Zašto prevoditelji protjeraše imperfekt i aorist iz svoje Biblije? (II.)

O novome hrvatskom prijevodu Biblije kritički sam pisao u prvome dijelu osvrta objavljenom u prethodnome broju “Hrvatskoga tjednika”. Uz ostalo sam istaknuo dijelove vrlo znalačkog i čvrstim karakterom obilježenog osvrta koji je 27. prosinca 2025. napisao mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, te ga je objelodanio na mrežnoj stranici Zagrebačke nadbiskupije. Biskup je Šaško uz brojne primjedbe napisao da je “upravo neugodno slušati kakvom se lakoćom u vezi s dotičnim prijevodom govori o hrvatskome 'standardnom' jeziku, hvaleći se da u njemu nema nekih jezičnih oblika, kao što su: aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur drugi i sl.” te je zaoštrio diskurs primijetivši: “I još se netko nakon toga usudi ustvrditi da je to prijevod koji vjerno prenosi sadržaj i da će (svima) biti razumljiv.”

Božić i preegzistentna Riječ Božja

Nađoh se neugodno iznenađenim (mjestimice i zgranutim) novim prijevodom Biblije, a slične mi dojmove izniješe brojni osupnuti subesjednici. Stoga odlučih o tome nešto reći u svojemu redovitom nedjeljnom prilogu na Vatikanskome radiju. Bilo je to 21. prosinca 2025., kada svjetlo bliskoga Božića već obasjavaše sve pred sobom, pa u to vrijeme mira i blagosti nisam htio nikoga izričito kuditi. Iznoseći teološku, kozmološku i gramatičku analizu prvih redaka Proslova “Evanđelja po Ivanu”, ne spomenuh ni na jednome mjestu novi prijevod Biblije, ali ne bijaše teško razabrati na što aludiram. Napisao sam i izgovorio:

“Proslov ‘Evanđelja po Ivanu’ jedan je od najsvečanijih i najuzvišenijih tekstova u cjelokupnoj Bibliji – svojevrsni himan – pa ne možemo o kristološkome početku svemira govoriti istim riječima i tonom kao o početku Tridesetogodišnjega rata u 17. stoljeću ili o početku drugoga poluvremena na jučerašnjoj nogometnoj utakmici. Imperfekt u Ivanovu Proslovu jest ontološki, izvanvremenski i nadvremenski, beskonačan – a perfekt bi izražavao samo kronološki omeđen događaj, završenu prošlost. [...] Proslov ‘Evanđelja po Ivanu’ – što ga je sveti Toma Akvinski nazvao ‘najuzvišenijom teologijom stvaranja’ – osobiti je sažetak cijelog Evanđelja, izričaj kristološkog i kristocentričnog stvaranja svijeta ili svemira te najsvečaniji izraz vjere u Krista Isusa kao preegzistentnog ili vječnog Lógosa, koji bijaše uz Boga Oca prije svih vjekova.”

(Poveznica na cijeli prilog: ovdje)

Božić je znatno više od rođenja djetića Isusa – posrijedi je dolazak na svijet utjelovljenoga Sina Božjega, koji odvijeka bijaše uz Boga Oca. O tome svjedoče polazni stihovi Ivanova Proslova: “U početku bijaše Riječ / i Riječ bijaše u Boga, / i Riječ bijaše Bog” (Iv 1,1). Rečeni stihovi evociraju prve riječi iz (starozavjetne) “Knjige Postanka” – “U početku stvori Bog nebo i zemlju…” (Post 1,1) – pri čemu ih intertekstualno reafirmiraju interpretirajući ih u kristološkome ključu.

Osvrnimo se na Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Marijana Jerka Fućaka, izdanje s uvodima i bilješkama ekumenskoga prijevoda Biblije (pravoga ekumenskog, a ne samozvanog), što ga je prema francuskome predlošku (TOB) priredila i objelodanila Kršćanska sadašnjost (prvo izdanje 1992., drugo 1998.). Čitamo ekumensku bilješku uz riječi “U početku…”:

“Ovaj izričaj, koji ponavlja prve riječi iz ‘Knjige Postanka’, ne označuje početak svijeta, nego apsolutni početak. Riječ postoji na najuzvišeniji i vječni način; u tom je smislu upotrijebljen i imperfekt glagola ‘biti.’”

Neizostavni kristološki imperfekt “bijaše”

Imperfekt “ēn” (ἦν) nalazi se u grčkome izvorniku: “En archē ēn ho Lógos” (Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος), također u “Vulgati”, Jeronimovu latinskom prijevodu: “In principio erat Verbum”. Latinski imperfekt “erat” (3. osoba jednine) preuzet je u romanske jezike te je u talijanskome poprimio oblik “era”, a u francuskom “était” (tal. “In principio era il Verbo”; franc. “Au commencement était le Verbe”).

Komparativno ćemo razmotriti primjere iz (suvremenoga) talijanskog jezika (a jednako je, ili vrlo slično, u francuskome i svim romanskim jezicima). Kada bi umjesto talijanskog imperfekta “era” tkogod stavio glagolsko vrijeme “passato prossimo” (koje je najbliže hrvatskomu perfektu) ili “passato remoto” (jednostavno prošlo vrijeme kojim se izriče daleka i zaključena prošlost) – to bi značilo da Lógos, koji je Riječ Božja, nije preegzistentan, nego da je u jednome trenutku nastao; ili pak da je u davnome početku bio, ali je prestao biti. Važnim biva razaznati da se i jedno i drugo iznevjerava teološkom i kozmološkom, odnosno kozmogonijskom smislu grčkog izvornika (kozmogonijskom jer govorimo o nastanku kozmosa). Čak i neki talijanski prijevodi bliži svakodnevnomu govoru, koji npr. umjesto “Verbo” imaju “Parola”, zadržavaju imperfekt “era”. Važno je reći da se iznimke bez imperfekta ne nalaze u službenim talijanskim prijevodima Biblije, nego u interpretativnim prijevodima i slobodnijim parafrazama, najčešće protestantskim.

K tomu je potrebno imati na umu da imperfekt u grčkom, zatim latinskom i iz njega proisteklim romanskim jezicima, kao i u (nekim) slavenskima, izražava ne samo prošlu nesvršenu radnju nego povrh svega izriče posve određeno pozadinsko i štoviše ontološko stanje. (Imperfekt u praslavenskom i zatim u staroslavenskom jeziku bijaše uobičajen vidsko-vremenski glagolski lik pa je bio vlastitost svih slavenskih jezika, ali se prije nekoliko stoljeća u istočnoslavenskim i zapadnoslavenskim jezicima izgubio, a do danas se zadržao u južnoslavenskim jezicima, uz iznimku slovenskoga; s time da je u makedonskom i bugarskom posve uobičajen, bez stilske obilježenosti.) Imperfekt objavljuje ònō što otprije i stalno jest dok se nešto drugo događa, nastaje i nestaje, dospijeva u postojanje ili iz njega izlazi prestajući biti. Stoga je imperfekt pogodan za iskazivanje stanjā neodređena trajanja, bez izrečenoga ili naslutivoga početka i kraja, za verbaliziranje nadvremenske i bezvremenske (atemporalne) vječnosti.

Preegzistentni Lógos – koji je suvječan i istobitan Bogu Ocu – ušao je u ljudsku povijest u određenome trenutku vremena, što je u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” izraženo aoristima: “I Riječ tijelom postade / i nastani se među nama” (Iv 1,14). Aorist “egéneto” (ἐγένετο) običava se prevoditi kao ‘postade’, a “eskēnōsen” (ἐσκήνωσεν) kao ‘nastani se’, premda bi doslovan prijevod bio ‘nastani se u šatoru’ ili ‘ušatori se’. Potonji je prijevod interpretativan jer bi se rekonstruktivan ili doslovan prijevod u svojoj semitskoj slikovitosti iskazao suvremenomu čovjeku uvelike čudnim.

Heretički napadi na imperfekt

Na tu jasno istaknutu razliku između vječnoga postojanja (izraženog imperfektima) i nastajanja u vremenu (izraženog aoristima) udarali su svojim krivovjernim učenjima aleksandrijski svećenik Arije i njegovi pristaše, koji su propovijedali da Isus Krist nije vječan pa time ni suvječan Bogu, nego da je osobito Božje stvorenje nastalo u vremenu. To bi značilo da Krist nije istobitan (grč. “homooúsios”: ὁμοούσios) s Bogom Ocem, nego da mu je podređen, a to je subordinacionistička hereza. Arijancima su glavna “meta” bili imperfekti u Proslovu “Evanđelja po Ivanu”. Nisu ih uklanjali iz grčkog izvornika (jer nisu ni mogli), ali su ih pokušavali preoznačiti i tumačiti kao aoriste ili perfekte (nepogodne za izražavanje neomeđenosti, beskonačnosti i vječnosti). Jedna od glavnih arijanskih tvrdnji bila je ova: ako je Lógos postao netko ili nešto, to jest čovječje tijelo (“Riječ tijelom postade…”), znači da je promjenjiv, pa ne može biti vječan. To je pogrešno ontološko tumačenje aorista. Pravovjerni odgovor glasi: postajanje se odnosi na tijelo (utjelovljeni se Lógos rodio, “učovječio”, i nastanio među ljudima), a ne odnosi se na nastanak vječnog ili preegzistentnog Lógosa – jer On je uz Oca odvijeka, u apsolutnome početku postavljenu izvan vremena, koji “prethodi” početku vremena (“prethodi” ontološki, nikako kronološki, jer vremena još ne bijaše, a nastat će sa stvaranjem svijeta).

Arijansko krivovjerje bilo je jedno od glavnih pitanja na Prvome općem (ekumenskom) saboru 325. u Niceji (danas u Turskoj). Sabor je sazvao car Konstantin I. Veliki. Osuđeno je krivovjerno učenje te je donesena dogma o istobitnosti Oca i Sina. Car se Konstantin i sâm gubio u tim pitanjima i čak imao razumijevanja za arijansku herezu. Stanje se nije smirivalo desetljećima pa je 381. car Teodozije I. sazvao Prvi opći sabor u Carigradu (drugi ekumenski), na kojem je “Nicejsko vjerovanje” obnovljeno, precizirano te ga je ubrzo priznala cijela Crkva. I danas molimo “Nicejsko-carigradsko vjerovanje”, a ovdje nam je osobito važan kristološki članak, odnosno “homousijska formula”: “Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.”

(Zanimljivo je na kraju ovoga ekskursa o arijanskome krivovjerju spomenuti da je prognani Arije otišao u naše krajeve, u Ilirik, gdje je pridobio brojne sljedbenike. Arijansko kršćanstvo bilo je posebno rašireno među germanskim narodima, poput Vandala, Vizigota, Langobarda i drugih. Prema nekim je podatcima druga bazilika s baptisterijem u Saloni, otkrivena 1931., pripadala arijanskim hereticima.)

Superlativi za nemarnost i “perfektizaciju”

Nije se teško osvjedočiti da prevoditelji i jezični stilizatori najnovijega hrvatskog prijevoda Biblije nisu marili za teološke i kristološke, kozmološke i kozmogonijske razloge uporabe imperfekta i njegova razlikovanja od aorista i perfekta. Već sam u prošlotjednome članku spomenuo kako je biskup Ivan Šaško u jezičnoj igri duhovito primijetio da tu nije riječ o poboljšavanju ili usavršavanju, “perfekcioniranju” službenoga prijevoda, nego je posrijedi poglavito “perfektizacija” prijevoda, to jest “proces zamjenjivanja perfektom glagola u drugim oblicima izricanja prošlih događaja”. Tako i u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” nalazimo samo perfekte: “U početku je bila Riječ; Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog” (Iv 1,1) te petnaestak stihova dalje: “Riječ je postala tijelo i nastanila se među nama” (Iv 1,14).

Treba jasno ponoviti: ne samo da je to plošno i bez stilske izražajnosti nego otvara vrata krivovjernim arijanskim interpretacijama i učenjima. Hoću posve nedvosmisleno reći kako mi nije ni u primisli da su prevoditelji novog izdanja Biblije smjerali na bilo kakvo krivovjerje – čestiti su to ljudi i pravovjerni kršćani – ali ne mogu zatomiti dojam da bi stari heretik Arije i njegovi pristaše, kada bi bili dignuti od mrtvih i znali naš hrvatski, zadovoljno trljali ruke čitajući novi hrvatski prijevod “Evanđelja po Ivanu” (ali i brojnih inih svetopisamskih mjesta).

Ne bi u vezi s time smjele ostati nespomenute riječi mons. Tome Vukšića, nadbiskupa vrhbosanskoga, izrečene na svečanome prosinačkom predstavljanju novoga prijevoda u HNK, kojom prigodom je uz ostalo rekao “da se čini vrlo prikladnim Govor Božji, preveden na hrvatski standardni jezik, predstaviti javnosti upravo uoči svetkovine utjelovljenja Lógosa”, tj. blagdana Božića, te je svima koji su radili na prijevodu Biblije zahvalio na “najljepšem mogućem božićnom daru”. Teško je izraziti neslaganje s cijenjenim nadbiskupom, ali ću biti slobodan primijetiti, posve usrdno i ne odveć oprezno, da se nadbiskupove nepridržane i superlativne pohvale novomu biblijskom izdanju – razmotrene u svjetlu svega netom izloženoga – otvaraju argumentiranu problematiziranju.

Izostanak prevoditeljskih kriterija

Da su u novome prijevodu Biblije aoristi i imperfekti nekim drugim pristupom smanjeni za više od polovice (a ne zamalo posve dokinuti, kako svjedočimo u novome izdanju Biblije), to bih bio spreman ne samo prihvatiti nego i pohvaliti kao dobar prevoditeljski pristup koji ide za postupnim osuvremenjenjem jezika. A tim reduciranjem – ako bi bilo provedeno prema jasnim kriterijima i s dobrom mjerom – preostali imperfekti i aoristi još bi više dobili na bibličnosti i teologičnosti, izražajnosti i stilogenosti.

Uzmimo kao primjer jedno mjesto u “Knjizi o Su(d)cima” kako ga nalazimo u 60-ak godina staroj “Zagrebačkoj Bibliji”: “Odatle ode Samson u Gazu; ondje vidje neku bludnicu i uđe k njoj. Žiteljima Gaze javiše: ‘Samson je došao ovamo!’ Opkoliše ga i vrebahu ga svu noć na gradskim vratima. Svu noć bijahu mirni” (Suci 16,1-2) Tu imperfekti i aoristi mogu biti prorijeđeni, pa i sasvim izostavljeni, premda se time donekle osiromašuje stil.

Ali sve je to manje važno. Taj biblijski ulomak nema uzvišenost i himničnost kao što ju ima Proslov “Evanđelja po Ivanu”, gdje su imperfekti i aoristi, kao što vidjesmo, neizostavni ne samo iz stilističkih nego i teoloških i kozmoloških razloga. Njihovo uklanjanje ozbiljan je propust, koji govori o uvelike neozbiljnome “novobibličarskom” pristupu.

Htio bih jasno reći da i perfekti imaju važno mjesto u izvornim biblijskim tekstovima pa tako i u njihovim hrvatskim prijevodima. Razmotrimo jednu poznatu scenu iz “Evanđelja po Ivanu”, u prijevodu Dude i Fućaka:

“Isus je umoran od puta sjedio na zdencu [perfekt]. Bila je otprilike šesta ura [perfekt]. Dođe neka Samarijanka zahvatiti vode [pripovjedni (historijski) prezent + infinitiv]. Kaže joj Isus: ‘Daj mi piti!’ [pripov. prezent + imperativ + infinitiv]. Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane [pluskvamperfekt + infinitiv].” (Iv 4,6-8).

Nakon perfekta koji izražava osobno i izvanjsko stanje (umoran, vrijeme oko šeste ure ili podneva), pripovjedni prezenti i imperativi dinamiziraju radnju. Usporedive i slične gramatičke oblike nalazimo i u grčkom izvorniku. Neki grčki imperfekti prevedeni su hrvatskim perfektom, a tu su i još neke manje razlike (npr. glagol “kekopiakṓs”: κεκοπιακὼς, koji je u grčkome particip perfekta, prevodimo na hrvatski glagolskim pridjevom “umoran”).

U novome prijevodu to izgleda ovako:

“Umoran od puta, Isus je sjeo na zdenac. Bilo je oko podneva. Jedna je Samarijanka došla onamo po vodu. Isus joj je rekao: ‘Daj mi vode da popijem!’ Njegovi su učenici bili otišli u grad kupiti hranu.”

Prevladavaju perfekti, uz jedan pluskvamperfekt (“bili otišli”). Imperativni izričaj “Daj mi vode da popijem!” nije očekivan od ikojih govornika kojima je hrvatski materinski jezik i posve je nejasno kako je ta jezična odnosno sintaktička nakarada mogla ikomu pasti na um i zaiskriti kao mogućnost dobroga prijevoda. Kombinacija dobivena premetanjem, “Daj mi da popijem vode!”, tek je nešto malo manje loša.

Lažni i pravi biblijski stil

Prevoditelji i propagatori novoga prijevoda Biblije znaju reći da je posrijedi “suvremeni biblijski stil” ili “novi biblijski stil”. Imamo loše iskustvo da atribut “novi”, “nova”, “novo” često znači negaciju iduće riječi: “novo normalno” značilo je “nenormalno”. Analogno je i “novi biblijski stil” potiranje i negacija biblijskoga stila.

Slijedi nekoliko primjera iz djelā ponajboljih hrvatskih književnika. U prvome poglavlju romana “Kiklop” Ranko Marinković piše:

“I zagrli Samson dva stupa srednja, na kojima stajaše kuća, i nasloni se na njih, na jedan desnom a na drugi lijevom rukom svojom; pa onda reče Samson: neka umrem s Filistejima.” (napominjem da u “Kiklopu” nalazimo “Filistejima”, a ne “Filistejcima”).

Marinković uz imperfekte i aoriste (od kojih neki oblici mogu biti i historijski ili pripovjedni prezenti) poseže i za postpozicioniranjem sročnih atributa (“dva stupa srednja”, “lijevom rukom svojom”).

K tomu su vrijedne citiranja rečenice Ivana Aralice iz prozno-poetskoga teksta koji prethodi početku romana “Asmodejev šal”:

“Pošto se prodao za trideset i dva zlatnika, / Serafim ostade služiti kao rob do kraja života, / a žena ode odgajati svoju djecu / da budu darežljiva prema ljudima, / kao onaj što ih je svojom žrtvom izbavio iz neimaštine.”

Vidimo izrazit osjećaj za stil, pri čemu je ovdje posebno važna svojevrsna inkluzija (lat. “inclusio”) u kojoj se na početku i kraju ne nalazi neka riječ, nego glagolsko vrijeme. Tekst počinje i završava perfektima, koji uvode u određeno stanje (“prodao se”, “izbavio je”), a između njih su aoristi koji dinamiziraju i dramatiziraju radnju, to većma što imaju suprotna značenja (“ostade”, “ode”). Velik je, doista, Ivan Aralica književnik.

Tim velikim literatima pridolazi i Miro Gavran. Na početku dvanaestoga poglavlja njegova romana “Judita” čitamo:

“U tome danu prisjetih se cijelog svog života i brojnih znakova što ukazivahu na moju odabranost. / Da, bijah posebna, još kao dijete što odrastaše u samoći, i kao djevojka čijoj ljepoti i umnosti klanjahu se svi, i kao udovica mlada sudbinom gorkom označena.”

U susretu sa snagom i živošću tih biblijskim stilom napisanih rečenica, skladnih i gipkih, (pre)poznavatelj i ljubitelj izražajnih mogućnosti jezika nam hrvatskoga ostaje bez daha. Ali takvih je malo – reći će tkogod – a mnoge će brojni imperfekti i aoristi otkloniti od čitanja. Upravo suprotno! Miro Gavran susretljivo mi je potvrdio da je “Judita” (prvi put objavljena 2001.) njegov roman s najviše izdanja, čak 14 (uz 12 izdanja u prijevodima na strane jezike, što je u ovome kontekstu manje važno).

Ako su imperfekti i aoristi “mrtvi glagolski oblici” – kao što se upinju prikazati “novobibličari” – kako objasniti da je Gavranov roman, koji doslovno vrvi tim “arhaičnim” glagolima, doživio toliki uspjeh? “Novobibličari” na to pitanje ne mogu ponuditi racionalan odgovor jer bivaju zahvaćenima nečim što gdjekad nazivam “epistemičkim antirealističkim voluntarizmom”, posebnom odvojenošću od dijela stvarnosti koja ne korespondira s njihovim titravim i maglovitim projekcijama.

Stara i nova životnost aorista i imperfekta

Imperfekti a pogotovo aoristi nisu iščezli iz živih mjesnih govora suvremenih Hrvata. Od Dalmacije do Slavonije može se čuti “bijaše”, “mogoše”, “odoše”, “nȁpiše se” (npr. vode ili vina) i slično. Posebno je zanimljiv imperativ prošli, primjerice “Ne bijaše svašta govorit!’” u značenju “Nisi trebao svašta govoriti!”, kako se i danas običava reći u znatnome dijelu Dalmacije, u Hercegovini i ponegdje u Bosni (a možda i drugdje). Posebnost je i aorist “odoh” ili “odo’” kada se njime izriče bliska budućnost, recimo “Odo’ doma jer imam posla”.

K tomu su jezikoslovci zamijetili da su SMS-ovi i slične poruke vratile imperfekte i aoriste u uporabu, posebice među mladima, o čemu uz ostale pišu Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević u knjizi “Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku” (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str. 303). “Isključih mob. Pisah ispit”, primjer je tipične SMS poruke gdje su aorist i imperfekt uporabljeni radi priopćajne ekonomičnosti ili kratkoće teksta.

Uostalom, dotični glagolski oblici sastavni su dio nastavnoga plana i programa iz predmeta Hrvatski jezik. Tako u “Hrvatskoj školskoj gramatici” (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2017.), koju su napisale spomenute autorice L. Hudeček i M. Mihaljević, nalazimo dio o aoristima i imperfektima (str. 89-91), kao i u “Školskoj gramatici hrvatskoga jezika” (Školska knjiga, Zagreb, 2017., str. 94-96), kojoj je autorica Sanda Ham.

Dakle, mladim ljudima – sadašnjim ili bivšim učenicima s mobitelom u ruci – imperfekti i aoristi ne mogu biti ni čudni ni strani. Kada je u srpnju 2025. pola milijuna ponajvećma mladih ljudi na Thompsonovu koncertu slušalo pjesmu “Početak”, koja se otvara riječima iz Proslova “Evanđelja po Ivanu”, “In principio erat Verbum”, te je čulo da Thompson pjeva “Prvo vrijeme čovjek bješe dobar / bješe slika i prilika Boga” – zasigurno im nije bilo nepoznato značenje riječi “bješe”. Čak i ònī koji nisu znali da je to jedan od oblika imperfekta glagola “biti”, znali su značenje i doživjeli ga bliskim.

“Traduttore traditore”

Premda sam ovu temu namjeravao zaokružiti u dva članka, kako sam bio najavio, uslijedit će i treći gdje ću kritički analizirati “novobibličarske” oblike “Naš Oče”, “naš svagdašnji kruh”, prijevod “... u dane dolaska Sina Čovjeka” (Mt 24,39) i druge, a upozorit ću i na pogrešne prijevode brojnih riječi, primjerice hebrejske “šēkār”: שֵׁכָר, koja ne može biti “žestoko piće” – a upravo to mjesto zorno i “izdajnički” svjedoči da su se prevoditelji nerijetko služili drugim prijevodima više nego izvornim biblijskim tekstovima. Vidjet ćemo da talijanska igra riječima u izreci “traduttore traditore” (prevoditelj izdajica) dolazi do posebnog izražaja upravo u ovome prijevodu Biblije, za koji ću u nastavku ipak pronaći i pokoju riječ hvale. Bogu hvala na tomu!

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik