Bezbroj je povijesnih svjedočanstava da je hrvatsko ime neraskidivo povezano sa slavenskim

U prethodnome sam ogledu nagovijestio da će u nastavku biti govora o hrvatskoj etnogenezi i njezinoj povezanosti s jezikom. Uputno je prije toga razlučiti sličnoznačne pojmove “narod”, “nacija” i “etnija”. Pojam “etnija” dolazi od francuske riječi “ethnie”, čemu je korijen u grčkome “étnos” (ἔϑνος): ‘rod’, ‘pleme’, ‘narod’. Etnije su postojale prije nastanka modernih nacija i u njih su urasle. Riječ je o zajednicama koje čuvaju i njeguju spomen o zajedničkome podrijetlu, povijesnoj sudbini, jeziku i kulturi. O tome je leksikograf i prevoditelj Marko Kovačević u članku “Jezik, granica i konfesija u etnogenezi” napisao da je, “primjerice, francuska etnija nastala stapanjem galsko-rimske starosjedilačke populacije, koja je i sama rezultat određena etnogenetskoga procesa, te germanskih pridošlica, uglavnom Franaka i Burgunda. Starosjedioci su dali svoj romanski jezik i latinsku kulturu, a pridošlice državnu organizaciju”. Slažem se s time, ali bih napomenuo što Kovačević nije rekao (premda to u njegovu članku nije teško razabrati): da romanski Francuzi nose ime prema germanskome narodu Francima. Kovačević nadalje kaže da je bio sličan i nastanak hrvatske etnije, koja je “povijesna rezultanta stapanja ilirsko-rimskih starosjedilaca te slavenskih i hrvatskih došljaka. Prvi su hrvatskoj etniji dali latinsku kulturu, drugi jezik, a treći ime i državnu organizaciju” (M. Kovačević, “Hrvatski jezik između norme i stila”, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., str. 199).

Iz Kovačevićeva izričaja “slavenskih i hrvatskih došljaka” nije jasno smatra li ih jedno te istim došljacima ili razdvaja slavenske od hrvatskih. Ako ih razdvaja, onda se susljedna njegova tvrdnja, da su hrvatski došljaci svojoj etniji dali “ime i državnu organizaciju”, iskazuje u svoj problematičnosti. Teško je reći jesu li etnonim “Hrvat” pridjenuli Hrvati sami sebi ili su ime dobili od drugih. Znanstvenici se gotovo konsenzualno slažu da je ime “Hrvat” iranskoga podrijetla (a nikako slavenskoga) – ali grčki uklesi na “Tanajskim pločama” iz 2. i 3. stoljeća, pronađeni na ušću Dona u Azovsko more; ne pružaju dokaze da je “Horoáthos” (Χοροάθος) i slično, ustvari ime naroda (etnonim), a ne osobno ime nekog čovjeka (antroponim), odnosno trojice muškaraca vrlo sličnih imena. (O tome sam više pisao u prethodnome članku na Portalu HKV-a, i sada se ne ću opetovati.)

Marko je Kovačević napisao da su hrvatski došljaci dali hrvatskoj etniji, uz ime, i državnu organizaciju. To može biti istinito samo uz pretpostavku da Hrvati bivaju slavenskim narodom. Naime, u srednjovjekovlju su hrvatski narodni vladari uspostavili vlast koja je sudila prema slavenskim zakonima. Do tada su različita plemena živjela svako po svojemu posebnom pravu, a uspostavljanje zajedničkoga pravnog sustava vodilo je prema integraciji u narod i nastanku države. K tomu treba reći da su, za razliku od neslavenskoga imena “Hrvat”, naši narodni vladari najvećma nosili imena s tipičnim slavenskim sufiksima “-slav” i “-mir”: primjerice Zdeslav i Tomislav, Branimir i Zvonimir. Takovrsne imenoslovne nastavke dijele s onodobnim vladarima iz drugih slavenskih naroda. Navodim, među mnogobrojnim primjerima, dva imena: češki knez Vjenceslav I. (katolički svetac i zaštitnik Češke) i poljski knez Kazimir I. (zvan “Obnovitelj”).

Jezik između naroda i nacije

Još neodređeniji od etnije jest pojam naroda, a sociolozi ga definiraju kao “zajednicu ljudi koja povijesno prethodi oblikovanju nacije, članovi koje su svjesni svojega zajedništva i u tom smislu povezani osjećajem međusobne pripadnosti i privrženosti. Za takvu je zajednicu svojstven zajednički teritorij, s kojim se njezini pripadnici u potpunosti poistovjećuju, te određeno jezično zajedništvo, tradicijska kultura, vrjednote, težnje, ambicije i slično” (Vidi: Enciklopedija: Narod). Često se previđa da je imenica “narod” nastala od glagola “naroditi (se)”, a tu tvorbenu povezanost nalazimo i u internacionaliziranoj riječi “nacija” jer je latinska imenica “nātiō” izvedena od participske osnove glagola “nāscōr” u značenju ‘roditi se’. Stoga je čest slučaj da se pod utjecajem nekoga stranog jezika poistovjećuju pojmovi “nacija” i “narod”, a potrebno ih je razlikovati jer nacija biva politički osviještenom etničkom zajednicom koja je postala svjesnom svoje povijesti, tradicije i na njima sazdanoga vlastitoga kulturnog identiteta te nastoji stvoriti standardni jezik i politički odjelotvoriti pravo na državnost. (U francuskome i američkome smislu nacija je nešto drugo nego primjerice u hrvatskoj, njemačkoj i talijanskoj tradiciji, što je ovdje dostatno tek pripomenuti.)

Pri tome je potrebno svrnuti pozornost na dvije veoma važne pojedinosti. Prvo, zajednički jezik, koji smjera standardizaciji, iskazuje se konstitutivnim elementom nacije. To gotovo posvudašnje pravilo ne može obeskrijepiti ni pokoja iznimka. Švicarska se nacija služi četirima jezicima – francuskim, njemačkim, talijanskim i retoromanskim – od kojih prva tri dijeli s drugim europskim nacijama. A ovodobni Irci smatraju i irski i engleski “svojim” jezicima (koji se međusobno razlikuju više nego hrvatski i albanski), pri čemu se u javnoj komunikaciji Irci uopće ne služe irskim (koji pripada keltskoj grani indoeuropskih jezika). Ima još sličnih primjera.

No nama je najvažnije da Hrvati vlastiti jezik drže – što možemo zaključiti po mnogočemu – najvažnijim obilježjem identiteta. U praslavenskome riječ “językъ” znači i ‘jezik’ i ‘narod’, a to se stoljećima bilo zadržalo i u hrvatskome, o čemu među inim svjedoči zapis popa Martinca, nastao u Grobniku koncem 15. stoljeća, nakon tragične Krbavske bitke, gdjeno je glagoljaš Martinac glagoljicom zapisao da “Turci nalegoše na jazik hrvacki”, misleći time na hrvatski narod. K tomu se do danas očuvala predaja, zasnovana najvjerojatnije na legendi, da je kralj Zvonimir prokleo nevjerne svoje Hrvate, o čemu je svećenik Jerolim Kaletić u 16. stoljeću napisao, odnosno iz starijih spisa prepisao da je Zvomimir prije smrti rekao Hrvatima: “Nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tudju jaziku podložni bili”. Lako je razaznati da “gospodin od svoga jezika” znači “vladar iz svojega naroda”.

A hrvatski jezik jest – što nitko imalo upućen, razuman i ozbiljan ne će ni pokušati osporiti – jedan od slavenskih jezika. Više ili manje sličnim jezicima govore Slaveni od Trsta do Vladivostoka, od Jadranskoga do Japanskoga mora. To se kao dobro poznatu bjelodanost usuđujem primijetiti, držeći se miljama daleko od ikakva panslavizma.

Sveslavenstvo ilirskoga pokreta

Nastanak modernih nacija diljem Europe potaknula je Francuska građanska revolucija, koja je počela 1789. i trajala deset godina. U Hrvatskoj se nacija formirala 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća u Hrvatskome narodnom preporodu, koji je važno i prijelomno razdoblje obilježeno nacionalnim, kulturnim i političkim pokretom. Preporod je trajao od 1835. do 1848., a djelovanje ilirskoga pokreta neki povjesničari protežu sve do početka 1850-ih godina.

U povijesnome hodu Hrvatskoga narodnog preporoda razaznajemo da su događaji ne samo povezani s hrvatskim jezikom nego iz svega prosijeva njegova konstitutivna bît, značaj hrvatskoga jezika kao identitetske odrednice i neotklonjivost njegove uloge u konstituiranju moderne hrvatske nacije, a to u nekoliko rečenica izvrsno sažima i sublimira jezikoslovka prof. dr. sc. Anđela Frančić:

“U hrvatskoj su se kulturi u to vrijeme zbili važni događaji: 1832. hrvatski jezik prodire u visoko školstvo (Matija Smodek počinje predavati ‘materinski’, tj. hrvatski na ondašnjoj Akademiji); grof Janko Drašković na novoštokavštini objavljuje svoju ‘Disertaciju’ (Karlovac, 1832.), prvi politički program pisan hrvatskim jezikom; 1835. počinju izlaziti ‘Novine horvatske’ s književnim prilogom ‘Danica Horvatska, slavonska i dalmatinska’; 1838. osnivaju se ilirske čitaonice u Varaždinu, Karlovcu, Križevcima i Zagrebu; 1842. osnovana je Matica ilirska; Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. u Saboru drži prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku; Vjekoslav Babukić imenovan je 1846. prvim profesorom hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Akademiji; 1848. hrvatski je proglašen ‘diplomatičkim’ (tj. službenim, uredovnim) jezikom u Hrvatskoj…” (“Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika”, Croatica, Zagreb, 2013., str. 70).

Treba k tomu reći da pojam “ilirizam” često u periodizaciji označava književno razdoblje od 1835. do uvođenja apsolutizma 1849. godine, a ujedno je i oznaka za prvu fazu hrvatskoga (književnoga) romantizma. Ilirsko je ime bilo zabranjeno već početkom 1843. te je Ilirska stranka preimenovana u Narodnu stranku, a “Ilirske novine” u “Narodne novine”. Ugarsko namjesničko vijeće zatražilo je od Zagrebačke županije objašnjenje o karakteru, ulozi i svrsi Ilirske čitaonice i Matice ilirske. Pristigao im je odgovor da je riječ o književnome i kulturnome društvu te da je termin “ilirski” zapravo stari naziv za narodni jezik. Tako se ilirsko ime povezalo sa širim preporodnim gibanjima i protegnulo godinama nakon završetka Hrvatskoga narodnog preporoda i nametanja apsolutizma (poznatog i kao neoapsolutizam), kojemu je glavno obilježje ukidanje autonomije svih povijesnih zemalja u sastavu Habsburške Monarhije te snažno provođenje germanizacije.

Naziv “ilirizam” proizišao je od umnogome pogrješnoga shvaćanja da su Hrvati i drugi južnoslavenski narodi potomci Ilira, starosjedilaca na području rimske provincije Dalmacije. Ilirski pokret smjerao je uvođenju zajedničkoga književnog jezika i pravopisa za sve južne Slavene, jačanju uzajamnih kulturnih veza i svijesti o zajedništvu te, što je stavljeno na prvo mjesto, stvaranju jedinstvene književnosti. Treba li uopće napominjati da je ilirizam – kao program veleučenih i naivnim optimizmom ponesenih Hrvata – naišao među ostalim južnoslavenskim narodima na slab odjek i gotovo nikakav prihvat?

Katolički kler kao ishodište panslavizma

Kada govorimo o antičkim Ilirima, treba napomenuti da je područje današnje Dalmacije znatno manje nego nekadašnja rimska provincija Dalmacija, koja je uz to obuhvaćala velike dijelove ovodobnih zemalja Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Kosova i Albanije te cijelu Crnu Goru. Na tome razmjerno veliku ozemlju Iliri su se bili izmiješali s Keltima: u priobalju su živjeli Liburni, Delmati, Ardijejci i Plereji, a u unutrašnjosti Japodi, Mezeji, Desidijati, Dokleati, Dardani i drugi ilirsko-keltski narodi. Nema sumnje da je pogrješno govoriti o Hrvatima kao Ilirima – nego postavku treba obrnuti i reći da dijelovi ilirskih plemena ili naroda postadoše Hrvatima, kao što su druga ilirska (tj. ilirsko-keltska) plemena urasla u narode kojih se daleki potomci danas osjećaju pripadnicima bošnjačke, srpske, crnogorske, makedonske i albanske nacije.

Potrebno je napomenuti da su hrvatski preporoditelji u prvoj polovici 19. stoljeća umnogome nasljedovali i nadogradili stoljećima stare slavenske i panslavističke ideje nastale među pripadnicima katoličkoga klera na hrvatskoj obali Jadranskoga mora. Smjeram ponajprije na Hvaranina Vinka Pribojevića, dominikanca koji se nakon Hvara školovao u Italiji i Poljskoj. Boraveći 1525. u dominikanskome samostanu na Hvaru, održao je predavanje “De origine successibusque Slavorum” (O podrijetlu i događajima Slavena), kojega je sadržaj tiskan u Veneciji 1532. godine. U djelu među inim govori o podrijetlu Slavena i slavnoj im prošlosti, o Iliriku kao njihovoj pradomovini (prema legendi o Čehu, Lehu i Rusu), te među Slavene ubraja makedonske i ilirske vladare, neke rimske careve i egipatske dijadohe (vojskovođe Aleksandra Velikoga koji su nakon njegove smrti međusobno zaratili te podijelili njegovo golemo carstvo). Izlažući u djelu “De origine successibusque Slavorum” sveslavensku ideju, Pribojević iznosi mnoštvo proizvoljno prihvaćenih podataka i pogrješnih zaključaka. Zanimljivo je da sebe naziva Dalmatincem, Ilirom i Slavenom.

Pribojevićev je trag slijedio stotinjak godina mlađi Mavro Orbini, dubrovački benediktinac koji je redovnički živio na otoku Mljetu, u Stonu, zatim je bio opat samostana u panonskome Baču u Kaločkoj nadbiskupiji, a k tomu je boravio, u službi vlade Dubrovačke Republike, na papinskome dvoru u Rimu. Historiografija ga ponajvećma pamti po talijanskome djelu “Il Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni” (Kraljevstvo Slavena danas iskrivljeno nazivanih Skjavoni), koje je objavljeno u Pesaru 1601. godine. Tom je knjigom stekao mjesto među najznačajnijim hrvatskim panslavistima, a u njoj uz ostalo govori o podrijetlu i povijesti Slavena, o njihovu pokrštavanju, također o raširenosti slavenskoga jezika. I Orbini je, poput Pribojevića, iznio mnoštvo pogrješnih podataka, nepovijesnih događaja i proizvoljnih naracija. Ali nije sva nevolja u tome – zbog pozivanja na heretičke autore te na srpske i bugarske shizmatike (pravoslavce), djelo “Il Regno degli Slavi” bilo je ozloglašeno te 1603. u Rimu stavljeno na “Index librorum prohibitorum”. Unatoč tomu, znatno je utjecalo na gotovo cjelokupnu hrvatsku historiografiju i dio književnosti jer su ga među inima čitali i nasljedovali Juraj Ratkaj Velikotaborski, Jerolim Kavanjin, Pavao Ritter Vitezović i Andrija Kačić Miošić.

Koještarije od Indije do Ilirije

Ovdje sam ponukan primijetiti da u posljednje vrijeme unutar hrvatskoga javnog i simboličkog prostora uzimaju sve više maha kojekakve pseudo-znanstvene, protučinjenične i posvema bezuporišne “teorije” i konfabulacije o Hrvatima, njihovu podrijetlu i jeziku. Tako se jedan gospodin usuprot općeprihvaćenim stajalištima najvećih znalaca u lingvistici odvažio tvrditi da nikada nisu postojali ni indoeuropski ni praslavenski jezik, nego da je postojao jezik “haravača”, koji lingvisti danas nazivaju “sanskrit”, a Hrvati ga zovu “hrvatski”, pri čemu, kako je napisao gospodin zanesenjak, “sufiks ‘krit’ u nazivu sans-krit stoji za naziv haravača” (!?). Zadivljujuće zapažanje i umovanje. Gospodin neizravno ali jasno sugerira da je najstarija sanskr(i)tska književnost, vedska, čiji početci sežu u prošlost od 1500 godina prije Krista – zapravo napisana prastarim hrvatskim jezikom. U dalekoj Indiji. Pametnomu dosta! I odviše.

Drugi cijenjeni gospodin govori o Ilirima i ilirskome jeziku kao da mu je materinski i obilježje identiteta, a da na nekom od brojnih nekadašnjih ilirskih jezika ne zna pozdraviti ni “Dobar dan!” (što zapravo ne zna nitko na svijetu). Uz to govori o “takozvanim Slavenima” i uznosito poučava da nikakve njihove seobe nije bilo, jer su to, kako kaže, izmislili Habsburgovci u 19. stoljeću, i tomu slično.

Podsjećam da o doseobi Slavena govori u 10. stoljeću bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu “De administrando imperio” ili “O upravljanju carstvom” (izvorno: Πρὸς τὸν ἴδıον υἱὸν Ῥωμανόν). Zatim u 12. stoljeću imamo “Ljetopis popa Dukljanina”, koje djelo on naziva “Kraljevstvo Slavena” (Sclavorum Regnum), gdjeno je također riječ o dolasku Slavena, a o tome u 13. stoljeću govori i splitski kroničar Toma Arhiđakon u djelu “Historia Salonitana”. U tim djelima ne manjka nedosljednosti i pogrješnih podataka – ali svi iz svoje pozicije govore, uz ostalo, o seobi Slavena na područje Ilirika.

To ne znači da nisu i dalje otvorena pitanja je li doseoba bila u 7. stoljeću ili možda stoljeće-dva nakon toga (kako tvrde neki relevantni povjesničari), je li bila riječ o jednoj velikoj seobi ili o više manjih, jesu li seobe možda bile dvosmjerne, s juga na sjever i povratno (jer je u jednoj staroj kronici zapisano da bi Bijeli Hrvati iz Poljske mogli potjecati iz Dalmacije). Rečena se pitanja nameću kao izazov za historiografiju. Sve ima biti podložno revidiranju, a ponajprije službena povijest. Ali apodiktički tvrditi da su seobu Slavena izmislili Habsburgovci, nije ništa drugo doli ignorantski prijezir prema veoma važnoj povijesnoj građi, činjenicama i istini. Ako i nije istina sve što piše u tim povijesnim vrelima – istina je da se daleko prije 19. stoljeća u njima višestruko i prilično opsežno govori o seobi Slavena.

K tomu Slaveni nisu “takozvani”, nego je slavensko ime tijekom cijele povijesti neraskidivo povezano s hrvatskim. Primjera ima doslovce na stotine, a podsjetit ću na njih nekoliko. Naime, hrvatski knez Domagoj (9. stoljeće) bio je u očima Mlečana “najgori hrvatski knez”, što je tamošnji ljetopisac Ivan Đakon izvorno na latinskome napisao “pessimus Sclavorum dux” (“sclavorum” – “hrvatski”; jest interpretativan prijevod, ali posve prikladan i vjeran). Nadalje, Marko Marulić na naslovnici “Judite” (dovršene 1501.) ističe, u punini domoljubne samosvijesti, da je “u versih harvacki složena”, a na kraju spjeva veli: “Ako li daj dotol dokla zemlja ova / bude na karte sfolj slovinjska čtit slova” (spominjući “slova” Marul misli na slavenske riječi).

Vrijedi spomenuti i Pavla Rittera Vitezovića i njegov spjev “Odiljenje sigetsko” (objavljen u Linzu 1684.). U proznoj posveti Adamu Zrinskomu čitamo: “Stupivši prije jednog petoljeća u palaču slave, nastojim promotriti junake ilirske zemlje.” U spjevu i Vitezović, poput Marulića, poseže za dvostruko rimovanim dvanaestercima; citiram nekoliko stihova: “... knez Mikula Zrinski, vitez Runa zlata, / slavni ban slovinski, Dalmat i Hrvata, / pače čast kršćanska, dika dalmatinska, / hrabrenost hrvatska i slava slovinska,...”. Pred sam kraj 17. stoljeća, godine 1698., doplovio je u Dubrovačku Republiku ruski grof i diplomat Petar Andrejevič Tolstoj te zapisao da Dubrovčani svi govore slavenskim jezikom, a svi znaju i talijanski, nazivaju se Hrvatima i drže se rimske vjere; ili izvorno: „...говорят все словенским языком, а италиянской езык все знают, и называются герваты, веру держат римскую“. (Citat preuzet iz: “Putešestvie stol′nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697-1699. Izdanie podgotovili L. A. Ol′ševskaja, S. N. Travnikov”, Nauka, Moskva, 1992., str. 113.)

Deretićev duh među Hrvatima

Shvatimo li prostorno-vremenske odnose i uzročno-posljedične veze onako kako bismo ih logično imali shvaćati – tada se nadaje preteškim zadatkom odgonetnuti kako su Habsburgovci, makar bili i carskoga roda, mogli u 19. stoljeću izmisliti ono što se tijekom cijeloga tisućljeća prije toga spominjalo mnogo i premnogo puta. Pa i na dvoru ruskoga cara Petra Velikoga, kojemu rečeni grof Tolstoj bijaše posebnim pouzdanikom. K tomu bi bilo zanimljivo vidjeti reakciju današnjega ruskog “cara” Vladimira Vladimiroviča Putina kada bi čuo da su Slaveni “takozvani” (čime im se negira identitet) te da su seobu tih “takozvanaca” na jug izmaštali dokoni i smutljivi Habsburzi.

Nedavno je naš jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović u članku “Kako je sveti Jeronim izumio glagoljicu barem četiri stoljeća nakon što je umro”, upozorio na štetnost takvih “teorija” i na “zametke podudarnosti s deretićevskim teorijama u Hrvata”. S tim se zamjedbama, na žalost, posve slažem. (Veliko)srpski megalomanski mitoman akademik Jovan Deretić govorio je o Srbima kao rodonačelnicima svih europskih naroda, o tome da je Aristotel pisao srpskim jezikom i da je Isusov materinski jezik u osnovi srpski, da je među rimskim carevima i zatim papama bilo Srba, i štošta inoga krajnje besmislenog. Od toga po ozbiljnosti ne odudara ni “teorija” da je sanskr(i)t zapravo drevni hrvatski jezik “haravača”, a nijekanje doseobe Slavenâ (koju su, navodno, izmislili Beč i Vatikan) te neznanstveno isticanje tobožnje autohtonosti Ilira našlo se među glavnim ideologiziranim narativima pokojnoga Deretića, koji i dalje ima u Srbiji mnogo sljedbenika, a vjerojatno najpoznatiji među njima biva tenisač Novak Đoković.

U sljedećemu ogledu ovoga niza namjeravam prikazati stajališta Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera, a kroz to ću kao crvenu nit provlačiti najvažnije identitetsko obilježje – hrvatski jezik.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik