Histerični progoni "fašističkih vještica"

Još prije dvije godine, točnije od izjave neizbježnog profesora Rimca o fašizaciji Hrvatske, krenula je lavina političkog optuživanja Lijepe naše za desni ekstremizam. Kriteriji su dvostruki pa se branitelje u ProgoniKontinuirani i koordinirani histerični progon fašističkih vještica započeo je protivljenjem nevladinih udruga i istaknutih političara iz redova oporbe izboru Hasanbegovića za ministra kulture. Dvostruka mjerila su u međuvremenu postala standard. Ministru se zamjera HOS-ova kapa, a njegovu tužitelju i sucu Đikiću nitko ne spočitava degutantno pozivanje na Luburića. Jer Đikić je prešao na stranu Tita i Partije, a Hasanbegović nije.Savskoj naziva fašistima jer svoj mirni prosvjed nisu prijavili, dok su svojedobne “facebook prosvjednike”, koji svoj prosvjed također nisu bili prijavili ali su za razliku od hrvatskih veterana od početka bili nasilni u pokušajima rušenja vlade J. Kosor, bivši predsjednik Josipović i njegovi istomišljenici smatrali simpatičnim demokratima.

Stvari su dobile dodatno ubrzanje nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, kada je već u izbornoj noći gđa Pusić iz gubitničkog stožera izbornoj pobjednici propisivala što smije, a što ne smije učiniti nakon što preuzme vlast. Demokratska se kultura dodatno urušila prigodom samog prijenosa ustoličenja nove predsjednice. Taj je događaj, u inače žestokoj konkurenciji ostalih uradaka tragično politizirane Radmanove prćije, zapamćen kao jedan od najupečatljivijih primjera političke zlouporabe televizije. Vrhunac frustracija izazvanih gubitkom vlasti doživjeli smo nakon izbornog poraza Milanovićeve vlade.

Kontinuirani i koordinirani histerični progon fašističkih vještica započeo je protivljenjem nevladinih udruga i istaknutih političara iz redova oporbe izboru Hasanbegovića za ministra kulture. Dvostruka mjerila su u međuvremenu postala standard. Ministru se zamjera HOS-ova kapa, a njegovu tužitelju i sucu Đikiću nitko ne spočitava degutantno pozivanje na Luburića. Jer Đikić je prešao na stranu Tita i Partije, a Hasanbegović nije.

“... and the Oscar goes to...” Pupovac

Nakon toga uslijedio je, čak i za poznatog performera Pupovca, nevjerojatan porast broja njegovih teatralnih nastupa. Bilježimo tako zlokobno zazivanje građanskog rata u Saboru (izjava: “mi smo na korak da se potučemo”), sazivanje tiskovnih konferencija na kojima zajedno sa Z. Pusićem urla o bujanju ksenofobne klime u Hrvatskoj (koju zapravo zazivaju i svojim ekstremizmom stvaraju samo on i njemu slični), upozoravanje, kroz intervjue njihovim glasilima, javnosti susjednih Slovenije i Srbije na opasnost od hrvatskog fašizma... Rezultat je gledamo li hrvatske reakcije na ove provokacije, za sada srećom još uvijek gotovo ravan nuli. Jer osim nešto navodnog verbalnog nasilja koje je kao reakcija upućeno Pupovcu i Pusiću, nije zabilježen ni jedan nasilni čin spram srpske manjine.

Jedino što kvari ovu, s obzirom na okolnosti uzornu statistiku međunacionalnih odnosa je pokušaj u kojem su trojica iz kategorije “ugroženih” Srba, pokušala usmrtiti 20 godišnjeg Hrvata iz Vukovara. O tomu se ne bi čula niti riječ da nema “filoustaških” medija koji su izvijestili o tomu, što su glavni mediji prenijeli preko volje, tek nakon dva do tri dana zakašnjenja, svodeći sve na sukob “navijača”. O, kako bi sve frcalo od fraza o “zločinu iz mržnje”, teško je i zamisliti što bi sve Pupovac odglumatao i na koju bi razinu slučaj bio dignut da je kojim slučajem nacionalnost AgresijaSve što se događa neodoljivo podsjeća na devedesete kada je također zazivana srpska ugroženost što je poslužilo kao paravan za velikosrpsku agresiju. Tada smo “srećom” imali Miloševića čija brutalnost je nakratko ujedinila hrvatski narod ali i zaplašila hrvatske Jugoslavene koji su se povukli u mišje rupe, jer nisu bili sigurni da bi u Voždovim planovima bilo mjesta za njihove usluge. U današnjoj unutarnjoj agresiji nemamo integralistički čimbenik vanjske opasnosti, zbog čega naivni dio hrvatskog naroda pristaje uz petokolonaše koji svoje jugofilne težnje vješto zamataju u celofane ljudskih prava, mulitkulturalizma i univerzalizma.napadača i žrtve bila obrnuta. Ili da je kojim slučajem umjesto “slavuja” Porfirija, u nedostojnoj raboti uhvaćen Bozanić kako pjeva ustaške koračnice.

“Ugroženi” protiv demokratske većine

Sve što se događa neodoljivo podsjeća na devedesete kada je također zazivana srpska ugroženost što je poslužilo kao paravan za velikosrpsku agresiju. Tada smo “srećom” imali Miloševića čija brutalnost je nakratko ujedinila hrvatski narod ali i zaplašila hrvatske Jugoslavene koji su se povukli u mišje rupe, jer nisu bili sigurni da bi u Voždovim planovima bilo mjesta za njihove usluge. U današnjoj unutarnjoj agresiji nemamo integralistički čimbenik vanjske opasnosti, zbog čega naivni dio hrvatskog naroda pristaje uz petokolonaše koji svoje jugofilne težnje vješto zamataju u celofane ljudskih prava, mulitkulturalizma i univerzalizma. Sva ta slatkorječivost kombinirana s optužbama za (još uvijek nepostojeću) hrvatsku ksenofobiju, predstavlja, kao i devedesetih, samo uvod u novu agresiju spram “fašističkog” hrvatstva.

Zanimljivo je primijetiti što je najviše razbjesnilo domaću ljevicu. To su prije svega najava predsjednice Grabar-Kitarović o drukčijem vanjskopolitičkom pozicioniranju Hrvatske (srednja Europa i Sredozemlje, a ne samo Balkan), te početak preispitivanja antifašističke dogme. Činjenica da se ne mogu pomiriti s time da nova vlast ima drukčije poglede od njih na sklop vrijednosti naslijeđenih iz vremena Jugoslavije, s jedne strane jasno govori o njihovoj ideološkoj orijentaciji, a s druge strane svjedoči o njihovom nemirenju s demokratski pokazanom većinskom biračkom voljom. Jugofili jednostavno ne žele pristati da vlast obnaša netko koga oni iz oporbe neće moći ucjenjivati i čiju vladavinu neće moći usmjeravati optužbama da je napustio put jugoslavenskog antifašizma i “regiona”. Oni mogu istrpjeti gubitak vlasti, ali ne i gubitak izvaninstitucionalne moći koju im jamči ideološka batina nedemokratskog jugoslavenskog antifašizma. Potonji im je sredstvo uz pomoću kojeg, ne upuštajući se u protuustavne djelatnosti udruživanja u neki novi oblik jugoslavenske zajednice, Hrvatsku mogu „jugoslavizirati“ iznutra.

Iako je jasno da se trenutna politička histerija gradi bez ikakva temelja, jer jedini incidenti koji su se dogodili su oni koje su počinili velikosrbi, to ljevičarima ne smeta u izvođenju ekstremnih zaključaka poput onog kojim se stanje u Hrvatskoj nastoji povezati s progonima za vrijeme NDH, ili se pak u blažoj inačici, Hrvatsku nastoji prikazati kao jednu od predvodnica nedemokratskog pokreta navodno karakterističnog za protuimigrantski nastrojene istočnoeuropske države. Antifašističko zazivanje građanskog rata i ustanka neće prestati, sve dok ne dobije argumentirani, nipošto ne huškački (jer takav pokušavaju isprovocirati) politički i medijski odgovor hrvatske strane.

Egon Kraljević