Nova Biblija: ni svehrvatska, ni standardna, ni ekumenska, ni katolička, ni službena (I.)

Neka ne bude neprilično što počinjem jednim poganinom, veleučenim Rimljaninom Markom Tulijem Ciceronom, koji za etimologiju reče da je ònō pri čemu se “dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena”. To vrijedi, ali ne svagda. Tako se ovdje nadaje zanimljivim da je ime najmoćnije i najveće knjige svih vremena etimološki povezano sa stanovitim umanjenim predmetima.

Posrijedi je Biblija, za koju s pravom govore da je “Knjiga nad knjigama”. Dakle najveća. A crkvenolatinski naziv “Biblia” dospio je od grčkog izraza “tà biblía” (τὰ βιβλία), što je deminutiv množine i doslovno znači ‘knjižice’. (Biblija je knjiga sastavljena od mnoštava knjiga ili “knjižica” Staroga i Novoga zavjeta.) Dotičnu umanjenicu možemo i trebamo razumijevati kao hipokoristik, imenicu odmila, odmilicu, nešto poput “majčica” i “djetešce”, ali neizmjerno veću u svojemu svetom i otajstvenom značaju. Veličina je Biblije u tome da nam se nudi biti bliskom, štoviše i prisnom, te da nas – kao Božja riječ upućena čovjeku – u isti mah beskrajno natkriljuje.

U tome nas pogledu opominje iskustvo svetog Aurelija Augustina, koji prije obraćenja ne doživje veličinu Biblije, nego mu se, kako je napisao, “ta knjiga činila nedostojna da je usporedi s Ciceronovim dostojanstvom”. Zatim i ovo:

“Moja je, naime, nadutost bježala od njezine skromnosti, a moja oštroumnost nije prodirala u njezine dubine. Ali je ona ipak bila takva da je rasla s malenima, no meni je bilo ispod časti da budem malen. Nadut od oholosti sâm sam se sebi činio velik.” Nekoliko rečenica prije toga napisao je: “Zdanje je to s niskim ulazom, no unutra je visoko i ovijeno tajnama.” (Augustin, “Ispovijesti”, knjiga III, glava 5).

Kad vidimo da se svetci, ujedno i najučeniji muževi svojega doba, spoticahu o velebnost Svetoga pisma – što očekivati od nas ovodobnika s neusporedivo manje učenosti i ponajvećma nikakve svetosti? Među nama su i ònī znalci i umješnici, bilo istinski ili takozvani, koji u svojoj su nezauzdanoj uznositosti kadri – dobrohotno mnijući da čine najbolje – sveudilj obezdušiti hrvatski jezik i mjestimice teološki iskriviti Sveto pismo, obezduhoviti i obezvrijediti, desakralizirati i profanirati hrvatski prijevod Biblije, Knjige nad knjigama!

Implicitna poruka nadbiskupa Kutleše

Neizbježno dohodimo do novoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Riječ je o izdanju što ga je potkraj 2025. objavilo Hrvatsko biblijsko društvo iz Zagreba, a suizdavači su nakladna kuća Verbum iz Splita i Naša ognjišta iz Tomislavgrada. Urednici su teolozi odnosno bibličari Božo Lujić (umro 2021.) i Mato Zovkić.

Medijska promidžba dotičnoga izdanja bila je na vrhuncu u studenome i prosincu. U promidžbenoj nametljivosti uvelike su prekršeni dobri običaji poslovne etike tako da smo svjedočili pokušajima da se obezvjerodostoje (diskreditiraju) konkurentska izdanja Biblije (glagol “obezvjerodostojiti” posuđujem od prijatelja Domagoja Vidovića te mu ga nakon uporabe vraćam cijelog i neoštećenog, smjerno i sa zahvalnošću). U tim “novobibličarskim” promičbenim naletima samohvale moglo se čuti i pročitati da je iz tiska izašla “nova hrvatska katolička Biblija”, štoviše “svehrvatska”, koja je ujedno “ekumenska”, da ima “službena crkvena odobrenja” te da je riječ o “prvom cjelovitom katoličkom prijevodu Svetoga pisma prevedenom izravno s izvornikâ – hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga – oblikovanom tako da bude vjeran izvorniku, a istovremeno pristupačan suvremenom čitatelju”.

Premda se rečene tvrdnje mogu doimati istinitima – one to nisu jer ne korespondiraju sa stvarnošću, nisu podudaranje uma i stvari (“adaequatio intellectus et rei”). Mogao bi mi tkogod prigovoriti da je to o vjernosti izvorniku napisao sâm mons. Dražen Kutleša, nadbiskup zagrebački, u Proslovu otisnutu na početku novog izdanja Biblije. Jest, tako je, ali uz nezanemarivu značenjsku razliku – nadbiskup Kutleša napisao je da se “nastojalo pružiti tekst koji je vjeran izvorniku”, a složit ćemo se kako glagoli “nastojati” i “postići” (uspjeti u nastojanju) ne znače isto. Istini za volju, mons. Dražen Kutleša nije izričito posumnjao u uspješnost rečenoga nastojanja – ali je na drugi način očitovao, najblaže rečeno, određenu suzdržanost spram novoga prijevoda. Premda je to učinio implicitno, poslao je vrlo jasnu poruku. Naime, u spomenutome je Proslovu otac nadbiskup Kutleša na trima mjestima posegnuo za citatima iz Biblije – ali ne iz ovoga novog izdanja, nego svaki put iz “konkurentskoga” izdanja, to jest iz “Zagrebačke Biblije”, objavljene 1968. godine. Cijenjeni je nadbiskup napisao: “Stihovi psalma: ‘Riječ je tvoja nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105) podsjećaju nas na trajnu potrebu oslanjanja na Božju riječ.” (U novome prijevodu: “Nozi mojoj tvoja je riječ svjetiljka, / i svjetlo mojoj stazi.”) Jasno je da nema knjige koja može stajati uz bok Bibliji, ali se kao svojevrsni misaoni eksperiment nadaje pomno razmotrena i dovoljno prikladna usporedba: pokušajmo dakle zamisliti da u nekom novom, osuvremenjenom i medijski razvikanom prijevodu Danteove “Božanstvene komedije” autor predgovora, želeći izraziti snagu Danteova djela, citira stihove u prijevodu Mihovila Kombola iz hrvatskih izdanja “Pakla”, “Čistilišta” i “Raja” objavljenih 1948., 1955. i (postumno) 1960. godine. “Sapienti sat!”

Protiv neistina o novome prijevodu Biblije

Nadalje treba reći da ovo novo izdanje nije “nova katolička Biblija” jer “katolička Biblija” jednostavno ne postoji – nego možemo govoriti samo o katoličkim izdanjima Biblije. Novo izdanje nije ni ekumensko jer sudjelovanje u nekom poslu kršćanâ iz različitih crkava, ili kako se pomodno i nekritički kaže “denominacijâ” (što je izraz koji dolazi iz protestantskih sredina i nepripadan je katoličkoj tradiciji), još ne znači da je riječ o ekumenskome pothvatu. Ovdje nisu zastupljeni pravoslavni teolozi odnosno bibličari, a sudjelovanje rabina iz židovske vjerske zajednice nije primjer ekumenizma, nego međureligijskoga dijaloga (ekumenizam, striktno uzevši, može biti samo među kršćanima). Židove nedvojbeno treba uključiti i zdušno prigrliti jer oni su, kako reče sveti papa Ivan Pavao II., “naša predraga braća, i, moglo bi se reći, naša starija braća”. Prvi kršćani – učenici Židova Ješue iz Nazareta – bijahu isključivo Židovi, a biblijske knjige Staroga i Novoga zavjeta napisaše, uz neke malobrojne iznimke, također Židovi!

Ali vratimo se ekumenskim izdanjima Biblije. Treba jasno reći da ih već odavno imamo. Naime, Kršćanska sadašnjost objavila je 1992. ekumenski prijevod Novoga zavjeta (s grčkog izvornika preveli Bonaventura Duda i Marijan Jerko Fućak), a 2011. i ekumensko izdanje Staroga zavjeta, oba prema francuskome predlošku “Traduction oecuménique de la Bible” (TOB). Dotična izdanja doista su ekumenska jer na njima surađivahu katolički, protestantski i pravoslavni bibličari. Popraćena su mnogobrojnim, podrobnim i preciznim bilješkama i komentarima, gdje se navode razlike u tumačenju, ali se ne presuđuju favoriziranjem jednoga tumačenja. Dakle, prava ekumenska izdanja Biblije na hrvatskome jeziku objavljena su u okrilju Kršćanske sadašnjosti – jedinoga službenog crkvenog izdavača Biblije. (Za razliku od privatnih izdavača i društava, čija izdanja Biblije možemo čitati, ali na vlastitu odgovornost.)

Također nije istina da je novo izdanje Biblije prvi cjeloviti hrvatski prijevod nastao izravnim prevođenjem s izvornih biblijskih jezika. To je sofistička smicalica. Tkogod neupućen mogao bi pomisliti da se dosadašnji prevoditelji nisu obazirali na izvorne biblijske knjige napisane hebrejskim, grčkim i (manjim dijelom) aramejskim (semitskim jezikom srodnim i vrlo sličnim hebrejskomu) – nego da su prevodili posredno, iz latinskoga i drugih jezika, ili prerađujući dotadašnje hrvatske prijevode. Nije se moguće osvrnuti na sve prevoditelje Svetoga pisma i njihovo poznavanje ili nepoznavanje biblijskih jezika pa ću spomenuti samo neke. Ivan Matij Škarić (“Matij”, a ne “Matija”, jer bi to u Dalmaciji bilo tradicionalno žensko ime), koji je 1826. u Beču bio doktorirao biblijske znanosti, polazio je od latinskoga teksta “Vulgate”, ali je istodobno gledao tekstove u izvornim jezicima ili “s obzirom na matične knjige”, kako Škarić napisa. Takav komparativan pristup možemo nazvati i “sinoptičkim” (συνοπτιϰός: ‘koji sveobuhvatno gleda’). Škarićevi opsežni komentari (ili komentar, rečeno u jednini), otisnuti ispod prijevoda, svjedoče da on bijaše izvrstan poznavatelj biblijskih jezika, sve do etimologije razmatranih riječi.

Slijedi 20. stoljeće. Godine 1928. počeo je Antun Sović, profesor semitskih jezika na Bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, prevoditi Stari zavjet, koji je prijevod, osim “Petoknjižja” i “Psalama” iz pera drugih prevoditelja, postao dijelom “Zagrebačke Biblije”. Nepotrebno je napominjati da je prevodio s izvornih biblijskih tekstova, kao što su desetljećima nakon toga Bonaventura Duda i Marijan Jerko Fućak prevodili Novi zavjet s grčkog izvornika. O tome je Fućak napisao: “Problem je složeniji nego se misli. Svakako valja prevesti Bibliju s hebrejskoga, grčkog, aramejskog na hrvatski. I to ne materijalno nego formalno. Tu već nastaju vrlo zakučasta pitanja” (citirano prema: Nada Babić, “Hrvatski prijevodi Novoga zavjeta od 20. stoljeća”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018., str. 168). Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je komparativna analiza prijašnjih prijevoda, uz izvorni tekst, odnosno njihova kritička usporedba, ne samo dopustiv i uobičajen nego i poželjan postupak. Posebice se prevoditelji služe “Vulgatom”, latinskim prijevodom koji je na razmeđi 4. i 5. stoljeća u Svetoj zemlji učinio sveti Jeronim, ponajbolji znalac izvornih biblijskih jezika. Štoviše, danas je propisano da se kod prevođenja biblijskih tekstova, posebice za liturgijsku namjenu, uz izvorni tekst mora kao pomoćno sredstvo rabiti i revidirani Jeronimov prijevod, poznat kao “Nova Vulgata”, jer se tako postiže ujednačen liturgijski tekst u cijeloj Crkvi.

Jasno je da su se i prevoditelji najnovijega izdanja Biblije služili prijašnjim prijevodima, što je (kako već rekoh) dobro i poželjno – ali nije dobro, pače je i neumjesno da se neki od njih uhvatiše u drečavo kolo s nametljivim medijskim promotorima toga biblijskog izdanja te se u nadutoj i umnogome iritantnoj razmetljivosti dadoše u zavaravanje i snubljenje javnosti ističući da je u taj novi prijevod Biblije – naspram svemu doskorašnjem – unesena izvornost biblijskih tekstova, ujedno i neka nova mladost, svježina i životnost te da je Biblija “progovorila jezikom mladih” (što god to značilo). Nije jasno ni zašto su isticali da je prijevod “svehrvatski”? I što to uopće znači? Zar univerzalni ili općehrvatski prijevodi nisu i svi koji su na standardnome jeziku, a ne na narječju ili mjesnome govoru? A o nekakvu “jeziku mladih” da i ne govorimo.

U teatru pretenciozno i teatralno

Novi tobože standardni i svehrvatski prijevod Biblije svečano je predstavljen 12. prosinca 2025. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Nakon prigodnoga govora predsjednika Hrvatskoga biblijskog društva Dražena Brodarića, koji je naglasio da su na Bibliji tijekom dvaju desetljeća radila 23 prevoditelja s katoličkih fakulteta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini zajedno s prevoditeljima iz “drugih kršćanskih denominacija”, prisutnima se obratio nadbiskup vrhbosanski Tomo Vukšić te među inim istaknuo “da se čini vrlo prikladnim Govor Božji, preveden na hrvatski standardni jezik, predstaviti javnosti upravo uoči svetkovine utjelovljenja Lógosa”, tj. blagdana Božića, te je svima koji su radili na ovome prijevodu zahvalio na “najljepšem mogućem božićnom daru”.

Zatim je govor nadbiskupa zagrebačkoga Dražena Kutleše pročitao mons. Marko Kovač, imenovani pomoćni biskup zagrebački. Nadbiskup Kutleša uz ostalo je poručio da “Sveto pismo nije samo zbirka drevnih tekstova”, nego je “Bogom nadahnuta riječ (Verbum Dei)”. “Bez dubokoga poznavanja i meditacije Riječi Božje, kršćanska vjera ostaje površna, a njezina poruka daleka”, napisao je monsinjor Kutleša. Pri tome je zanimljivo da nadbiskup Kutleša nije nazočio predstavljanju, premda je bio najavljen. Okupljeno mnoštvo u posljednji je trenutak doznalo da je nadbiskup Kutleša otkazao dolazak. Voditelji programa nisu dali objašnjenje. Ne tvrdim da je to indikativno jer o razlozima nadbiskupova nedolaska ništa ne znam, a ne želim nagađati, pogotovo ne tendenciozno insinuirati.

Oštroumni osvrt biskupa Šaška

Dva tjedna nakon toga svečanog predstavljanja, 27. prosinca 2025., objavljen je na mrežnoj stranici Zagrebačke nadbiskupije članak naslovljen “Osvrt biskupa Šaška na predstavljanja prijevoda Biblije na govorni jezik”. Tekst pomoćnoga biskupa zagrebačkog Ivana Šaška obaseže 16 stranica pa ću izdvojiti i naznačiti samo najvažnije.

Biskup Šaško kaže da se prošlih tjedana moglo puno slušati i čitati o “novome prijevodu Biblije”, štoviše “o novoj katoličkoj Bibliji”, čime je “nastajao val za valom čudnih tvrdnja koje bi u nekome mogle usidriti mišljenje da sad konačno možemo saznati što piše u Bibliji i da smo do sada bili prilično zakinuti u razumijevanju i nedvojbeno ‘izgubljeni u prijevodu’”.

Izdavači i predstavljači novoga prijevoda Biblije – upozorava biskup Šaško – prešutjeli su važnu rečenicu objavljenu u Priopćenju sa zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije od 6. lipnja 2024., gdje je iskazana “suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik”. Riječ je o “studijskome prijevodu” i ne spominje se “standardni jezik”, upozorava mons. Šaško te primjećuje da je “upravo neugodno slušati kakvom se lakoćom u vezi s dotičnim prijevodom govori o hrvatskome ‘standardnom’ jeziku”. Biskup Šaško novomu prijevodu k tomu spočitava osiromašenje izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika, čime se “klizi u jezičnu plošnost, u značenjsko osiromašenje i u netočnost prijevoda”. Posebice se to odnosi na dokidanje imperfekta, aorista, pluskvamperfekta i futura drugoga. Gotovo sva su prošla vremena zamijenjena perfektom, uz tek gdjekoji aorist i pluskvamperfekt. U lucidnoj i duhovitoj igri riječima mons. Šaško primjećuje da se “ne radi o poboljšavanju ili usavršavanju, ‘perfekcioniranju’ službenoga prijevoda, nego se radi poglavito o ‘perfektizaciji’ prijevoda”.

Biskup Šaško u osvrtu nadalje napominje kako su biskupi dali suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo objavi prijevod “kao svoje izdanje”, a ne u suizdavaštvu, “posebno ne privatne nakladničke kuće”. Mons. Šaško poziva na istinoljubivost, jasnoću i odgovornost, opetovano upozoravajući da predstavljanje toga prijevoda nije bilo u skladu s odlukom Hrvatske biskupske konferencije te da je važno očuvati jezičnu i crkvenu baštinu Svetoga pisma.

Ključnu je poruku biskup Ivan Šaško istaknuo u prvoj rečenici osvrta napisavši da je “jedini sadašnji prijevod Svetoga pisma (Biblije) na hrvatski jezik kojim se koristimo u katoličkoj liturgiji i u crkvenim pobožnostima, prijevod u izdanju crkvene izdavačke kuće ‘Kršćanska sadašnjost’” (tih je posljednjih osam riječi biskup Šaško istaknuo kurzivom).

(Poveznica na cjelovit biskupov osvrt: ovdje)

Obrambeni komentar profesora Becka

Nije trebalo dugo čekati odgovor. Profesor Boris Beck s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu – koji je uz profesora Marka Alerića sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta odgovoran za hrvatsku stilizaciju novoga prijevoda Biblije – govorio je 2. siječnja 2026. u emisiji “Trag vjere” na Prvome programu Hrvatskoga radija, nakon što je urednički korektno izneseno najvažnije iz osvrta biskupa Šaška. Profesor Beck uz ostalo ističe da u Hrvatskoj, u kojoj već postoje dva prijevoda s imprimaturom, novi prijevod zapravo kasni desetljećima, jer se od posljednjeg prijevoda “promijenilo društveno uređenje, političke i kulturne okolnosti, ali i sam hrvatski jezik”. Tu je zanimljivo primijetiti da profesor Beck, veleći da postoje dva (suvremena) prijevoda s imprimaturom, neizravno reče da novi prijevod Biblije nema imprimatur, premda se znatnim dijelom javnosti provlači dojam da ga je dobio. Biskupska suglasnost za tiskanje nije imprimatur, čak ni neko posebno odobrenje (što je biskup Šaško objasnio u osvrtu).

Glede izostavljanja aorista i imperfekta profesor se Beck pozvao na Marijana Jerka Fućaka, koji je, kako reče Beck, smatrao da su ti glagolski oblici „de facto mrtvi i nisu potpuno prikladni za prenošenje Božje riječi koja je zapravo živa“. (Prilažem poveznicu s Beckovim komentarom: ovdje)

Pretražio sam članke i knjige Jerka Fućaka, ali nigdje ne nađoh tu izjavu. Uostalom, s Bonaventurom Dudom preveo je Novi zavjet, gdje aoriste i imperfekte nalazimo u izobilju. Teško bismo mogli prihvatiti pretpostavku da je franjevac Fućak prije smrti promijenio mišljenje. Preminuo je 1992., a o tim se pitanjima izjasnio u tekstu objavljenu godinu prije. Posrijedi je članak “Imperfekti i aoristi u hrvatskim prijevodima Novoga zavjeta”, zbornik “U službi riječi. Spomen-spis prigodom 75. obljetnice rođenja o. Franje Careva OFM” (Makarska, 1991.). Temu je otvorio rečenicom: “Problem se imperfekta i aorista uvijek iznova nameće te se o njemu već gotovo 150 godina izrijekom raspravlja u vezi s prijevodom NZ na hrvatski”. Franjevac Jerko Fućak među inim spominje i franjevca Kaju Agjića koji je u prvom izdanju svojega lekcionara, objavljena u Požegi 1865., bio ispustio imperfekte smatrajući “da su se ti oblici u narodu izgubili”, ali je, uvidjevši vlastitu ishitrenost, u drugome izdanju vratio imperfekte. Jerko Fućak na kraju članka zaključuje da “postoje specifične vrijednosti aorista i imperfekta u grčkom i u hrvatskom. Velikim se dijelom poklapaju u oba jezika s obzirom na značenje, a hrvatski su nam potrebni i iz stilističkih razloga. Stoga ih nije moguće jednostavno zamijeniti perfektom.” Tako govoraše naš bibličar Marijan Jerko Fućak.

Bilo bi dobro da profesor Beck objasni gdje je i kada profesor Fućak napisao ili rekao da su imperfekti i aoristi mrtva glagolska vremena te da nisu posve prikladni za prenošenje žive Božje riječi. Borisa Becka poznajem kao ljubazna čovjeka i uvjerena katolika pa “a limine” odbacujem mogućnost da svjesno i namjerno širi neistine pozivajući se na izmišljene izjave pokojnoga bibličara Jerka Fućaka. Vjerojatnijim se čini da je profesora Becka tkogod dezinformirao, kao što on i njegova “novobibličarska” ekipa nesvjesno i u dobroj vjeri zavaravaju hrvatsku vjerničku javnost.

Rasuta “novobibličarska” pregnuća

Preostaje mi u drugome i završnome dijelu ovoga osvrta pokazati da su imperfekti i aoristi ne samo jezično i stilsko pitanje nego i teološko i kozmološko. Tako se uklanjanjem brojnih imperfekta u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” otvaraju vrata davno prokazanim i osuđenim krivovjerjima, onima koja bijahu među glavnim temama 325. godine u Niceji na Prvom ekumenskom saboru (točno 1700 godina prije objavljivanja novoga hrvatskog prijevoda Biblije). K tomu ću među doista mnogobrojnim pogrješnim traduktološkim ili leksičkim odabirima izdvojiti njih desetak te ih usporediti s hebrejskim ili grčkim izvornikom, iz čega će biti razvidno da su se naši “novobibličari” u rasutim pregnućima na previše mjesta izgubili u prijevodu te se tako umnogome mimoišli sa značenjem i smislom, porukom i svrhom riječi Božje.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik