Retuširanje Balaševićeva lika i djela

Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće čovjeka koji je svojedobno u Australiji pjevao ustaške pjesme postaviti za počasnog predsjednika udruge koja okuplja partizane i njihove današnje istomišljenike. Teško mi je pojmiti i to da se srpski ustanak u NDH iz razdoblja srpnja-rujna 1941. godine, koji je rezultirao s više tisuća mrtvih i s desetcima tisuća prognanih nesrba, bez pardona stavlja u istu antifašističku paradigmu. Još mi je manje shvatljivo da se I.G. Kovačića, autora zloglasnog političkog pamfleta "Mrzimo vas", opisuje samo kao pjesnika ljubavi.

Kad je jugoslavenska dijalektika u pitanju, sve je očito moguće. Isti je postupak primijenjen i na Đorđa Balaševića kojeg se smatra utjelovljenjem tolerancije, multikulturalnosti, pacifizma, čovjekom uz kojeg se nikako ne može vezati pojam međunacionalne netrpeljivosti. Ja se međutim sjećam nekih Balaševićevih napjeva koji odudaraju od relativno pomirljivih tonova njegove umjetnosti iz novijeg vremena.

Padaju mi na pamet stihovi naizgled zafrkantske pjesme "Sve je otišlo u Honduras" u kojima se, sasvim jasno aludirajući na Albance, kaže: "Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju". Ako znamo da je navedeni uradak objavljen 1986. godine, u vrijeme kad je Srbija na pitanju Kosova već bila nacionalistički mobilizirana, postaje jasno da se ne radi tek o vicu na račun tog naroda, nego o izražavanu ekstremnog političkog stajališta.

Faza infantilnog jugoslavenstva

Tadašnje Balaševićevo jahanje na valu ekstremnog nacionalizma predstavlja školski primjer, u vrijeme Jugoslavije vrlo česte simbioze između radikalnog srpstva i AlbanciPadaju mi na pamet stihovi naizgled zafrkantske pjesme "Sve je otišlo u Honduras" u kojima se, sasvim jasno aludirajući na Albance, kaže: "Prate me ljica koja govore lj, oni su zljočesti u pravilju". Ako znamo da je navedeni uradak objavljen 1986. godine, u vrijeme kad je Srbija na pitanju Kosova već bila nacionalistički mobilizirana, postaje jasno da se ne radi tek o vicu na račun tog naroda, nego o izražavanu ekstremnog političkog stajališta.unitarizmu sklonog jugoslavenstva. Ova je pojava bila moguća zbog toga što je velikosrpstvo, kao životno zainteresirano za očuvanje političkog jedinstva svih prostora na kojima žive Srbi, inzistiralo na snaženju središnje jugoslavenske vlasti, zbog čega ga režim i oni odani njemu, nisu niti uočavali kao politički problem, nego su ga brkali s jugoslavenskim patriotizmom.

Isto je bilo i s Balaševićem koji pjevajući rugalicu o Albancima najvjerojatnije nije ni bio svjestan da dijeli politički prostor sa srpskim nacionalistima. On je samo emotivno reagirao prema onima koje je smatrao odgovornima za ugrožavanje jugoslavenskog državnog okvira, koji je po njemu i istomišljenicima, zauvijek skladno riješio međunacionalne probleme naroda koji su živjeli u Titovoj zemlji.

Imao je Đorđe u to vrijeme i drugih, manje problematičnih izljeva ljubavi prema bivšoj državi, poput pojavljivanja u seriji "Vojnici" u kojoj se idealizira život u JNA ili skladanja pjesama "Računajte na nas" i "I ja sam video Tita maršala".

Razdoblje agresivnog jugoslavenstva: ljubav prema Jugoslaviji i mržnja prema nekim njenim narodima

Sa zaoštravanjem političke situacije, zaoštravala su se i Balaševićeva stajališta. Kad je napadom na Sloveniju, JNA odlučila 45-godišnji jugoslavenski mir pretvoriti u rat, panonski je šansonijer ponovno reagirao, ovaj put ne izrugivanjem kao u slučaju Albanaca, nego usmjeravajući svoj bijes prema narodu koji je bio žrtva divljačkog napada.

Vođen nepogrješivim instinktom jugoslavenskog radikala, svoj je revolt još jednom usmjerio prema onima koji su po njegovu mišljenju razarali Jugoslaviju, a ne prema JNA i politici koja je stajala iza nje, kao istinskim napadačima na mir i pravdu, pa i na Balaševićevu Jugoslaviju. Ponovno ne uspijevši razaznati što bi u konkretnoj situaciji moglo biti stajalište tolerancijom vođenog jugoslavenstva, a što velikosrpstvo koje se iza jugoslavenstva prikrivalo, "zagrmio" je protiv "nacionalista" koji razbijaju njegovu zemlju.

Ovaj Balaševićev ispad zvučno je zapisan na snimkama njegovih koncerata koje je krajem lipnja 1991., u jeku napada JNA na Sloveniju, održao u Beogradu i Novom Sadu. Središnje mjesto u njegovim nastupima zauzela je šovinistička pjesma "Laku noć Janezi", tekst koje prenosim u cijelosti:

Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni

Malo ste plebiscirali
Pre tog ste puno rovarili
Tovariši, dugo ste svirali
Dok se niste natovarili

'Ajte vi, braćo Slovenci,
Nemojte s tim da se šalite
Samo vas čekaju Nemci
Samo im vi još falite

Kvarni ste, jadna vam majka,
Nismo iz istog filma
I dečki iz treceg rajha
Za vas su GG firma

Ne kunem, ne kunem i ne pretim
Sve ovo smatrajte šalom
Ja neću da vas se setim
Ni kad budem gledao slalom

Na nama svako ućari
I vi ste tako odlučili
Laku noć braćo smučari
Dobro ste mi se smučili

Želim vam mir i spokojstvo
I slavu vašoj zastavi
Bilo je zadovoljstvo
Jeb'o nas ko nas sastavi

Ovakvim je istupom Balašević dokazao da spada u skupinu loših Jugoslavena. Dobri, ili bolje rečeno razumni Jugoslaveni, suočeni s narastanjem velikosrpstva već su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća počeli gajiti skepsu prema mogućnosti opstanka te države. Ključni događaj koji je i posljednjima u ovoj skupini u cijelosti uništio vjeru u mogućnost opstanka te zemlje bio je napad na Sloveniju. Oni koji su uistinu voljeli sve narode te zemlje (a to je, kažu, bit istinskog jugoslavenstva), najkasnije tada su shvatili da nije moguće voljeti Jugoslaviju, a mrziti neke njezine narode.

Balašević je postupio suprotno. Njegova je inačica jugoslavenstva, zaboravivši da je suština te ideologije navodno ljubav prema svim narodima te zemlje, ostala zarobljena u fetišizmu spram jugoslavenske države. On i njegovi istomišljenici nastavili su obožavati mrtvu jugoslavensku državnu formu, dok su pod geslom "otklona od nacionalista/separatista", poput supružnika u propalom braku, počeli mrziti one narode koji su "ih napustili".

Zahvaljujući tomu, Balašević se s nemalom skupinom svojih sljedbenika ponovno našao na istoj strani s velikosrbima, potpuno nesvjestan njihove glavne uloge u razvaljivanju Jugoslavije, države koju je obožavao.

Dolazak do stajališta jednake krivnje

No, ova politička "slijepa pjega" zbog koje mu je promaknula uloga velikosrpskog nacionalizma u razbijanju Jugoslavije uskoro će nestati. Točnije nju će zbrisati PitanjeNa pitanje hoće li opet imati Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo Srbija - tu ne bi bilo problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u toj masi sveta tamo ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni lično to u međuvremenu nisu zaslužili."izbijanje rata u Bosni i Hercegovini.

Do tada su Jugoslaveni Balaševićeva tipa rat doživljavali kao sukob koji su isprovocirali secesionisti i prinudili JNA na intervenciju. Vidljivo je to između ostalog i u intervjuu koji je Balašević dao beogradskom NIN-u početkom prosinca 1991., na koji je nedavno upozorio M. Holjevac s portala Fizzit.net. U tom je razgovoru, govoreći s načelno pacifističkih pozicija, Balašević izrekao nekoliko konstatacija koje odaju politička stajališta inherentna njegovu mirotvorstvu.

Na pitanje hoće li opet imati Hrvate u svom pratećem bandu rekao je: "Pa, ne znam. Da se pita samo Srbija - tu ne bi bilo problema. I sada, kada bi Elvis i Tonči došli da sviramo u Sava-centru, mislim da u toj masi sveta tamo ne bi bilo tipova koji bi vikali: „Idite kući, ustaše!" Naravno, pod uslovom da oni lično to u međuvremenu nisu zaslužili."

SklopVukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge strane", te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem" (čega???) nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša". U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada, izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastiloUmjesto da je, imajući u vidu ono što se tih dana događalo u Vukovaru, upozorio da je potpuno neumjesno pitati hoće li Hrvate opet pozvati u svoj band (smisla je eventualno moglo imati pitanje. "Je li moguće da će, s obzirom na vukovarska događanja, Hrvati htjeti svirati u Srbiji?), Balašević je u svom odgovoru spomenuo tolerantnu Srbiju koja nema ništa protiv Hrvata u njegovu pratećem sastavu, osim ako oni, braneći vlastitu domovinu, u međuvremenu nisu postali "ustaše".

Još je dojmljiviji sljedeći odlomak u kojem saznajemo kako je mirotvorac Đole vidio pad Vukovara: "Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama - mržnja, radost, strah, histerija - sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj."

Vukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali "oslobodioci", "ustaše", narod "s jedne i s druge strane", te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što "predumišljajem" (čega???) nadilazi čak i zlo uhvaćenih "ustaša".

U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada, izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastilo.

U Sarajevu nije bilo "ustaša", ugroženih Srba, JNA se tretiralo kao domicilnu vojsku, no usprkos svemu tomu, ta se ista vojska hladnokrvno ukopala na brda oko Sarajeva i kad je BiH proglasila nezavisnost, na nju je navalila svom snagom. Sada više nije bilo moguće ne vidjeti malignost velikosrpske politike koja je dotada uspješno prikrivana izmišljanjem krivice "secesionističkih nacionalista" u Sloveniji i "fašista" u Hrvatskoj.

Balaševića i društvo ta je spoznaja natjerala na malu promjenu vlastite paradigme. Umjesto sheme po kojoj su za rat krive "sjeverozapadne republike" koje su isprovocirale JNA, s posebnim naglaskom na "ustaše" u Hrvatskoj, došli su do koncepcije podjednake krivnje. Ona i dalje podrazumijeva da su za rat krivi "nacionalisti", ali sada se u tu kategoriju konačno počinje ubrajati i velikosrpske šoviniste.

Vidljivo je to u pjesmi "Sloboda ne" objavljenoj (tek) u jesen 1992., u kojoj (konačno) ukazuje (i) na odgovornost Slobodana Miloševića, odnosno Srbije za rat, te u tekstu "Odjebi JNA" koji je pročitao na koncertu listopada iste godine. Sve u svemu premalo i prekasno da bi se nekoga moglo smatrati dosljednim zagovornikom tolerancije među narodima bivše Jugoslavije.

U kasnijim je godinama Balašević otpjevao još neke pjesme nadahnute ratnom tragedijom i u njima također iskazao tugu zbog besmisla rata. No ni u jednoj od tih pjesama nije otišao dalje od koncepta podijeljene odgovornosti za ratove na području bivše države, što je otprilike na lirski način iskazana Josipovićeva sintagma o konglomeratu loših politika.

Unatoč tomu ili upravo zbog toga, Balašević je postao idol širokog broja ljudi u regiji. Koncept jednake krivnje odgovara mnogima. Srbiji, jer umanjuje njezinu odgovornost, Bosni i Hercegovini jer se u toj jednadžbi najmanje spominje Bošnjake, a međunarodnoj zajednici jer izostavlja njezino nedjelovanje kao ključni čimbenik koji je omogućio četverogodišnje trajanje rata.

Izjednačavanje krivnje posebno godi neuništivim Jugoslavenima svih nacija kojima nasušno trebaju makar i činjenično opovrgnuti idealizirani prikazi prošlih događaja (od friziranja antifašizma nadalje), koji će omogućiti opstanak njima i njihovim uvjerenjima.

Masovno hodočašće na nedavne Balaševićeve zagrebačke koncerte, osim o kvaliteti dijela Balaševićeve lirike i glazbe, još više govori o političkoj izgubljenosti nemalog broja Hrvata koji se nikako ne mogu rastati od Jugoslavije, države u ime koje je ubijana Hrvatska. Ne protivim se Balaševićevim koncertima, ali pogrešnim smatram retuširanje Balaševićeva lika i djela iza čega se krije težnja da se, unatoč ratu vođenom u ime obrane Jugoslavije, njegovo jugoslavenstvo poistovjeti s ljubavlju i tolerancijom, te kao takvo ponovno nametne kao politički ideal kojemu trebamo težiti.

Egon Kraljević