja

Ali djelomice je pohvalan i njihov zahvat u ovaj prijevod redaka iz “Knjige Postanka”, kako ih čitamo u “Zagrebačkoj Bibliji”: “Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: ‘Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo!’” (Post 19,4-5). Doslovan prijevod hebrejskoga izvornika bio bi: “Izvedi nam ih da ih upoznamo!”, to jest ‘da otkrijemo njihovu golotinju’ ili, još bolje, ‘njihovu nagost’ (pridjev “nag” nahodimo u Marulića, Zoranića, Držića, Gundulića i inih starih pisaca hrvatskih). Glagol “nēd‘āh” (נֵדְעָה) govori o “upoznavanju”, a posrijedi je eufemizam za spolni odnos, koji u ovome konkretnome biblijskom kontekstu ima biti nasilan. Stoga glagol “namilovati” ne odgovara jer znači milovanje i nježnost, a ovdje je riječ o spolnoj prisili, i to homoseksualnoj. Dobar bi prijevod bio i “Izvedi nam ih da na njima utažimo požudu!” jer izriče spolno nagnuće uz spremnost na određenu nasilnost. Novi je prijevod to prenio ovako: “Izvedi ih da općimo s njima!” Ne samo da glagol “općiti” zbog svoje bezličnosti i gotovo administrativne suhoparnosti nije za biblijski tekst nego i ne nosi konotacije sile i samovolje. Nema sumnje da – ako se odmaknemo od drevnih muškoljuba iz Sodome – čeljad može “općiti” i nježno, uz obostrani pristanak (npr. općinski činovnik i činovnica sve dok ih ne izopće s posla ako ih zateknu u spolnome činu ili općenju za radnoga vremena u općini).

Vratimo se ozbiljnijim i uzvišenijim temama. “Novobibličari” su se lakomisleno odvažili – pokazujući obijesnu oholost (“hibris”: ὕβρıς) – preokrenuti vjekovječnu molitvu “Oče naš” u “Naš Oče”, a “kruh naš svagdanji” u “naš svagdašnji kruh”, ne shvaćajući da je nemoguće promijeniti višestoljetnom tradicijom ustaljene višerječne izraze koji prema svojim oblicima nisu samo molitveni ili liturgijski, nego su i prilično široko prihvaćeni u svagdanjemu govoru. U njima se čuva stilistički ustaljena forma pa su postali posve određena norma. Bibličar Marijan Jerko Fućak jasno je rekao: “Očito je npr. da nije moguće mijenjati zaziv Očenaša ‘Sveti se ime tvoje’, a nipošto nije otprve jasno što on znači” (M. J. Fućak, “Neki stilistički problemi prijevoda Novoga zavjeta”, časopis “Bogoslovska smotra”, br. 1, 1988.). Ne samo da je promijenjen zaziv “Očenaša” u “neka se poštuje svetost tvoga imena” nego je i “Očenaš” izokrenut u “Naš Oče”. Ali je između Mt 6,6 i Mt 6,7 u novome prijevodu Biblije umetnut međunaslov “Oče naš”. Kako to treba nazvati, nedosljednošću ili glavinjanjem – zaista ne znam. Stoga napisah i jedno i drugo.

Koještarije “novobibličarskih” opsjenara

Nadalje, izričaj “Kruh naš svagda(š)nji” toliko je ušao u svakodnevni govor da je parafrazom dobiven naslov emisije o jeziku “Hrvatski naš svagdašnji” (a ne “Naš svagdašnji hrvatski”), koju emitira Hrvatski radio (Sljeme), a u njoj je stalni stručni suradnik profesor Marko Alerić, kroatist s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Inače vrlo cijenim profesora Alerića, koji je, uz profesora Borisa Becka sa zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti, zadužen za hrvatsku stilizaciju novoga prijevoda Biblije. Ipak nije jasno zašto je takav redoslijed riječi “zastario” i “neprirodan” u Bibliji, a nije u radijskoj emisiji (koliko mi je poznato, Biblija je starija od radija). Također biva nejasnim kako to da nije u duhu hrvatskoga jezika staviti imenicu na prvo mjesto, “Oče naš” (nego “Naš Oče”), ako je u svakidašnjim životnim situacijama posve uobičajeno i zapravo instinktivno da pri nekom iznenađenju, dramatičnom doživljaju ili događaju uzviknemo “Majko moja!” (a ne “Moja majko!”). A Marko Perković Thompson ima pjesmu “Sine moj” i nikomu se taj raspored riječi ne čini “neprirodnim”.

K tomu su se i dvojica cijenjenih nadbiskupa – mons. Dražen Kutleša i mons. Tomo Vukšić – u svojim proslovima na početku toga istog prijevoda Biblije potpisali naslovima u kojima su imenice na prvome mjestu: “nadbiskup metropolit zagrebački” i “nadbiskup vrhbosanski”.

Teško je razumjeti kako je znatan dio javnosti dopustio da mu “novobibličarski” opsjenari izokreću osjetilima zamjetljivu i umom razaberivu zbiljnost. Da to zavaravanje javnosti poprima jasne obrise bezobzirnosti moglo se vidjeti 12. prosinca 2025. u emisiji “Riječ i život” na Hrvatskoj televiziji. Objašnjavajući zašto se u novome prijevodu nalazi “Naš Oče”, “moj pastir” i slično, profesor je Beck rekao da “izvrnuti red riječi nema nikakve veze s Biblijom, nije biblijski; on je isključivo posljedica latinskoga“ (od 21. do 23. min.; na poveznici ovdje).

Ne treba tražiti eufemizme i hiniti kurtoaznost, nego britko reći da su to koještarije i prijesne nesuvislosti. Navest ću samo dva među nepreglednim mnoštvom primjera imenice na prvome mjestu: hebrejski “dᵉvar-YHWH” (דְּבַר־יְהוָה) znači ‘Riječ Jahvina’ ili ‘Riječ Gospodnja’ (ako ne želimo izgovoriti ime YHWH), a molitva “Oče naš” na grčkome izvorniku počinje riječima “Páter hēmôn” (Πάτερ ἡμῶν).

Ne znam govori li profesor Beck neistine svjesno ili nesvjesno – ako govori svjesno, s namjerom obmanjivanja, onda su to ujedno i laži – ali sam siguran da je drugi gost u emisiji, isusovački bibličar Niko Bilić, koji je doktorirao u Innsbrucku na temi iz Staroga zavjeta i izvrsno poznaje biblijske jezike – dobro znao da Boris Beck ne govoraše istinu. Ali moj negdanji profesor Niko Bilić, izvrstan znalac i vrlo susretljiv čovjek, šutio je i time dopustio himbi i opsjeni da se prošire televizijskim eterom. Mogao je i trebao reći nešto poput “Profesore Beck, nije to baš kako govorite, nešto ste pogrešno razumjeli, dopustite da objasnim…”. Profesora Bilića, kao isusovca, prepuštam sudu vlastite mu savjesti.

Matoš o isusovcu sv. Ignaciju Lojolskome

Ovaj trodijelni niz o novome prijevodu Biblije, koji prijevod u koječemu slijedi protestantska izdanja, zaključujem rečenicom Antuna Gustava Matoša o jednome drugom i drugačijem isusovcu – zapravo prvome isusovcu – osnivaču Družbe Isusove, svetome Ignaciju Lojolskome, koji mi je, kao negdanjemu jezuitskom studentu, svijetli primjer u mnogo čemu. Čitamo dio članka “Holocaustum divini amoris” (Žrtva božanskoj ljubavi) što ga je Matoš 14. prosinca 1913. objavio u listu “Obzor” (Matoš, “Sabrana djela”, sv. XI, str. 315):

“Mi se bez sumnje ne bi danas divili nepromijenjenom lijepom katoličkom bogoslužju, papa bi bio običan rimski biskup, katoličanstvo bi svakako bilo promijenjeno po protestantskim kalupima, da se nije rodio jedan od najvećih organizatora i najsilnijih energija novije povijesti: Loyola!”

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik