O toleranciji koja to nije

Još u 19. stoljeću Marx je svaku društveno angažiranu misao okarakterizirao kao lažnu svijest koja poput camere obscure (tj. tamne komore) u fotoaparatu, izokreće sliku stvarnosti. Postoje i druge, znatno šire anglosaksonske definicije, koje pod ideologijom koju inače ne smatraju izvorno lošom, podrazumijevaju svaku društvenu teoriju, svaki pogled na svijet, počevši od religijskog poimanja svijeta pa sve do konzumerizma.

Za snalaženje na hrvatskim prostorima, s obzirom na skoro pola stoljeća jugoljevičarske diktature te suptilno uglavljivanje starih jugoslavenskih struktura u tkivo samostalne hrvatske države i medije, puno je korisnija Marxova doktrina. Proteklih smo se dana po tko zna koji put, imali priliku uvjeriti i zašto.

Hrvatsku, posebice njezina javna glasila, ovih dana trese protuklerikalna groznica. Branimir Pofuk u kolumni objavljenoj u Večernjaku, grmi na nedavno izlaganje biskupa Pozaića. Od svega napisanog pozornost mi je privukao dio teksta u kojem se poznati kolumnist pozabavio biskupovim negativnim vrjednovanjem pjesme Mrzimo vas, autora Ivana Gorana Kovačića. Nastala u Drugom svjetskom ratu, navedena poema na uistinu jeziv način daje oduška mržnji.

Izostankom bilo kakvog suzdržavanja od izražavanja ovog osjećaja, navedena pjesma nema pandana u hrvatskoj književnosti. Neprijatelj je tu sveden na razinu čistog zla, ljudske nečisti koja vrijedi manje od uši i kojeg kao takvog treba uništiti. Bez zadrške, bez razmišljanja, bez savjesti. Daleko od toga da smatram kako je bilo tko od partizanima suprotstavljenih aktera Drugog svjetskog rata na području NDH zaslužio pozitivne prikaze u hrvatskoj povijesti ili književnosti, naprotiv. No nitko isto tako nije zaslužio da ga se zgazi bez uvažavanja činjenice da se radi o ljudskom biću.

MržnjaIzostankom bilo kakvog suzdržavanja od izražavanja ovog osjećaja, navedena pjesma nema pandana u hrvatskoj književnosti. Neprijatelj je tu sveden na razinu čistog zla, ljudske nečisti koja vrijedi manje od uši i kojeg kao takvog treba uništiti. Bez zadrške, bez razmišljanja, bez savjesti.Unatoč tomu što opisuje neljudskost partizanskih neprijatelja, ova poema ipak više govori o mentalnom stanju njezina autora i duhu koji je prožimao stranu kojoj je u ratu pripadao. Za ilustraciju tog stanja svijesti dovoljno je navesti stih "smrdežima vašim punili bi pluća/ Za pobjede nove, nova nadahnuća.", koji kipti mržnjom čak i prema raspadajućoj, smradnoj lješini mrtvog neprijatelja.

Pofuk međutim prelazi preko ovakvih izričaja i u pokušaju obrane Kovačića i pokreta kojemu je pripadao, naglašava da pjesma nije napisana 1945. nego ranije (što je točno, ali nebitno), te da se stoga iz nje ne može iščitavati "mržnja poslijeratnih komunističkih obračuna s neistomišljenicima i protivnicima crvene diktature." Dakle neporeciva komunistička mržnja ako je izrečena do 1945. i nije u stvari mržnja, nego nešto drugo? Briljantno!

Kao da iste 1943. godine kada je objavljena ova morbidna pjesma, Kovačić nije objavio i odu komunističkoj partiji u kojoj spominje Lenjina, Staljina itd...? Tko zna možda i spomen ove dvojice zloglasnih boljševika, samo zbog toga jer je zabilježen u pjesmi nastaloj tijekom rata, ne predstavlja odraz pristajanja uz komunističku doktrinu, istu onu koja je, pogonjena jugoslavenstvom, počinila poratne zločine od kojih se Pofuk u članku prigodno ograđuje?

Večernjakov kolumnist dalje dodaje i da: "Biskup Pozaić dobro zna da su Gorana 1943. ubili četnici i da je taj pjesnik i partizan te iste godine, usred krvavog rata, u svojoj ratničkoj pjesmi jasno označio metu svoje mržnje: 'Mrzimo vas, hulje / Mrzimo, krvnici, / Vi, pljačkaške rulje!' To znamo svi.", zaključuje se u tekstu. Pjesnik je, dakle, prema Pofukovu shvaćanju mržnju ograničio samo na "hulje, krvnike i zločinačke rulje", te bi se shodno tomu moglo zaključiti da u ovim užasnim stihovima i nema ništa sporno, tj da je mržnja upućena na pravu adresu.

Bilo bi lijepo, a partizanski pjesnik kao i čitava antifašistička borba, ovakvom bi pučkoškolskom interpretacijom bili spašeni. Problem je samo u tomu što nema nikakvih uporišta za takvo tumačenje Kovačićeve ode mržnji. Goran je, naime pojmove ubojica, krvnika i zločinačke rulje koristio neodređeno, odnosno takvima je označio sve one koji u ratu nisu odabrali istu stranu kao i on.

Od Staljina i Đilasa do Gorana

Lakoća s kojom su za odstrjel određeni svi oni koji su se našli nasuprot partizanskom pokretu, zorno svjedoči o mentalitetu ove političke opcije. Političke snage koje su se partizanima suprotstavljale nedvojbeno su činile brojne i gnjusne zločine, ali niske osjećaje koji su ih u tomu pokretali nisu pretakali u umjetnička djela. Slavljenje ubojstava i mržnje je specifikum komunističkog pokreta što svjedoči o samosvijesti njegovih pripadnika i simpatizera koji su smatrali da im opredjeljenje za socijalizam kao "bolje društvo", daje moralno pravo da uklone sve natražnjake koji stoje na putu povijesnom napretku.

MržnjaČitav ovaj mentalni sklop nastoji se prikazati i opravdati kao reakciju na nedvojbena zvjerstva kolaboracionističkih snaga. No to je tek zgodno objašnjenje za opravdavanje puno šire zasnovanih progona. Mržnja i ljubav u ovom su mentalnom sklopu tijesno isprepleteni, tj. smatra se da svijest o vlastitoj naprednosti i ljubav prema čovječanstvu - kao vrijednosti koje komunizam nominalno zagovara - isključuju pasivnost u odnosu prema onomu što komunistička ideologija označi kao reakcionarno.Čitav ovaj mentalni sklop nastoji se prikazati i opravdati kao reakciju na nedvojbena zvjerstva kolaboracionističkih snaga. No to je tek zgodno objašnjenje za opravdavanje puno šire zasnovanih progona. Mržnja i ljubav u ovom su mentalnom sklopu tijesno isprepleteni, tj. smatra se da svijest o vlastitoj naprednosti i ljubav prema čovječanstvu - kao vrijednosti koje komunizam nominalno zagovara - isključuju pasivnost u odnosu prema onomu što komunistička ideologija označi kao reakcionarno.

Drugim riječima u ime "ljubavi prema čovječanstvu" koju navodno baštini samo komunistički pokret, poželjno je ukloniti sve one koji se s tim pokretom ne slažu, a zatim to i opjevati.

Dodatno svjetlo na pitanje opravdanosti razdvajanja ratne i poratne mržnje baca tekst "Plemenita mržnja" Milovana Đilasa. Za razliku od Kovačića koji se ovim niskim osjećajem pozabavio na lirski način, Đilas mu je, preuzimajući čitavu tematiku iz Staljinovih ratnih govora, prišao na teorijsko politički način i sve uobličio u navedeni tekst, objavljen listopada 1942, godinu dana prije Kovačićeva jezivog uratka.

Od tada pa sve do završetka rata i dalje do kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, poticanje na mržnju postaje česta, gotovo redovita pojava u partizanskim i poratnim proglasima, govorima, promidžbi, čemu, slijedeći komunističke autoritete, nije odolio ni slavljeni pjesnik. Iz navedenog je jasno da je potpuno nebitno je li mržnja u tekst iscijeđena tijekom rata ili nakon njega jer se od Staljina preko Đilasa, Kovačića i drugih pa sve do Bleiburga i dalje, proteže ista crvena nit mržnje. Ma koliko mi šutjeli o tomu ili poput Pofuka, pokušavali umanjiti grozote zločina. Toliko o toleranciji prema drugom i drukčijem, navodno karakterističnoj za pristaše lijeve/liberalne misli.

Mržnja postaje ljubav

Jednako kao što se Kovačićevu mržnju pokušava pretvoriti u nešto sasvim razumljivo i normalno, još se jednu iskonsku komunističku netrpeljivost, ideološkom alkemijom nastoji predstaviti u drukčijem svjetlu. Riječ je o slučaju plakata za Matanićevu predstavu. Od brojnih komentara na tu temu pozornost su mi privukla dva reagiranja. Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić bit problema u vezi sa spornim plakatom opisala je kao "problem otpora prema onima i onom drukčijem", nastavljajući tako izgrađivati dvostruku iluziju.

Iluziju da je netolerancija prema različitostima isključivi problem onih koji se nalaze na strani političkog spektra koja je suprotna njezinoj "naprednoj" političkoj orijentaciji, te tlapnju da su gledišta političkog bloka kojem ona pripada, puna razumijevanja, snošljivosti i ljubavi spram svih ljudi. No stajališta političke opcije kojoj je sklona Zlatar Violić o brojnim temama (npr. o odnosu prema zločinima koji su u 20. stoljeću počinjeni nad Hrvatima, o karakteru jugoslavenske države, o samom značaju hrvatskog nacionalnog identiteta) do te su mjere ekstremna i opterećena nerazumijevanjem i nesnošljivošću "spram drugoga i drukčijega", da je upravo nakaradno slušati ove prodike o desničarskoj netoleranciji.

S ministricom se ipak slažem da se sve svodi na problema otpora prema drugom i drukčijem. No u slučaju recepcije spornog plakata ne radi se o manjku razumijevanja za LGBT zajednicu, nego o manjku razumijevanja "naprednjaka" za čuvstva vjernika. Prikazati Blaženu Djevicu Mariju kao pohotnicu koja ruke nastoji zavući u tuđe ženske grudi, najniža je provokacija koja svjesno ide za tim da povrijedi tuđe osjećaje.

Ne prepoznati nasilje u toj poruci nego sve svoditi na pitanje "umjetničkih sloboda" kao što je to učinila ministrica, nije samo manjak razumijevanja, nego cinizam kojim se svjesno štiti nasilnike, samo stoga jer udaraju na religiju, koja je gospođi Zlatar Violić ono "drugo i drukčije".

ViolićS ministricom se ipak slažem da se sve svodi na problema otpora prema drugom i drukčijem. No u slučaju recepcije spornog plakata ne radi se o manjku razumijevanja za LGBT zajednicu, nego o manjku razumijevanja "naprednjaka" za čuvstva vjernika. Prikazati Blaženu Djevicu Mariju kao pohotnicu koja ruke nastoji zavući u tuđe ženske grudi, najniža je provokacija koja svjesno ide za tim da povrijedi tuđe osjećaje.Još je zaigranije priopćenje Hrvatskog dizajnerskog društva. U njemu se doduše priznaje "provokativnost (plakata, op. E.K.) na razini reinterpretacije prepoznatljivih religijskih motiva", ali se zaključuje da je ona "u funkciji poticanja dijaloga" o položaju LGBT zajednice u društvu. Ostaje nejasno kako se prikazivanjem Djevice Marije u erotskom zanosu, što je dodatno zaoštreno dovođenjem Majke Božje u kontekst lezbijske seksualnosti (iako bi i heteroseksualni motiv bio podjednako uvrjedljiv), može poticati dijalog.

Znači li to da, ako se poigramo i zamijenimo uloge, toleranciju možemo promicati uvrjedljivim "umjetničkim" plakatima na račun pripadnika ove skupine? Znatan dio problema LGBT zajednice i njezinih zagovornika leži u činjenici da svoje zahtjeve i prava uvijek izlažu u najnižem kvaziumjetničkom obliku: u formi provokacije koja najčešće prelazi u uvrjede.

Dovoljno je sjetiti se parole jednog od festivala Queer Zagreb koji se odvijao pod lascivno dvosmislenim sloganom "Zagreb to može progutati", što je poruka koja je od gay pokreta odbila i mnoge koji spram ove skupine izvorno nisu gajili negativne osjećaje. No ta je agresivnost promidžbenih poruka samo odraz općeg nepoštovanja tradicionalističkih nazora koja je karakteristična za čitav današnji svijet.

U Hrvatskoj je sve ojačano ekstremnim sekularizmom koji svoj korijen vuče iz vremena marginalizacije religije kakva se provodila u Jugoslaviji, pa se mnogima danas čini da je sasvim "cool" utrljati sol na vjerničke rane, jer ionako je riječ o sljedbenicima "primitivnog praznovjerja" koje kao takve treba prokazati.

Točku na i ovakvih nastojanja predstavljaju interpretacije koje - prolijevajući crnilo poput sipa - nastoje zamagliti političku netrpeljivost koja izbija iz opisanih pojava, ne bi li mržnji "spram drugih" otvorili slobodan put, proglašavajući je ljubavlju, tolerancijom ili umjetnošću. Prava camera obscura, rekao bi Marx.

Egon Kraljević