Preko Oluje do NDH

Ako je haška optužnica za Oluju od početka bila "šuplja", a jest, postavlja se pitanje zašto su domaći pomagači Haškog suda, uporno ustrajavali u potpori tim neodrživim konstrukcijama? Odgovor bi se mogao svesti na sljedeće, banalno objašnjenje koje glasi: zato što im je to jako odgovaralo. Oluja kao zločinački pothvat, progoni Srba, sve su to teze koje ocrtavaju način na koji znatan dio domaćih kritičara Tuđmanove politike, doživljava proces osamostaljenja Hrvatske.

To je njihovo najintimnije viđenje, njihova istina, ne samo 1995.-te, nego čitavog razdoblja od 1991. do kraja rata. Kako su, osim toga, pristaše ovakvog načina razmišljanja većinom duhovno usidreni u 1945.-oj, to im se i u Domovinskom ratu priviđaju ustaše, odnosno u čitavom navedenom zbivanju oni vide kontinuitet s 1941.-om. Stoga im je i optužba o etničkom čišćenju, deportacijama Srba, bila neodoljivo privlačna, jer je omogućavala nesmetano povlačenje paralela između današnje Hrvatske i zločina iz vremena NDH.

Moguće je da je ponekima od njih bilo jasno da sama optužba o etničkom čišćenju "na topničko daljinsko upravljanje" i nije baš logički uvjerljiva. Zasigurno su im bile poznate i izjave poput one Save Štrbca o samoinicijativnom i organiziranom srpskom odlasku iz Hrvatske, kao načinu da se očuva "srpsku biološku masu" ili pak podatak o tomu da je nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma i mirne reintegracije istočne Slavonije u Hrvatsku, dakle opet bez prisile, navedeno područje napustilo više od 60% tamošnjih Srba.

Ipak pristajali su uz navedene tvrdnje, jer su vjerovali da kvalifikacija o etničkom čišćenju, unatoč tomu što baš i ne odražava činjenično stanje, ipak dobro opisuje iskonsko stajalište Tuđmana i "nacionalista" o tomu kako riješiti hrvatsko - srpske prijepore.

Tuđmanovo "antisrpstvo"

TuđmanMogao je, naime, Tuđman biti žestoki srbofob i rigati mržnju, no unatoč tomu nijedna od njegovih izjava nije mogla izazvati učinak etničkog čišćenja iz jednostavnog razloga što hrvatske vlasti nisu imale kontrolu nad svojim okupiranim područjima gdje bi te navodne protusrpske upute mogle primijeniti.Danas, kad su ostali bez očekivane sudske likvidacije Domovinskog rata u Haagu, nastavljaju tamo gdje su stali prije haškog pravorijeka: nastoje spasiti što je moguće više dijelova odbačene tužiteljske konstrukcije i ipak dokazati navodno protusrpsku politiku hrvatskog državnog vrha. U tu svrhu iz konteksta izvlače i ponavljaju nekoliko, uglavnom iza zatvorenih vrata izrečenih Tuđmanovih izjava o Srbima, nastojeći ih prikazati izrazom njegova tobožnjeg antisrpstva. Istovremeno zaboravljaju spomenuti okolnosti četverogodišnje srpske okupacije znatnih dijelova Hrvatske, koje su zasigurno pridonijele tomu da se pokojnom predsjedniku omakne i poneka "tvrđa" izjava.

Međutim ni danas ne prihvaćaju to da, čak i kada bi par obilato zlorabljenih Tuđmanovih izjava o Srbima predstavljalo nekakav akcijski plan za protusrpsko djelovanje, navedene riječi opet ljeta 1995. godine nisu mogle proizvesti učinak etničkog čišćenja. Mogao je, naime, Tuđman biti žestoki srbofob i rigati mržnju, no unatoč tomu nijedna od njegovih izjava nije mogla izazvati učinak etničkog čišćenja iz jednostavnog razloga što hrvatske vlasti nisu imale kontrolu nad svojim okupiranim područjima gdje bi te navodne protusrpske upute mogle primijeniti.

Kasnije, kad su nakon Oluje tu kontrolu stekle, tamo zbog samovoljnog odlaska Srba iz Hrvatske prije ulaska hrvatskih snaga, više nije bilo gotovo nikoga koga bi se moglo protjerati. Dakle navedene Tuđmanove riječi, čak i ako ih protumačimo tendenciozno, na način kako to čine pristaše Haaga, jednostavno nisu mogle proizvesti učinak etničkog čišćenja.

Zašto je Haag inzistirao na kvalifikaciji o „etničkom čišćenju" Srba?

Hrvatsku vlast se, posebice na sudu kakav je Haški, s više izgleda na uspjeh moglo optužiti da je privremenom zabranom masovnog povratka srpskih izbjeglica, samovoljni srpski odlazak iz Hrvatske željela pretvoriti u trajno stanje. Unatoč jednostranosti kojom bi jedno složeno multilateralno pitanje - jer nije postojao samo problem izbjeglica iz Hrvatske, nego i problem povratka Hrvata u Vukovar, pitanje izbjeglih Hrvata i Bošnjaka iz BiH u Hrvatskoj itd. - prikazala kao ekstremni i jednostrani čin hrvatskih vlasti, takva je kvalifikacija imala, možda i znatno bolje izglede za uspjeh.

Razlozi zbog kojih optužnica nije formulirana na taj način, vjerojatno leže u visokoj međunarodnoj politici dio koje se zalagao za izjednačavanje krivnje, pa ih shodno tomu, nije zadovoljavalo ništa manje od etničkog čišćenja Srba. Navedeno je, u razgovoru nedavno objavljenom u sarajevskom Dnevnom avazu, potvrdio i Geoffrey Nice, bivši tužitelj Haškog suda, rekavši da je Del Ponte „tražila da se osude pripadnici svih etničkih skupina" što je trebalo voditi „nekom umjetnom izjednačavanju odgovornosti svih strana u ratu."

Na neutemeljenost haških optužnica za Oluju, međunarodne krugove nisu upozorili niti njihovi domaći haški saveznici kojima i nije bilo do istine i pravde za žrtve, nego do izmišljanja „ustaških zmija" u današnjoj Hrvatskoj. Stoga oni ne bi trebali biti iznenađeni time što su se haške optužnice razbile na isti način kao što se, prigodom jednog od svojih trijumfalnih posjeta "Regiji" (točnije Sarajevu), silazeći niz stube nekog tamošnjeg ministarstva svojedobno bila strmoglavila i Carla Del Ponte,.

Egon Kraljević