Zločin je zločin (ali samo kad nam to odgovara)

Vjerojatno najupečatljiviji prikaz poremećenog sustava vrijednosti u današnjoj Hrvatskoj dobit ćemo ako analiziramo na koji se način u našoj javnosti prilazi zločinima počinjenim u ostvarenju pojedinih političkih projekata.

Pitanje zločina koje su počinili pojedini Hrvati u Domovinskom ratu iznjedrilo je dva viđenja tih tragičnih događaja. Najglasniji su oni koji traže pravdu za svaku pojedinačnu srpsku žrtvu. Kad ne bi bilo za ovu skupinu karakterističnih pokušaja kojima se iz pojedinačnih zlodjela zaključuje o sustavnoj "zločinačkoj naravi Tuđmanova režima" i nekih drugih jednostranosti o kojima će biti riječi kasnije, moglo bi se pomisliti da se radi o dosljednom stajalištu. Njihov je krajnji zahtjev formuliran kao suočavanje s "mračnim činjenicama" vezanim uz Domovinski rat, iza čega se krije slabo zakamuflirana težnja za povijesnom osudom temelja na kojima je nastala hrvatska država.

Nasuprot ovoj skupini čuju se glasovi pojedinaca koji ne brane zločine iz devedesetih, ali upozoravaju da nije bila riječ o sustavnim nego pojedinačnim zlodjelima, a uz to traže i da se zaustavi ničim potkrijepljeno blaćenje Domovinskog rata kao organiziranog zločina.

Prvi su, unatoč nategnutim tezama koje zastupaju, u medijima ovjenčani slavom humanista, boraca za ljudska prava, a tepa im se i da su dosljedni demokrati i napredni liberali. Druge se karakterizira znatno jednostavnije, kao zatucane, ksenofobnom mržnjom zadojene Hrvate.

Dvostruka mjerila

ZločiniKad se dotaknemo jedne od živih rana hrvatskog društva, točnije zločina počinjenih na kraju Drugog svjetskog rata, stajališta ovih dviju skupina radikalno se mijenjaju. Odnos prve skupine prema sustavnim ubojstvima počinjenima u ime komunističke Jugoslavije okreće se za 180 stupnjeva i postaje agresivno obranaški. Zagovaranje pravde za svaku žrtvu, na čemu su inzistirali u pitanju srpskih žrtava Domovinskog rata, sada ustupa mjesto potpunom moralnom relativizmu spram neusporedivo većeg broja žrtava poratnog terora, što povremeno ide čak i do otvorene harange protiv uhićenja osumnjičenika za komunističke zločine (slučaj Boljkovac).Kad se dotaknemo jedne od živih rana hrvatskog društva, točnije zločina počinjenih na kraju Drugog svjetskog rata, stajališta ovih dviju skupina radikalno se mijenjaju. Odnos prve skupine prema sustavnim ubojstvima počinjenima u ime komunističke Jugoslavije okreće se za 180 stupnjeva i postaje agresivno obranaški. Zagovaranje pravde za svaku žrtvu, na čemu su inzistirali u pitanju srpskih žrtava Domovinskog rata, sada ustupa mjesto potpunom moralnom relativizmu spram neusporedivo većeg broja žrtava poratnog terora, što povremeno ide čak i do otvorene harange protiv uhićenja osumnjičenika za komunističke zločine (slučaj Boljkovac).

Po ovom mišljenju jugoslavenske zločine (za razliku od hrvatskih iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata s kojima se "treba suočavati") nije uputno iznositi u javnost i samo na njih treba selektivno primijeniti slogan "okrenimo se budućnosti". Kada pitanje ovih zločina ipak iziđe u javnost, tada se traži da se navedena zlodjela "kontekstualizira", što otprilike znači da svaki razgovor o Bleiburgu treba započeti, po mogućnosti i završiti, raspravom o Jasenovcu.

U isto vrijeme dok izmišljaju teze o sustavnosti "Tuđmanovih progona Srba", u pitanju poratnih zločina negiraju njihov očiti sustavni karakter, a nepobitnu čudovišnu masovnost ovih pokolja smatraju tek posljedicom osvete za raniji NDH-ški teror. Dakle za sve opet krive ustaše, a ne pada im na pamet da su navedeni zločini možda potaknuti željom novog režima da se obračuna sa svima za koje se sumnjalo da se mogu protiviti obnovi jugoslavenske države i (manjim dijelom) uvođenju komunizma. Takva jednostranost znači da je inače sasvim neupitno geslo "zločin je zločin", očito predviđeno samo za jednokratnu, tj. opet selektivnu uporabu, te da ga se izvan konteksta zločina nad Srbima ne smije koristiti.

Jednako tako, zahtjev da se zbog pojedinačnih zločina u Domovinskom ratu zatraži osuda temelja na kojima je nastala hrvatska država, dok se u isto vrijeme za neusporedivo veće zločine iz 1945. smatra da ne diraju u temelje jugoslavenske države, je ne samo selektivan, nego i protivan načelima elementarne logike. Stajališta ove skupine gotovo da bi se mogla svesti na to da devedesete apriorno doživljavaju kao nastavak 1941., dok se more krvi iz 1945. doživljava tek nebitnim ekscesom sustava za koji se i dalje tvrdi da je oslobodilački, human i antifašistički.

Nasuprot ovoj skupini stoje oni koji zagovaraju potrebu raščišćavanja tereta komunističkih pokolja i dosljednu primjenu prava, tj. načela "zločin je zločin", na sva zlodjela.

Unatoč tomu što su na pitanju odnosa prema jugoslavenskim zločinima radikalno promijenili pozicije u odnosu na one koje su zagovarali u raspravi o hrvatskim zločinima Domovinskog rata, prikaz ovih dviju skupina u medijima je ostao nepromijenjen. Naime projugoslavenska stajališta se, unatoč tomu što niječu sve pravne norme i dalje naziva liberalnima i naprednima, dok se uz pristaše prohrvatske skupine, usprkos tomu što oni u ovom slučaju - još dosljednije slijedeći temeljna načela ljudskih prava - traže pravdu za žrtve, ponovno vežu pojmovi ksenofoba, natražnjaka a dodaju im se i neke nove kvalifikacije poput neofašista, revizionista itd.

Demokratski inženjering

Sve navedeno je tužan primjer svojevrsnog unutarnjeg zatvora u kojem se nalazi Hrvatska. Naime, iako je država formalno samostalna i slobodna, ona se nalazi pod paskom internih preodgojitelja i moralnih cenzora koji nam uz inozemnu potporu nameću stare jugoslavenske vrijednosti i mjerila. Nije pretjerano reći da je nakon 3. siječnja 2000. godine došlo do feralizacije čitavog javnog prostora u Hrvatskoj.

Oslobađanjem hrvatskih generala pritisak starih struktura je u izvjesnoj mjeri popustio, no pitanje je kolika je nova mjera slobode koju su nam haškom presudom propisali međunarodni upravitelji Haškog suda. Naime nihov Frankenstein, odnosno sustav medija i građanskih udruga koji su stvorili, unatoč kratkom zastoju prouzročenom pljuskom iz Haaga i dalje, po inerciji ili uz suglasnost velikih redatelja iz sjene, nastavlja oblikovati javno mnijenje u pravcu neojugoslavizma. U tom smislu čini se da anketa spomenuta na samom početku ovog teksta nije samo neposredno krivotvorena.

Prije će biti da je ona većim dijelom ispravno izmjerila razmjere preodgoja kojem su u posljednjem desetljeću izloženi hrvatski građani, te promjenu raspoloženja javnosti koja je izravna posljedica opisanih medijskih manipulacija. Stoga gotovo nitko u Hrvatskoj ne vidi ništa neuobičajeno u tomu da vladajuća koalicija u javnim glasilima i dalje ima povlašteni tretman kao da je u oporbi, dok se (ionako nikakvu)opoziciju, a i druge, koji se drznu kritizirati Banske dvore, napada kao da su oni odgovorni za katastrofu loše i nesposobne vlasti.

Egon Kraljević