Starčević i Strossmayer između hrvatstva i (južno)slavenstva

Na kraju prethodnoga ogleda najavio sam da će u nastavku biti riječi o stajalištima Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera o pitanjima podrijetla i identiteta Hrvatâ, s osobitom pozornošću na jezik kao najvažnije identitetsko obilježje.

O doktoru Anti Starčeviću (doktorirao je filozofiju u Pešti 1846.) običava se govoriti da je hrvatski zaslužnik i Otac Domovine, a o Strossmayeru da je širitelj jugoslavenske ideje koju je nadredio hrvatstvu (uza Strossmayera se rijetko spominje njegova doktorska titula, a imao je dvostruku: filozofiju je doktorirao u Pešti 1834., a u Beču je 1842. postigao doktorat iz teologije).

Neprijeporno je da zaslužniku Starčeviću pripada povlašteno mjesto u hrvatskoj političkoj i općoj povijesti – ali glede Strossmayera uvelike vladaju stereotipi i predrasude proizišle iz ne odveć pohvalne navike da se o đakovačkome biskupu izriču prejaka stajališta s nejakom argumentacijom i slabašnom upućenošću; umjesto da se marno i odvagnuto traga za istinom tako da se štiju prave knjige i prebiru arhivski dokumenti.

Matoš o Starčeviću i Strossmayeru

Bit će zanimljivo vidjeti što o dotičnoj dvojici velikana kaže pravaš starčevićanac Antun Gustav Matoš u homagiju „Strossmayerov spomenik” (novine „Hrvatska”, 4. VIII. 1906.), objavljenu godinu nakon biskupove smrti:

„Popunjavahu se, ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkog hajduka. Strossmayer je blaga i bogata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. Prvi je ekskluzivan, drugi tolerantan.” (Matoš, „Sabrana djela”, Zagreb, 1976., sv. 4. str. 25).

Nadalje čitamo da je Starčević „stoik i velik prijatelj Muhamedov”, a Strossmayer „fini kršćanski epikurejac”; Strossmayer je „svjetski čovjek sa ponašanjem opata i virtuoza Liszta, ljubimac dama”, Starčević je „plebejac ‘hiperdemokratskog nosa’ ([Ante] Kovačić), divlji ikonoklast s obličjem Silena i djevičanstvom pustinjaka”. Zatim i ovo: „Puritanac [Starčević] i katolik [Strossmayer]. Pazarište i Osijek. [...] Dva pretendenta kao Rousseau i Voltaire, Tolstoj i Turgenjev. Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima.” Starčević i Strossmayer – kako u prisebnoj nadahnutosti ističe Matoš – „bijahu ljubomorni, jer im je jedina ljubav bila ova naša nesrećna, nesrećna zemlja” (str. 25-26).

(Kao ekskurs domećem nekoliko napomena. Najprije podsjećam da je Strossmayer u političkome pogledu bio konzervativac. Uvrstio ga je povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić u knjigu „Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.”. U knjizi, razumljivo, nije moglo biti mjesta za Antu Starčevića, liberala ili slobodara. Strossmayer je dobro znao snagu kršćanske slobode, darovane Kristom, te je zastupao čovjekove osobne i političke slobode, ali se suprotstavljao liberalizmu, pa i u svojoj Narodnoj stranci, što je primjerice pokazao kada se kao konzervativac suprotstavio Mažuranićevim liberalnim reformama u školstvu i drugdje. S druge strane, prisjetimo se kako je Matoš o Starčeviću napisao da je „pustinjak” i „stoik”, a o Strossmayeru da je „epikurejac” i „ljubimac dama”. To zapravo znači da je s obzirom na stil života Starčević bio konzervativac, uvelike asket – dok je Strossmayer bio liberal, umnogome slobodnoga morala, „bonvivant” sklon tjelesnim ugodama, uključujući i, recimo to tako, intimne susrete sa ženama. Zato ne treba čuditi da je pravaš i Strossmayerov politički protivnik Ante Kovačić unutar romana „U registraturi”, remek-djela hrvatskoga realizma, za karakterizaciju lika iskvarenoga i razbludnoga Mecene imao pred očima Strossmayera. Ne manjka svjedočanstava da je đakovački biskup ostavio za sobom nezakonito potomstvo.)

