Medijska haranga

Baš kad pomislimo da smo upoznali sve oblike neojugoslavenske zloće, domaći nas manipulatori iznenade nečim novim, što je poprilično dostignuće ima li se u vidu brojnost i raznovrsnost (hrvatski bi se reklo) spinova u medijskom nam ok(r)uženju. Dosada smo, da spomenem samo neke od primjera iz prošlosti, vidjeli notorni primjer dokumentarističke manipulacije u filmu "Oluja nad Krajinom", zatim naslovnice na kojima su u fotografije s političkih skupova stranaka nacionalne orijentacije montirane uzdignute desnice i Pavelićeve slike (Globus povodom skupa potpore Mirku Norcu na splitskoj rivi), osvjedočili se u redovito prešućivanje događaja koji neojugoslavenskim strukturama ne idu u prilog (npr. tišina kojom je u gotovo svim glasilima popraćen, po Haško tužiteljstvo razoran podnesak skupine međunarodnih vojnih pravnika o „prekomjernom" granatiranju Knina), pratili višegodišnji linč označenih pojedinaca (primjer Gotovine koji je do drugostupanjske presude bio pas rata, predratni nasilnik i krijumčar droge), čitali o haškoj presudi "zločinačkoj Tuđmanovoj Hrvatskoj" i prije negoli je Haag objavio svoj konačni pravorijek, itd.

Znakovite su i intervencije u ključne dijelove tekstova nekih uglednih autora (npr. u negativno intonirani tekst Ive Banca o karakteru jugoslavenskog komunizma koji je Globus izmrcvario do neprepoznatljivosti) kao i izbacivanje novinara iz redakcija ili njihovo marginaliziranje (iz mnoštva ističem primjere Joška Čelana, Dina Mikulandre, Tihomira Dujmovića...).
Kako je bilo u nedavnoj prošlosti tako je i posljednjih tjedana. Već letimičan pogled na „svježe" novinske naslove otkriva isto otužno ozračje u medijima koji su hrvatski samo utoliko što izlaze u zemlji koja se tako zove. Naslovnice nas upozoravaju na navodni „desničarski udar" u vojnim službama (Aktual), u isto vrijeme dok se u stvarnosti susrećemo s puno ozbiljnijim prijetnjama poput eksplozija koje je uzrokovao (znakovito medijski zaboravljeni) titovac Vojo Blažević.

Posebnu podvrstu predstavljaju tipično „butkovićevski" tekstovi kojima razna „duboka grla" međunarodne ili domaće političke scene, s večera u elitnim zagrebačkim restoranima, navodno došaptavaju kojim bi to putom Hrvatska trebala ići. Globus (zar te novine još itko uzima za ozbiljno?) tako poručuje da utjecajni pojedinci iz vrha HDZ-a, aktualnom vodstvu stranke zamjeraju „desničarenje zbog kojeg će izgubiti izbore". Na to se možemo samo grohotom nasmijati, s obzirom da se negdašnja „stranka opasnih namjera" ovih dana bavi isključivo samom sobom i ničim drugim.

Unatoč apsurdnosti, ovakvi se članci povremeno ponavljaju u navedenim tjednicima i u njima se, da narod ne zaboravi, čak definira da se pod desničarenjem koje "utjecajni" HDZ-ovci ili strani čimbenici navodno zamjeraju HDZ-u, podrazumijeva najavljeno istraživanje komunističkih zločina oličeno u svojedobnom uhićenju Josipa Boljkovca.

Kako je teško vjerovati da bi stranci bili do te mjere zabrinuti za vrijednosti Titova antifašizma, logično je zaključiti da su u pitanju zaštite "tekovina revolucije", navedeni listovi tek trbuhozborci hrvatskih političkih struktura koje se osjećaju pogođenima već i samom najavom prebiranja po krvavim tragovima jugoslavenskog komunizma. No, to što je u ovom slučaju riječ o proizvodu domaće političke kuhinje, ne znači da se u nekim drugim temama, navedena glasila ne ponašaju kao bilteni stranih centara moći. Dapače.

Sloboda za istomišljenike

Primjera jugofilnog medijskog lešinarenja ima toliko, da za obradu te teme ne bi dostajalo ni nekoliko opsežnih disertacija. Usprkos tomu što je opisana praksa postala standard našeg novinarstva, ili možda baš zbog toga, svaki razgovor na temu medijskih sloboda i etičkih pitanja u hrvatskom novinarstvu, skreće u pravcu kritike "medijskih nesloboda" u Tuđmanovo vrijeme.

PaljbaIzostanak reakcija na nabrojane (i još brojnije nespomenute) medijske spletke, veći je dio hrvatske javnosti doveo do uvjerenja da opisano predstavlja normalno stanje stvari, odnosno do stajališta da je jugofilna redukcija političke stvarnosti utemeljena na ispravnom shvaćanju ljudskih prava i demokracije. "Jedni su uvijek u pravu,drugi uvijek u krivu i to tako mora biti, jer tako nas uče programeri javnosti", vjerojatno rezonira prosječan Hrvat, na taj si način tumačeći jednosmjernu medijsku paljbu kojoj je izložen.U tom se kontekstu spominje pisanje Slobodnog tjednika (prestao izlaziti još 1993.), navodne Vrdoljakove čistke na HTV-u ili se docira o "strahoti" članka "Vještice iz Rija", kao da sve navedeno nije tek blijeda sjena novinarskih manipulacija kojima svjedočimo od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća do danas. Jasan je i razlog ovakve jednostranosti. Tuđmanovo vrijeme je "strašno" jer je, ponekad i ispod pojasa, znalo udariti po interesima jugofila, dok se današnje vrijeme naziva vremenom slobode, jer su dotični preuzeli kontrolu medijskog prostora, pa imaju odriješene ruke u provedbi vlastite volje.

To što se gotovo redovito služe manipulacijama, što su im tekstovi skoro uvijek huškački, nije bitno, jer oni su "napredni" i kao takvi predodređeni nametati svoja stajališta i prosvjećivati. Dok s jedne strane patetično zagovaraju prava „drugih i drukčijih", odnosno manjina (kao da ovima od hrvatske većine prijeti ikakva opasnost), vrlo su neprijateljski raspoloženi spram većine Hrvata, tj. spram onih koji nisu alergični na vlastiti narod i koji su kao takvi jugofilima zaista oni "drugi i drukčiji". Ova skupina kojoj i sam pripadam, bi izgleda trebala biti sretna što im se ne dira u egzistenciju, nego se samo nastoji reprogramirati njihov "nazadni" mentalni sklop.

Izostanak reakcija na nabrojane (i još brojnije nespomenute) medijske spletke, veći je dio hrvatske javnosti doveo do uvjerenja da opisano predstavlja normalno stanje stvari, odnosno do stajališta da je jugofilna redukcija političke stvarnosti utemeljena na ispravnom shvaćanju ljudskih prava i demokracije. "Jedni su uvijek u pravu,drugi uvijek u krivu i to tako mora biti, jer tako nas uče programeri javnosti", vjerojatno rezonira prosječan Hrvat, na taj si način tumačeći jednosmjernu medijsku paljbu kojoj je izložen.

Korak dalje

Posjet Judith Reismann unio je neke nove momente na našu javnu scenu. Dosada smo uglavnom bili bombardirani prikazima pojedinih događaja u javnim glasilima, a u slučaju američke publicistice prvi put je intervenirano u sam događaj. Naime izlaganje gđe Reisman na zagrebačkom fakultetu političkih znanosti nije bilo zamišljeno kao medijski popraćena tribina, nego kao gostovanje predavača u sklopu redovitog izbornog kolegija.

No dekan Zakošek koji, kako sam navodi, nije bio konzultiran u svezi s posjetom američke publicistice (zbog čega se očito osjetio povrijeđenim), odlučio je doći na navedeni kolegij. Kako je tema o kojoj se trebalo raspravljati bila vrlo "zapaljiva", na predavanje su nahrupili studenti s drugih fakulteta i drugi znatiželjnici, što samo po sebi nije čudno, jer sveučilišta su javna ustanova otvorena svima. Ipak zahvaljujući takvom razvoju događaja stvoreno je naelektrizirano ozračje koje su, preuzevši potpuni nadzor nad skupom, iskoristili agresivni protivnici stajališta gđe Reisman.

Ako je vjerovati prikazima koji su se pojavili na nekim manje poznatim internetskim portalima (a isto su mi potvrdili i neki od studenata FPZ-a koji su nazočili događaju), gđa Reisman je bila izložna neprimjerenim pitanjima ("Tko vam je dopustio da dođete ovamo predavati?"), a neki studenti s očitim manjkom kućnog odgoja američkoj su gošći čak poručivali da ih je stid što je njezino predavanje uopće dopušteno!

Još je zanimljivije da su isti agresivno nastrojeni pojedinci postavljali po nekoliko pitanja, dok su podignute ruke ostalih studenata koji su se htjeli obratiti skupu, ali očito nisu bili dio manjine koja je zavladala tribinom, uporno ignorirane. Kulminacija sukoba dogodila se kada je dekan Zakošek, umjesto da stane u obranu zlostavljane predavačice, a neposredno potaknut njezinom izjavom o "komunističkom mentalitetu studenata" čime se ona pokušala obraniti od huškačkog raspoloženja koje je nametnula manjina prisutnih, verbalno napao američku gošću.

U trenutku iskrenosti uzrokovane navalom negativnih emocija koje nije uspio kontrolirati, Zakošek je otvorio skrivene kutke svoje duše i u vidu nebuloze o utjecaju Katoličke crkve na mladež, izlio svoju dobro skrivanu, staru mržnju. Usput je, dodao da studenti nisu indoktrinirani komunizmom jer su rođeni nakon propasti tog sustava. Kao da se jugonostalgičarska indoktrinacija, zbog izostanka lustracije u svim oblastima društva, ne odvija i dan danas i to naročito na društvenim i humanističkim fakultetima, poput onoga kojemu je on, teoretičar samoupravljanja i bivši UJDI-jevac, danas na čelu.

Tako je prvi čovjek Fakulteta, umjesto da bez obzira na neslaganje sa stajalištima gđe Reisman podsjeti studente na pravila dobrog ponašanja i zaustavi harangu, bijesno reagirao tek na povišen ton kojim se američka predavačica branila od šikaniranja kojemu je bila izložena. Time se stavio na čelo klasičnog odstrjela neistomišljenika, odnosno političke zasjede kakve se ne bi postidjeli ni najveći umjetnici ovog žanra poput Hitlera, Staljina ili Tita.

Linč

Na taj je način, već na Fakultetu izvršen linč sirote gđe Reisman, što je novost za današnju Hrvatsku, ali nije neuobičajeno u nešto daljoj povijesti Sveučilišta. Kronike, naime bilježe UJDI-jevacU trenutku iskrenosti uzrokovane navalom negativnih emocija koje nije uspio kontrolirati, Zakošek je otvorio skrivene kutke svoje duše i u vidu nebuloze o utjecaju Katoličke crkve na mladež, izlio svoju dobro skrivanu, staru mržnju. Usput je, dodao da studenti nisu indoktrinirani komunizmom jer su rođeni nakon propasti tog sustava. Kao da se jugonostalgičarska indoktrinacija, zbog izostanka lustracije u svim oblastima društva, ne odvija i dan danas i to naročito na društvenim i humanističkim fakultetima, poput onoga kojemu je on, teoretičar samoupravljanja i bivši UJDI-jevac, danas na čelu.brojne primjere studentskog nasilništva u vremenu stare Jugoslavije, neposredno nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme Hrvatskog proljeća, pri čemu je uloga lijevih studentskih organizacija bila vrlo istaknuta, a u vremenu nakon Drugog svjetskog rata i dominantna.

Možda najdojmljiviji primjer je onaj iz 1933. kada je skupina studenata marksista predvođena tadašnim SKOJ-evcem, a kasnijim uglednim teoretičarom umjetnosti iz vremena Jugoslavije Grgom Gamulinom, iz studentskog doma u Runjaninovoj izbacila ekskurziju njemačkih studenata koja je tamo odsjela. Progon koji se odvijao uz povike („Dolje fašizam!, Živjela Moskva!, Što je s našom Lužicom?"), pljuvanje, gađanje sitnijim kamenjem, zasipanje pijeskom i fizičke napade na njemačke sveučilištarce i njihove profesore, proveden je pod optužbom da se radi o nacistima, a akcija je započela Gamulinovim povikom: „Fuj naci!".

S obzirom da se sve odvijalo tek nekoliko mjeseci nakon Hitlerova doalska na vlast, upitno je koliko je i je li među gostima iz Leipziga uopće bilo takvih. O svemu ovomu i brojnim drugim zanimljivim događajima, naravno pohvalno, piše Vojo Rajčević u knjizi „Studentski pokret na zagrebačkom sveučilištu 1918-1941." Napad na gđu Reisman još nije dosegnuo stupanj organizacije ovih starih uzora, no Zakošek i slični su tek počeli obnavljati drevne vještine ljevičarskog aktivizma.

Nakon katastrofe na FPZ-u, sramne epizode dogodile su se i na Filozofskom fakultetu na kojem je tribina otkazana zbog mnoštva ljevičarskih uličara koji su fakultetski amfiteatar svjesno ispunili preko njegova predviđenog kapaciteta čime su postigli cilj: otkazivanje „fašističkog" (kako je pisalo na jednom od transparenata) skupa. Isti je rezultat polučen još jedanput nakon što je, u modernoj zgradi Branimirova centra i na početku 21. stoljeća, „otkazala" sva „komplicirana" tehnika poput mikrofona, razglasa i sl.

Svjetonazorsko jedinstvo

Kao što verbalni atentat na američku gošću na prvoj tribini najvjerojatnije nije plod koordinirane akcije dekana i ljevičarskih mitingaša nego stvar njihova na licu mjesta uspostavljena svjetonazorskog jedinstva, tako ni medijsko izvješćivanje o ovom slučaju nije bilo unaprijed pripremljeno. Ipak svi mediji su izvješćivali gotovo identično. Već u samoj najavi događaja, uz ime gđe Reisman navodilo se atribut kontroverzna, da bi retorika bila dodatno zaoštravana kako je odmicalo vrijeme njezina boravka u Hrvatskoj.

Tribina na Fakultetu političkih znanosti prikazana je kao sukob prolupale stare konzervativke koja priča neznanstvene nebuloze, s mladim studentima širokih nazora i njihovim dekanom, tolerantnim znanstvenikom, koji je suočen s agresivnim ispadima Reismanove, hrabro zaštitio svoje studente. Zastrašujuće je da su po istoj shemi izvijestili svi važniji elektronski mediji: od HTV-a, pa do RTL-a.

Potonja televizijska kuća se, osim u vijestima, Reismanice dohvatila i u jednoj od svojih mnogobrojnih "žutih" emisija (ime koje srećom ne znam), u kojoj se mogao čuti komentar koji je otprilike glasio: "Pa zar ovakvih zadrtih osoba nemamo dovoljno u Hrvatskoj, da ih još moramo uvoziti?" Osim neprimjerenom retorikom, svi se navedeni prikazi odlikuju i krivotvorenjem onoga što se događalo na FPZ-u. Naime, Zakošekova je gošća za svoje predavanje dobila pljesak koji nije bio samo kurtoazan, a i simpatije studenata su bile u najmanju ruku podijeljene, po nekim prosudbama čak i znatnije na strani američke predavačice.

Unatoč tomu, u iskrivljenoj optici medija sve je predstavljeno kao sukob homogenih sila dobra (studenti i profesori) protiv vraga oličenog u Judith Reisman. Kao u vrijeme najapsurdnijih sudskih procesa u totalitarnim režimima, dotičnoj je američkoj Židovki čiji je dio obitelji ubijen u Holokaustu i koja je bez ikakvih otpora kao predavač gostovala u Izraelu i na brojnim američkim sveučilištima, prilijepljena čak i etiketa antisemitizma. Etiketa koja u našim posttotalitarnim uvjetima, slično kao i optužba za fašizam ili antisemitizam u vrijeme komunizma, nije tek optužba, nego i presuda.

Zastrašujuća jednoglasnost

Zbog toga su joj predstavnici lijeve političke opcije u Hrvatskoj htjeli onemogućiti i posjet Hrvatskom saboru, bez obzira na to što je Reisman držala izlaganja u Kongresu SAD-a. U EtiketaKao u vrijeme najapsurdnijih sudskih procesa u totalitarnim režimima, dotičnoj je američkoj Židovki čiji je dio obitelji ubijen u Holokaustu i koja je bez ikakvih otpora kao predavač gostovala u Izraelu i na brojnim američkim sveučilištima, prilijepljena čak i etiketa antisemitizma. Etiketa koja u našim posttotalitarnim uvjetima, slično kao i optužba za fašizam ili antisemitizam u vrijeme komunizma, nije tek optužba, nego i presuda.svim ovim reakcijama vidljiva je zastrašujuća jednoglasnost različitih dijelova neojugoslavenskog klana, no ona nije kao prije diktirana iz nekog centralnog komiteta.

Agresivno manifestirano zajedništvo koje je inače zasebne političke stranke, javna glasila, određene nevladine udruge i neke intelektualce ujedinilo u jezivi politički zbor, upravljano je "nevidljivom neojugoslavenskom ideološkom rukom". Ovaj ideološki softver kroz koji su pod imenom znanosti usvojili gomilu anacionalnih i protureligijskih dogmi i koji je omogućio opisano jednoglasje, novi su naraštaji stekli upravo na fakultetima poput onoga koji vodi Zakošek. U sred samostalne Hrvatske.

Slučaj Reisman je po svemu prekretnica u hrvatskom društvu. O stajalištima gospođe koja je u Hrvatsku došla iznijeti svoja saznanja o jednoj aktualnoj temi možemo misliti što god hoćemo. No to što je jedna militantna skupina dotičnoj znatnim dijelom uskratila Ustavom zajamčenu slobodu govora i izvrgnula je, u samostalnoj Hrvatskoj nezapamćenoj hajci, predstavlja jedan od najtežih nasrtaja na hrvatsku demokraciju od vremena njezina ustoličenja početkom devedesetih godina.

Tretman gđe Reisman pokazuje da su novi sljedbenici starih istina jugoslavenskog režima, u suradnji sa starijim „zdravim" snagama, postali dovoljno brojni i raspoređeni na ključna mjesta u društvu. Kao takvi, u stanju su ne samo medijski popratiti neko zbivanje, nego intervenirati u same događaje a sve to uz „sadejstvo" srodnih stranaka i „poštene" inteligencije. Ukratko, klan je tu i jasno je dao do znanja da je spreman.

Egon Kraljević