Sloboda vrijeđanja nije središnje mjesto na kojem demokracija opstaje ili pada

Razmatranja u svezi luđačkih ubojstava karikaturista francuskog satiričkog tjednika, uglavnom se svode na dilemu ili sloboda tiska, što navodno predstavlja Charlie Hebdo, ili nužno skretanje u totalitarizam. Kao i svako pojednostavljenje i ovo ispušta iz vida slojevitost problema, pa je nužno zapitati se je li "Charlie" uistinu reprezentativan primjer na kojemu se može dokazivati postojanje ili nepostojanje slobode mišljenja kao preduvjeta demokratskog društva?

Sustav današnjih političkih sloboda utemeljen je u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789., dokumentu kojim je označen kraj feudalnog poretka. Izvorna demokratska ideologija uspostavljena ovim dokumentom, slobodom je izražavanja željela poduprijeti ideju narodnog suvereniteta, odnosno narodne slobode, nasuprot dotadašnjem staleškom društvu u kojem je, pretočena u zakone, volja kralja i najmoćnijih staleža bila temelj apsolutizma.

Važno je međutim napomenuti da je to bilo vrijeme u kojem se ogromna većina ljudi ravnala prema čvrstom moralu naslonjenom na tradicionalne vrijednosti poput religijskih uvjerenja i obitelji. S obzirom da nisu mogli predvidjeti razaranje tradicijskog morala koje je uslijedilo od tada pa do danas, može se reći da utemeljiteljima građanskog društva ni na kraj pameti nisu bile ekstremne implikacije načela slobode izražavanja, s kojima se, u slučaju Hebdo mi danas susrećemo.

InteresiDanašnje umovanje oko francuskog satiričkog tjednika sugerira nam da je naizgled ničim, (pa ni poštovanjem spram drugih ljudi), ograničena sloboda izražavanja, svrha sama sebi. Teza je to koju forsiraju u suvremenim društvima sve moćniji, sve manipulativniji, sve agresivniji i svezloćudniji mediji koji, nerijetko neodgovorno se odnoseći prema ljudima, stvaraju skandale od kojih žive. Neke od karikatura objavljenih u Charlieu, svojom su uvrjedljivošću u kojoj nema ni trunke humora ili satire, bile na tragu takvog poimanja medijskih sloboda. Na takvu se medijsku usmjerenost nadovezuju konkretni politički interesi koji, manje li više razvidno, stoje iza pojedinih glasila.Današnje umovanje oko francuskog satiričkog tjednika sugerira nam da je naizgled ničim, (pa ni poštovanjem spram drugih ljudi), ograničena sloboda izražavanja, svrha sama sebi. Teza je to koju forsiraju u suvremenim društvima sve moćniji, sve manipulativniji, sve agresivniji i svezloćudniji mediji koji, nerijetko neodgovorno se odnoseći prema ljudima, stvaraju skandale od kojih žive. Neke od karikatura objavljenih u Charlieu, svojom su uvrjedljivošću u kojoj nema ni trunke humora ili satire, bile na tragu takvog poimanja medijskih sloboda. Na takvu se medijsku usmjerenost nadovezuju konkretni politički interesi koji, manje li više razvidno, stoje iza pojedinih glasila.

Sloboda izražavanja i ograničenja

Zanimljivo je ipak da ta sloboda nije neograničena kao što se tvrdi. Svi smo svjedoci toga da se, želeći zauzdati ekstremizam, u nekim drugim medijskim slučajevima apostrofira ulogu tolerancije, a kao korektiv neprihvatljivih misli izrečenih u pojedinim tekstovima potežu se i jači argumenti, poput političke korektnosti ili govora mržnje. Tako su izrugivanje zalaganju za gay prava ili satira koja bi se napajala protužidovskim stereotipima žigosani kao društveno neprihvatljivi, dok je svako pa i humoristično omalovažavanje holokausta u nekim državama (s pravom) i zakonski zabranjeno.

Imajući sve to u vidu nameće se dojam da suvremene demokracije polaze od neosviještene diskriminacije koja se temelji u mnijenju da religije ali i neke druge "zastarjele vrijednosti" treba ismijavati, dok nešto čemu nije zalijepljena etiketa natražnjaštva, nipošto ne smije doći u pitanje. U već spomenutim slučajevima gay populacije ili korpusa pitanja o holokaustu, retorika se dakle mijenja, pa zagovornici ekstremnog liberalizma istim fanatizmom kojim se u slučaju Hebdo zalažu za slobodu govora, ovaj put zagovaraju restrikcije. Tako se današnja demokratska praksa ponekad pokazuje kao ništa drugo do gadno licemjerje koje se zasniva na predrasudama prema određenim vrijednostima, što se prikriva svetošću slobode izražavanja. Moderna društva bi, ukoliko žele ostati dosljedno demokratskima, prije morala povesti računa o ovoj hipokriziji, negoli se zamarati razglabanjima o Charlieu Hebdou kao navodnom simbolu slobode govora.

Prema tomu, pravo na "slobodu vrijeđanja" ni u kom slučaju nije središnje mjesto na kojem demokracija opstaje ili pada, niti "nužno zlo" bez kojeg ne može biti slobode izražavanja, kao što se ovih dana govori, nego tek rubna pojava navedenog demokratskog instituta. Iz podizanja slučaja Hebdo na razinu paradigme demokracije, kriju se očito neki drugi motivi. Osim što je licemjerno, nerazumno inzistiranje na pravu na vrijeđanje kao na preduvjetu i suštini slobode izražavanja je i opasno, zbog toga jer nas gura u najekstremniji oblik sukoba civilizacija s islamskom kulturom, kojoj su takvi obrasci neprihvatljivi. Nekima je izgleda u interesu da do takvog zaoštravanja i dođe, pa im ni smrt karikaturista pobijenih u jezivom naletu neshvatljivo neljudskog islamskog terorizma, ne znači ama baš ništa.

Egon Kraljević