Nemirni „Slaven i kršćanin” u borbi za hrvatski jezik

Vidjeli smo da je Matoš Strossmayeru priznavao hrvatsko domoljublje, ali mu je spočitavao lakovjernost. U članku „Strossmayerov spomenik” k tomu je napisao:

„Strossmayer vjerovaše svima: i Rimu i Pešti, i Beču i slovjenskoj braći. U srcu Hrvatske podiže Akademiju za slobodnije, jače i bogatije Jugoslavene i vjerovaše u fuziju pravoslavlja sa katoličanstvom, u novu crkvu. Bijaše tolik Slaven i kršćanin da bi bez svega toga nama Hrvatima mnogo više ostalo. [...] Lijepe dame i (većinom loši) pjesnici ga razmaziše. Čini se da bijaše tašt (bolest i malih ljudi) i da se odviše navikavao na dim preskupo honoriranog tamjana.” (str. 24).

Iz Matoševih se rečenica nameće pomisao da se Strossmayer u svojoj lakovjernosti nije suprotstavljao crkvenim autoritetima, Mađarima, Habsburgovcima i južnoslavenskim narodima u susjedstvu. Ali to bi bio ishitren i pogrješan zaključak. Treba reći da se na Prvome vatikanskom koncilu Strossmayer s manjom skupinom istomišljenika usprotivio dogmi o papinoj nezabludivosti (nepogrješivosti). Održao je na Koncilu nekoliko vrlo zapaženih govora, a za vrijeme jednoga od njih, 22. ožujka 1870., začuli su se gromki povici neodobravanja, što je preraslo u buku te Strossmayeru naposljetku nije preostalo ništa drugo doli prekinuti obraćanje i napustiti govornicu. No u ovim sam se ogledima odredio baviti ponajvećma jezikom i identitetom hrvatskoga naroda, a ne teološkim i eklezijalnim temama, pa je to vatikansko Strossmayerovo iskustvo bilo dostatno tek spomenuti.

Znatno je važnije istaknuti da se Strossmayer usprotivio mađarskim vlastima boreći se za hrvatski jezik u školama što su ih na važnijim postajama osnivale „Mađarske kraljevske državne željeznice”. O tome nepodnošljivu stanju napisao je Strossmayer izvješće datirano 14. prosinca 1894. te ga uputio Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Uz ostalo je zahtijevao:

„Tlo na kom su željeznice kod nas, jest tlo hrvatsko. Željeznice kano obće dobro ko što se u Magjarskoj zovu magjarsko-hrvatske, tako se kod nas zovu, ili bi se barem zvati imale hrvatsko-magjarske. Na hrvatskom tako teritoriju ne bi smilo biti magjarskih škola nego samo hrvatskih, to tim više buduć je jezik uredovni kod željeznica u Hrvatskoj po zakonu jezik hrvatski.”

Problemu mađarizacije hrvatskih škola prilazio je Strossmayer i kao katolički biskup čija su temeljna prava na području vjerskog odgoja i poslanja Crkve ugrožena. Smatrao je da se time narušava i sâm autoritet Katoličke crkve koja, jer je po definiciji i ustrojstvu sveopća i kozmopolitska, mora u školama na području Hrvatske štititi hrvatski jezik, a ne mađarski. (O tome je podrobno pisao dr. sc. Mato Artuković u članku „Biskup Strossmayer i pitanje jezika u školama ‘Mađarskih kralj. državnih željeznica’ u Hrvatskoj”, časopis „Croatica Christiana periodica”, br. 66, 2010.).

„Jugoslavenski jezik” u Hrvatskome saboru

Iz današnjega gledišta mogli bismo pomisliti kako je sámo po sebi razumljivo da naziv jezika u Hrvatskoj bude „hrvatski”. Ali u 19. stoljeću ne bijaše uvijek tako. U Hrvatskome saboru vodile su se 1861. energične rasprave o nazivu jezika. Predlagani su brojni, različiti i najvećma rogobatni glotonimi: „hrvatsko-slavonski”, „hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorsko-bunjevački”, „hrvatsko-slavonsko-srbski”, „jugoslavjanski”, „jugoslavenski”, „slavjanski”, „hrvatski ili srbski”, „narodni jezik ovih kraljevinah” i drugi. Na glasovanju su ponuđene četiri mogućnosti te je ishod bio da se većina odlučila za naziv „jugoslavenski”, manjina za „hrvatski ili srbski”, još manje ih je bilo za „narodni”, a nitko nije glasovao za „hrvatsko-slavonski jezik”.

Izbor glotonima „jugoslavenski” najbolje je odgovarao ilirskoj koncepciji, koja je smjerala ujedinjenju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s drugim južnoslavenskim zemljama. Ali taj naziv jezika nije se – na sreću – uzmogao održati. Tako se u predstavci istoga tog saziva Sabora govori o „hrvatskom jeziku” kao obveznome predmetu, premda u istome dokumentu možemo pročitati da je „učevni jezik” Trojedne Kraljevine „izključivo jugoslavenski”. Povjesničarka književnosti dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić u članku „Povijest uvođenja hrvatskoga jezika u službenu uporabu” objašnjava da je Ivan Mažuranić 1862. takvu kompromisnu i Hrvatima neprihvatljivu formulaciju, naziv „jugoslavenski”, prekrižio prije kraljeva potpisa i zamijenio ga hrvatskim imenom, koje se zatim uobičajilo u svim zakonima i propisima. Taj je naziv našao mjesto i u „Hrvatsko-ugarskoj nagodbi” iz 1868. te postao temeljem i opravdanjem borbe hrvatskoga naroda za jezična, kulturna i politička prava. (O tome više u zborniku „150. obljetnica uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu”, Vinkovci, 2013.) Važno je navesti i rečenice novinara i publicista Martina Polića, koji je koncem 19. stoljeća napisao:

„Napokon se i političari i književnici sabora – a ovo je svakako značajan savez – složiše u tome, da ga nazovu jugoslavenskim jezikom. Da je to ime bilo i da ostaje za sva vremena prava nakaza, o tome valjda nitko nesumnja, no zašto je ono uzeto? Jamačno radi toga, da se dade izraza ambicioznim u plemenitom smislu težnjama Hrvata na političkom i kulturnom polju pa se je tomu prinesla žrtva vlastitoga narodnoga imena. Čitavu tu razpravu dokrajčio je već poslie nekoliko mjesecih dvorski kancelar Ivan Mažuranić, odredivši, da se jezik u pučkih i svih inih školah zemlje ima zvati hrvatski jezik.” (M. Polić, „Parlamentarna povjest [sic] kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije”, I. dio, Zagreb, 1899., str. 116).

To nikako ne znači da Ivan Mažuranić nije zastranjivao u kobno jugoslavenstvo – ne manjka opravdanih razloga da se učenomu i svestranomu hrvatskom banu uputi prigovor zbog programatski zacrtanoga veličanja Crnogoraca i Srba. Ali i zbog drugih njegovih riječi i djela. No stvari nisu jednostavne i crno-bijele, nego kompleksne, slojevite i nijansirane, te ih valja prosuđivati u duhu vremena, a ne anakrono.

Strossmayerova tlapnja o „kroatocentričnome jugoslavenstvu”

Važno je uvidjeti da jugoslavensku ideju nije promicao samo Josip Juraj Strossmayer s Franjom Račkim, Ivanom Mažuranićem i još nekolicinom bliskih suradnika – nego je ona bila dominantna među onodobnim hrvatskim političarima. Ali je pri tome ništa manje važno istaknuti da Strossmayerovu viziju južnoslavenske uzajamnosti nikako ne bismo smjeli tendenciozno prispodobljavati političkomu jugoslavenstvu kakvo pamti povijest 20. stoljeća – a to je uglavnom velikosrpska hegemonija zaodjevena u jugoslavensko ruho. Strossmayerovo jugoslavenstvo jest kulturno i povijesno, s utemeljenjem na ćirilometodskoj baštini. Stoga je biskup Strossmayer bio zahvalan papi Lavu XIII. zato što je (re)afirmirao Solunsku braću, slavenske apostole Ćirila i Metoda, koji su, dobro je to držati na umu, svetci i u Katoličkoj crkvi. Valja reći i to da se Strossmayer slagao s mišljenjem Račkoga o Hrvatima kao slavenskome narodu koji se u 7. stoljeću doselio u današnju domovinu.

Na nekim sam mjestima pročitao da je Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo „kroatocentrično”. Nemam razloga sumnjati da ga je on – u najboljoj namjeri – takvim vidio. Ali teška i tragična povijest 20. stoljeća pokazuje kako je svako jugoslavenstvo zapravo zarobljavanje hrvatstva i nijekanje hrvatske državnosti. Zato sintagmu „kroatocentrično jugoslavenstvo” treba smatrati oksimoronom, zavodljivim i opasnim.

Važno je k tomu reći da Josip Juraj Strossmayer nije odveć vjerovao Srbima, a Bugarima uvelike jest. Uz ostala dobročinstva tomu narodu, mnoge je Bugare doveo na studij u Zagreb. Zato nije neobično da je 9. i 10. veljače 2015. u Sofiji bila upriličena velika konferencija posvećena Strossmayeru u povodu 200. obljetnice rođenja i 110. godišnjice smrti, a događaj su organizirale najvažnije bugarske znanstvene i kulturne ustanove. Bugari Strossmayera drže velikim prijateljem i dobrotvorom, a Srbi ga smatraju „Švabom koji je hteo da pokatoliči Srbe”, nerijetko ga nazivajući i „ustašom”.

Strossmayer je zarana promijenio mišljenje o Srbima, a ne, kako se gdjekad govori, „pred kraj života”. Jer žalio se na njih već 1861., dakle 44 godine prije smrti, napisavši Franji Račkome da Srbi traže načina kako se osvetiti Katoličkoj crkvi i njemu kao katoličkomu kleriku. A u pismu od 10. travnja 1884., više od dva desetljeća prije smrtnoga časa, Strossmayer ispunjen gorčinom piše Račkomu:

„Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo prot Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo njemu za uhar [na korist], nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih pokopati! Već o tomu i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa Madžari spojili, samo da nas utuku.” („Korespondencija: Strossmayer Račkomu” (ur. Ferdo Šišić), Zagreb, 1930., str. 118-119).

Starčević o „Slavoserbima”

Starčević je Strossmayera – čiji roditelji bijahu njemačkoga i hrvatskoga podrijetla – nazivao „Slavoserb”; iz čega se može zaključiti da se ta odrednica nije odnosila na podrijetlo i naciju, nego je nosila ponajvećma etičke i političke kvalifikative. U polemičkome tekstu „Nekolikim uspomenama”, objavljenu 1870. godine, Starčević piše da „Slavoserbi” jesu „smetje naroda, versta ljudih koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak” te da je riječ o ljudima „koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herdjavih vladah; ljudih kojih najverstniji možda bi dobili od prave vlade da čiste lule”. K tomu i ovo: „Narod hervatski smatra tu kerv za tudju, slavoserbsku; narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah [...]”

„Slavoserbima” Starčević smatra sve političare Narodne stranke, njezine članove i pristaše, ponajprije Strossmayera i Mažuranića, a don Mihovila Pavlinovića nazivao je „dalmatinski Slavoserb”. Na Mažuranića se Starčević posebno bio obrušio zbog njegova jezika u spisu „Hèrvati Madjarom” (1848.). Starčević kaže da je taj jezik „tako raztezan i blezgav, da se ne može hvatati osim možda pohervatjenih Ciganah i drugih barbarah po Hervatskoj”.

Iz svega proishodi da je Starčević naziv „Slavoserbi” pridjeljivao svima koje je vidio kao vlastitu suprotnost, kao zapreku pravaškoj ideologiji i hrvatskomu državnom pravu. U „Slavoserbe” ubraja i Srbe, ali – budući da se taj naziv, kako vidjesmo, odnosi ponajvećma na Hrvate – pogrješno je u njemu pronalaziti izraze bilo kakvoga šovinizma. Izričaji „sužanjska pasmina” i „pasmina slavoserbska” ne sadržavaju nikakvu etničko ni rasno motiviranu netrpeljivost, što su mnogi Starčeviću tendenciozno pripisivali.

Starčevićeva pučka etimologija

Naziv „Slavoserb”, smatra Starčević, nosi u sebi dvostrukoga roba ili slugu: „sclavus” + „servus”. Starčević je taj termin preuzeo od češkoga i slovačkoga jezikoslovca Pavela Jozefa Šafárika, koji mu je dao deskriptivno značenje, a Starčević pripisao vrijednosni karakter. Govorio je da ime „Slavjanin” u većini europskih jezika „znamenuje sužnja” (lat. „sclavus”) te da treba odbaciti to nametnuto ime. Ali glavni nedostatak Starčevićeva tumačenja proizlazi iz okolnosti da ne nahodimo slična primjera da je koji narod (ili skup jezično srodnih naroda) prihvatio ime kojim ga u negativnome smislu označavaju drugi narodi.

U traganju za podrijetlom imena „Slaven” treba razmotriti i druge etimologije. One su tumačile da je korijen u „slava”, zatim je uzelo maha objašnjenje kako je posrijedi „slovo”, u značenju ‘riječ, govor’. Neki to pak, imajući u vidu baltoslavensku jezičnu zajednicu, povezuju s litavskom riječju „salava”, što znači ‘otok’. Ne treba odbaciti ni tumačenje da je etnonim „Slaven” izveden iz protoindoeuropskoga „(s)lawos”, što je srodno grčkomu „laós” (λαός): ‘narod, stanovništvo’. Ima još objašnjenja, ali nepotrebno ih je dalje nizati.

Utječući se nekovrsnoj pučkoj etimologiji Starčević tumači ime „Hrvat” izvodeći ga od glagola „hrvati (se)”, jer su Hrvati „nadhervali” Avare. Napisao je: „Hervati su se, gospodo, hervali, a nisu robovali, [...]” („Narodne novine”, br. 221, 1852.). Ali glagol „hrvati (se)” ima praslavensko podrijetlo, „*rъvati” (s neetimološkim h na početku), pa u tom slučaju treba objasniti kako su ga i od koga Hrvati primili. Ime „Hrvat” nije (pra)slavenskoga podrijetla, nego iranskoga (oko čega se slaže većina učenih etimoloških tumačenja), ali ostaje otvorenim pitanje koja je iranska riječ izvorni etimon. Starčević je ovdje počinio jedan oblik neformalne logičke pogreške „petitio principii”, koju je moguće prevesti u stilsku figuru antimetabolu i primijetiti da je Starčević odvajao Hrvate od slavenskoga imena, a prionuo uza slavensku etimologiju (iliti iskonoslovlje) imena „Hrvat”. Vidimo da se i najučeniji i najbistriji ljudi poput dr. Ante Starčevića gdjekad mogu udaljiti od „aristokratskih” disciplina logike i filologije te zaći u pučku etimologiju.

Zatim treba reći da nije Starčević uvijek odbijao slavensko ime, nego je u mladosti slavio ideje ilirskoga pokreta i s time povezano južnoslavenstvo i panslavenstvo. Napisao je deseteračku pjesmu „Ličanin Zori dalmatinskoj” iz koje izdvajam strofu: „A gleđ sada, gleđ ljubezna seko / Kak Dalmatin derži si za diku: / Što ilirsko usiso je mlieko / Što ima majku Slaviu veliku” („Zora dalmatinska”, 5. I. 1846.).

Vrijeme što ga je proveo u Hrvatskome saboru 1860-ih godina donijelo je Starčeviću najteže lomove u životu. Kajao se što je pripadao „sramotnom” ilirskom pokretu te je u vrijeme apsolutizma sazrijevao u Starčeviću zaokret od ilirskoga južnoslavenstva k ideji suverene hrvatske nacije i države.

Hrvatsko državno pravo do Timoka

Ako u kasnijim fazama i nije priznavao da Hrvati jesu Slaveni – Starčević tada govoraše da svi južni Slaveni jesu Hrvati. Naime, zastupao je mišljenje da cijelo južnoslavensko ozemlje (osim bugarskoga) pripada Hrvatima. Negirajući da Slovenci i Srbi postoje kao samostalni narodi, Starčević je hrvatsko državno pravo protegnuo od Alpa daleko na istok, do Timoka (u čemu je umnogome nasljedovao Pavla Rittera Vitezovića). O tome je Starčević u raspravi „Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?”, objavljenoj 1867., napisao: „Hervati su narod gospodujući, oni su svoju, hervatsku narodnost, protegnuli na sve narode koji nekada stanovahu po našoj domovini” (str. 34). Stoga bi bilo poželjno da naši ljudi koji u naslovu „Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?” tumače veznik „ili” tendenciozno, kao oštru disjunkciju između ropstva i slobode, smrti i života – integralnim i višeaspektnim čitanjem Starčevićeve bogate ostavštine uvide da stvari nikako nisu jednostavne i jednoznačne kako im se možda isprva činilo.

Starčević je u dotičnoj raspravi istaknuo da je svaki narod „smesa različnih narodah, različne kervi”, jer „to se je kroz vekove tako pomešalo, da je svaki narod, svoje verste, kov Korintiački” te da svaki Hrvat u sebi možda ima rimske, grčke ili barbarske krvi. Najčistiji hrvatski narod Starčević prepoznaje u „plemstvu Turske”, tj. među muslimanima u Bosni i Hercegovini, o čemu je napisao: „Što imamo najčistije hervatske kervi, ta je u plemstvu Turske, ona bo se ovo 400 godina najmanje meša s tudjom kervlju.”

Starčevićeva ekavica usuprot Vuku

U raspravi „Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?” k tomu čitamo da nema ni jezično „čistih” Hrvata iz 7. stoljeća te da se sa štokavštinom, kojom se služi većina hrvatskoga naroda, ne mogu po snazi i ljepoti usporediti ni čakavština ni kajkavština, ali da štokavštinu treba obogaćivati „takodjer uresom njezinih obih sestarah”. Zanimljivo je uz to podsjetiti da je Starčević najveći dio života pisao ekavicom suprotstavljajući se time Vuku Karadžiću, koji je ne samo ijekavizirao nego i hiperijekavizirao srpski jezik (ali će među Srbima pobjedu odnijeti ekavica koju su nametali intelektualni krugovi u Beogradu i Novome Sadu).

U sljedećemu ogledu bit će ponajprije riječi o stajalištima Antuna Gustava Matoša i Ive Pilara o etnogenezi Hrvatâ i njihovu identitetu, a vidjet ćemo i što su o tome govorili Josip Mikoczy, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Stjepan Krizin Sakač, Kerubin Šegvić, Milan Šufflay, uz njih i neki strani povjesničari i jezikoslovci.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik